VI - 2 / Stazom XIV hercegovačke

Kad Vilići seku udavaše,

devet ovnov' u kurban zaklaše,

i desetu kravu jalovicu,

da im seka zdravo goru priđe.

Kad su bili kroz čemer planinu,

ud'ri kiša, za njom susnježica,

pokisoše u gori svatovi,

smrznu im se lijepa djevojka.

Smrze joj se duvak za feredžu,

a feredža za zlatna kaftana,

zlatan kaftan za tanku košulju,

a košulja za pleći bijele.

Kad su došli Tankovića dvoru,

vode svate u tople odaje,

a djevojku u studenu kulu                               27/28. septembar 1992.

Dohodi joj mila svekrvica,

ne veli joj: „Je l' ti snaho zima?“

Već joj gleda stasa i uzrasta:
„Moja snaho, lijepoga rasta!“

Dok eto ti mile zaovice,

ne veli joj: „Je l' ti snaho zima?“

Već joj gleda po košulji veza:
„Snaho moja, lijepoga veza!

I mene ćeš 'vako naučiti.“

Dok eto ti mile jetrvice,

ona nosi u naramku sina:
„Pitaj sine, svoje mile strine:

Moja strina, jesi li ozebla?“

                                   

 

Diskusija počinje. Nepotrebna, ali neizbježna. U trenutcima su i po trojica-četvorica istovremeno govorila. Pri čemu ostali nisu znali koga slušati.

Za mene i dalje dilema nije bilo. Valjda bi trebali onamo kamo nam je rečeno.

Zato sam stao bliže Muju Rizvanoviću, koji će nas po svemu sudeći dalje voditi. Nikako i zadovoljan sljedećem što sam od njega čuo. U svoje poznavanje puta nije sumnjao, pozvao se na iskustvo iz lova, odnosno krivolova, kako ga neki dopuniše, usput se predstavljajući i kao konkurencija Paču i Biču, ali i tvrdeći da nas na Suvodima čeka više četnika nego što ih je na Sutulijama.

Čuo sam više nego što sam htio, pa se vraćam do Mufa koji je mirno sjedio. I ostalima objašnjavam, iskreno priznajući kako mi je postalo svejedno. Rekao sam im kako sam spreman ćutati, prihvatiti volju većine, ali da sam duboko u sebi za poštivanje naredbe, odnosno logiku da nam je sigurnije onamo gdje imamo vod koji će nas osiguravati, i s obzirom da ja jednako ne poznajem ni jedan ni drugi put.

Džemo i Salko nisu sporili moje mišljenje, no iznosili su neka svoja viđenja mogućih opasnosti na jednom, odnosno drugom putu. Složili su se da je diskusija suvišna, gubljenje vremena, dodavši i kako šteti raspoloženju, povjerenju. Koji su nam itekako potrebni.

Morao sam im tako objasniti da li bih i dalje volio ovdje ostati do kraja rata. Pravdao sam se, da nisam ni rekao da bih volio, već da ne bih imao ništa protiv. Čak sam podržao da u ovakvim situacijama treba voditi razgovore, samo ne na način na koji su sad u toku.

A ovo je bila prilika i da razmijenimo mišljenja o onome prvom što nas je noćas začudilo. Saznali smo kako je najkrupniji, suvišni teret već zakopan, a u koloni smo primijetili tri dobro natovarena konja. Pri čemu niko nije ni pomenuo mogućnost da bi se jedan mogao Mufu dati. U nedostatku boljih objašnjenja, ostavismo to kao pravo onih koji imaju svoje konje. Ako ih je stotinama prelazilo Bistricu, čemu bi ova tri izazivala više straha nego što je ionako prisutno. To što mi svoga nemamo, nismo žalili. Ne vjerujemo kako bismo još i o njemu vodili brigu. A Mufo je ponovio da može izdržati.

Njemu sam stigao nešto nasamo obećati. Ma šta se dalje dešavalo, može biti siguran da ga neću ostaviti. Nisam imao namjeru da mu suze pokrenem, niti da čujem pomen nekih mogućih verzija u kojima ne bih morao po svaku cijenu držati do obećanja. Možda bi se i bratski posvadili, da u tom trenutku Džemo i ja ne bijahosmo pozvani na nekakav sastanak.

Nismo stigli pitati po kojem su kriteriju odabrani oni koji će odlučivati, kao što se nismo čudili što smo vidjeli i obojicu Muja, kao i Atifa, samo smo željeli da pobijedi opcija za koju budemo.

Kratko nam je potvrđeno o čemu se radi, predočena razmišljanja ostalih, koja smo razumjeli kao podržavanje onog puta koji ko bolje poznaje, a prije glasanja je zatraženo i naše mišljenje.

-          Ja sam ratnik, što će reći vojnik – ja sam već imao spreman stav – osim toga, neograničeno vjerujem Majoru. Više nego ikome od nas. On je morao imati debeo razlog da promijeni pravac. Ja se ne bih igrao s njegovom intuicijom. Ja sam za Suvode!

-          Ja mislim da znam zašto je Major promijenio odluku – Džemo je rekao svoje mišljenje tonom koji je potvrđivao da doista tako razmišlja – ili je dolje već viđena zasjeda, ili je sam shvatio da je gore lakše proći. Da će nas četnici teže primijetiti, čim cestu prođemo, odmah se fatamo Hrčavke, i na sigurnom smo!

 

Ovo je već presuđivalo, mada su se usta Paču i Biču sad još teže mogla zašiti. Još je samo jedan digao ruku za Sutulije, mada u mraku nisam vidio o kome se radi.

Nije ni bitno, nas osam je više nego dovoljna većina. A za njihovo gunđanje ćemo lako, još nam ne djeluju da bi se mogli odvojiti, da bi nas mogli početi razbijati na manje grupice, iako je cijela kolona tako napravljena. Rođaci, komšije, istomišljenici se uglavnom drže skupa.

Zbog Mufa, mi smo i dalje na začelju. Tito i Asim su se promakli čelu, ali su Senad i Faruk još uvijek s nama. Svaki iz svog razloga, pri čemu meni dušu posebno puni razlog ovog drugog.

Pri tome smo najbliži braći Bičo, a Atif je odmah stao Džemu objašnjavati zbog čega je on bio protiv ovog puta. Nisam ga puno slušao, samo sam čekao da napravi prvu pauzu.

-          Hoćeš li mi kratko objasniti ovaj put kojim sad idemo, dok i ne dođemo do tih Suvoda, treba mi zbog dnevnika – usudio sam se njega pitati, otrpiću duži odgovor, svakako mi je stalo da bude što precizniji.

-          Nema se tu šta puno objašnjavati – skoro me iznenadio najavom da će biti kratak – samo ti, Učo, napiši da smo išli „stazom četrnaeste hercegovačke“. Vidim da nikad nisi bio ovdje, sad ćemo ući u Perućicu... Nisi nikad bio u Perućici?

-          Nisam – već se kajah, shvatajući kako sam isto mogao i od Džema saznati.

-          Vidjećeš što je šuma. Njome ti je i danju zajebano ići, u sekundi da se izgubiš.

 

Vidjeću. Sad mi je važno da put mogu „zapamtiti“ u jednoj rečenici.

A Perućicu ću prepoznati čim smo u nju zašli. Sve što mi je Atif skoro pola sata o njoj pričao, shvatiću za duplo manje vremena. Prije nego joj zađemo u srce.

I da nije noć stezala kretanje kroz nju bi bilo naporno i teško za snalaženje. Kad noć padne, i skoro nemoguće. Malo me čudilo da protivnici ovog puta to nisu pominjali. Ako su vjerovali u ovih nekoliko fenjera, onda će i njih začuditi kada nam plan propadne i prije nego iz prašume izađemo.

Četiri fenjera, koliko sam ih uspio izbrojati, ne više uzdišući što i mi svoj nismo ponijeli, sve više su služili samo onima koji su ih nosili. A na sve se nadodalo i nešto što sam ja prepoznavao kao maglu, što je svjetlost fenjera činilo skroz blijedom. Poslije čega je počela i kiša, od koje nas je trenutno štitila Perućica, a koju smo doživljavali kao poklon sudbine da lakše prijeđemo Sutjesku. Ako se iz Perućice izvučemo.

Sve je izvjesnije da ćemo morati stati, što bez novog gunđanja nije moglo proći. Naravno, najglasniji su zagovornici Sutulija. Koji su uporni kako su oni bili u pravu, potpuno zanemarujući ono što zovemo sudbinom. Što je mene više nerviralo od same trenutne situacije. Zbog čega ponovo počeh razmišljati o Ćasari, još sigurniji da bi sve bilo drukčije.

Kad primijetih peti fenjer, koji je stigao na dva metra iza nas, pomislih kako me je sudbina bar u tom dijelu poslušala. Od mraka je bilo bar toliko koristi da niko nije vidio moje razočarenje kada sam prepoznao siluetu koja je s tim fenjerom prošla kraj nas. Pripadala je Saju Madešku, dok onog iza njega nisam uspio prepoznati. Ali jesam da je treće u koloni bilo tele, ili june.

Poslije svega, ništa me više ne čudi. Ne pitam kako nisam primijetio kad se Sajo odvojio, odnosno vratio. Znam da je to bilo kad nam je javljeno da je pravac promijenjen. Mišo je odmah skovao plan, koji je uključio tobožnje glasanje. Koje nije ni moglo drukčije završiti, a stvarni cilj je bio da malo usporimo. Kada nam već nije žuriti, pošto su neki znali da nećemo stići proći Perućicu. Samo je bilo pitanje mjesta gdje ćemo odmarati do zore.

Mogli smo i ranije stati, ali je ovo pogodnije. Za ono što sad prvo slijedi. Nekome se ovdje put završava!

Skrenuli smo malo s puta. Nije nas bilo strah četnika, ali je gore bilo lakše naložiti vatre. Nabrojao sam ih ukupno šest, od kojih je najveća služila Saju. Može biti da je veliki kotao stigao kad i june, ali se neću čuditi ako je bio potjeran i na jednom od ranijih konja. Može biti da je tu bilo i zaklano janje, ali su onom viješću i apetiti porasli.

Još nešto je bilo na tim konjima. Mišo i nekoliko njegovih neće toliko brinuti zbog kiše. Osim pored vatre, noćit će i u šatoru.

Mi nećemo svoju vatru ni ložiti. Nema straha, jedna više ili manje, ali nema potrebe. Brže će nam vrijeme prolaziti šetajući između ostalih. Gdje god stignemo uhvatiti koji minut sna, biće dobro. Možda, kad svane, shvatimo nešto više.

Do sada samo znamo da smo napustili Sniježnicu. I da oni koji nam obezbjeđuju prijelaz, uzalud se smrzavaju. A sigurno nas neće duže čekati nego što im je potrebno da se na vrijeme povuku. Kako neće čuti ništa, znaće da smo nešto sami promijenili.

Ko zna, poslije svih iznenađenja, ne bi me čudilo i da ujutro prijeđemo sami, bez obezbjeđenja i bez problema.

 

 

                                         prašuma Perućica