„Pitaj, dušo, srca šta će?“
Perućica
se predstavila svojom surovošću, no nije skrivala i svoju pozitivnu stranu,
sigurnost, barem privremenu koju nam pruža. Ovdje četnike sigurno ne očekujemo,
a ni kiša nam nije pravila veće probleme. Više je bila dosadna, kidajući nam
misli kojih su nam glave pune.
Situacija
je ozbiljna, i teško se opirem utisku da se svi zajedno ponašamo u skladu s
njom. Prihvatam da nije bilo ugodno nastaviti ali strijepim da smo trebali.
Povezujući sve događaje jedino čime mogu opravdati ovo zaustavljanje je
zaostala nada da bi nas Ćasara mogao sustići.
Pred
sabah je kiša sasvim stala, pa se dalo malo i otkunjati. Koliko nam je to
svjesnost situacije dozvoljavala, a sama situacija tjerala.
-
Ne stavljajte više na vatru, samo nek izgori ovo
što je već naloženo. Samo bi nam trebalo da izazovemo požar! To bi nas garant
otkrilo – ovim nas riječima Fudo nije budio, samo nagovještavao kako uskoro
nastavljamo, a za orijentaciju mu je morao poslužiti sat.
Za
to vrijeme ćemo i doručkovati. Ne diramo rančeve, Sajo je znao izabrati. June
je bilo podebelo. Ostaće mesa i za ponijeti, grehota bi bilo bacati. Majstor je
uvijek majstor.
Naći
će se i mjesta. Pravimo novu preraspodjelu. Mufo preuzima svoje ćebe, tegle
predajem Zaimu, a kad već niko drugi neće - ja ću meso nositi. Nikad se nije
kasno rješavati tereta.
Mufu
možda ćebe dosadi, klipača znam da neće. Tih čudnih bombi, ručnih
protivtenkovskih, s navodnim padobrančićima, u velikom smo broju donijeli s
Grepka. Nismo došli u priliku da se uvjerimo u njihovu moć, nikad nismo toliko
ni vjerovali, kako neko reče „da su tako dobre ne bi ih mi dobili“, pa su i
prve bile za zakopavanje. Nije im ni Mufo vjerovao više nego mi, ali se
tompsonom ne može jednom rukom rukovati, zbog čega ga je dao Senadu. Ranjen
jeste, i svjestan toga, ipak jedan osjećaj traje - da je bolje imati u rukama
bilo šta nego ništa.
Da
bih bježao od ružnijih misli, zaključujem da, kako smo krenuli, možda nam i
klipača zatreba. Kao, i meso!
Pomogli
smo vatrama da brže sagorijevaju, sve kako bismo ranije pošli. Zauzimamo
otprilike ista mjesta.
***
Put
se dalje naglo spuštao. Uskoro i visoka
šuma postaje rjeđa. Sve češće između visokih krošnji počinju provirivati
komadići neba, što se poklopilo sa svitanjem, najavljujući naš izlazak iz
Perućice, olakšavajući nam daljnje kretanje, ali i dalje držeći nam na jednakoj
udaljenosti i nade i sumnje.
-
Sad moramo biti skroz tihi. Do rijeke. Malo prije
ćemo se zaustaviti, da uspostavimo vezu – Mišo je prošetao kolonom,
upozoravajući na ono što smo i sami osjećali, ali i podsjećajući da smo se
sinoć dogovorno isključili, zbog izrazito hladnog vremena štedeći bateriju.
A
zaustavili smo se sasvim blizu Perućice rijeke. Jasno smo joj čuli valove, koji
su bili jači nego sam pretpostavljao. Bar će nam omogućiti da bez viška straha
uspostavimo vezu.
Još
samo da se neko javljao na naše pozive. Munib je, tek radi reda, pokušao
nekoliko puta.
-
Zalud, stari – prije njega sam naglas otkrio
zajedničke misli – čekali su nas do neka doba, kada su otišli bez nas. Nikog ti
više nema na Trebovoj. Nismo morali štediti bateriju, imamo i rezervnu.
-
Imamo, ali će nju hladnoća izvući kad i ovu.
Iako, evo ispade, da smo ih stvarno džaba štedili. Obje.
Svemu
je prisustvovao i Mišo, kao i još njih nekoliko. Tako da će se i ova novost
brzo prenijeti do svih. Poslije čega će krenuti nova negodovanja, sada u obliku
malo glasnijeg šaputanja. Na momente je zanemarivano prethodno upozorenje, a
govorili su svi koji su mislili da imaju šta reći. Od posljedica nas je
spašavala sve glasnija Perućica, a kao rezultat jutra koje se budilo.
Ova
šaputanja nam neće pomoći. Znao je to i Mišo, pa je požurio da bude
najprisebniji.
-
Ja imam zadatak da vas prevedem na drugu stranu –
koliko je s nama, prvi put mu čujem ovako oštriji glas – i uradiću to s
najmanje rizika! Ne znate, ali nam je prvo bilo javljeno da idemo preko
Suvoda!? Dok je Munib dešifrov'o telegram, dok sam ja sazv'o komandire
odjeljenja i dok smo skontali šta ćemo i kako ćemo, doš'o je novi telegram.
Pisalo je da idemo niz Sutulije. Krenuli smo, bili ste kad su nas ponovo
okrenuli. I meni je sve ovo sumnjivo, skont'o sam da pedeset glava zna više od
jedne, zato sam okupio sve. Možda smo i tu malo izgubili vremena, ali ne vidim
da smo šta pogriješili. Ipak, ima i ona stara poslovica „Gdje je puno baba -
kilava su djeca“, zato, nek se niko ne ljuti, ubuduće ćemo malo drukčije. Imaju
odjeljenja, što imate govorićete svojim komandirima. Vrlo kratko. Za pet minuta
nek se meni jave Fudo, Zaim, Mujo Rizvanović i Učo, da se dogovorimo šta ćemo
dalje!
Šaputanje
nije prestalo, ali je bilo manje glasno.
Ja
sam, među svojima, sjedio i čekao. Kao da se niko nije želio prvi obratiti, što
je Mufu dalo prvu ideju. Savjetovao me je da se probam držati postrani. S čim
se ja nisam bio spreman složiti, pa sam mu odgovorio kako ću iznijeti lični
stav, ako već od njih ne čujem ništa pametnije.
Na
Tita i Asima više nisam ni računao, oni su se od polaska vratili „mađu
Madeške“. Faruk i Senad su me na ćutanje navikli, kao i Zaim i Salko, koji će
misliti ono što eventualno Džemo kaže. Munib, osjećam, već prihvata moje
mišljenje. Od Atifovog brata Latifa, koji su također trenutno s nama, ne
očekujem više nego da bude protiv onoga što njegov brat kaže!
Kako
se Atif i noćas došaptavao često s Džemom, to sam siguran da više od jednog
prijedloga, pošto sam Mufov odbacio, ne mogu očekivati. Ali sam i vjerovao da
neće izostati. Pa sam pomalo iznenađen na sastanak otišao samo sa svojim
mišljenjem.
Koje
nije ni zatraženo! Osim da se složim s onim što je Mišo predložio, pošto nisam
imao razloga biti protiv. Skoro se podudaralo s mojim, s tim da bih ja u
izviđanje poslao više od trojice.
