4 - Svakako smo bili suvišni

Dilber Ivka niz Bezistan šeće,

svakome se niz Bezistan javlja,

samo neće Mašiću Mehagi!

Govori joj Mašiću Mehaga:

„Što si meni pleća okrenula?

Ako me je majka oženila,

u zemlju me nije ukopala.

Volim tebi pleća pogledati,

nego s Dišom dane danovati!“

Koliko dugo spavah, nisam pitao. Sigurno, sasvim dovoljno. Možda bih volio da sam se malo ranije probudio, pošto sam vidio tragove da su ostali već ručali. A nisam znao kada nam je ponovo odmarati. Niti sam se više trudio raspitivati kuda idemo. Odlučio sam to ostaviti za vrijeme kad budemo na drugoj strani. Svakako prije Trebove ne kanim ni dnevnik vaditi, a već će se naći neko raspoložen da me podsjeti kud smo se sve provlačili.

Do tada znam samo da smo odmah sišli na isto mjesto gdje smo skrenuli, pretpostavljam da smo se do izlaska iz Perućice vraćali noćašnjim putem, primijetio sam par oznaka koji su potvrđivali da se doista radi o putu XIV hercegovačke. S tim da nisam bio siguran kada smo prošli mjesto gdje smo vatre ložili. Išao sam na začelju, pa sam na nekoliko mjesta vidio tragove skretanja, ali su većinu pravili oni koji su se prije polaska dobro napili vode.

Zato sam lahko poznao mjesto koje nam je prvi cilj. Primakli smo se izlasku iz šume, svjedočilo je skroz rijetko drveće, osjećala se blizina sela. Da li samo iz podsvijesti, ali mi je odnekle dopirao i miris gareži.

Drugi nisu morali osjećati, znali su da smo iznad Mrkalja. Bez riječi se raspoređujemo po cijeloj udolini, pošto ovo ne mogu nazvati proplankom. Bila je to jedna poluzaravan na rubu šume, koju, još, može biti da je nekad neko krčio. Bez namjere da je spoji s livadom, da je pretvori u ispašu. Mora biti da nije daleko vlasnikova kuća, da se odavde snabdijevao drvima, tada sigurno ni ne sluteći čemu će još moći dobro poslužiti.

Izvidnica je drukčija u odnosu na jutros. Zaim Kovačević je izvršio odabir nekoliko momaka koji su pošli s njim. A ja sam opet dijelio sudbinu većine.

Mišo nas je obišao, pokušao malo bolje rasporediti. Koristio je svako veće drvo na zamišljenom krugu, gdje je ostavljao po dvojicu-trojicu. Da nam se lakše odmarati, da smo teže uočljivi, ali i da napravimo kao kakvu kružnu odbranu.

Nisam dugo čekao, a da pomislim kako to ima i jednu manu. Ne uspjedoh pronaći Džema i ostale.

Samo, razlog nije bio u tome!

-          Kao da su u zemlju propali – objašnjavah Mufu – dva sam kruga napravio, nekog tenekog priupitah, ali me svi jednako čudno gledaše. Neki i zagalamiše, da se puno ne vrtim.

-          Garant su tamo ostali. Vidjeli su da se magla spušta, žele da to iskoriste. Ipak je lakše preći kad je manje ljudi.

-          Ako se misliš samo provući!

-          Beli drukčije razmišljaju. Svi tako mislimo, samo nismo svi isti. Nekima je stalo samo do svoje guzice.

Tu smo se složili. Kao što sam ja i sam odmah došao do zaključka da su se odvojili, samo mi je još teško povjerovati. Do mraka još ima, imaću kad preispitivati svoja razmišljanja, glad je ta koja ne čeka.

Ručaćemo meso, kao i jutros. Ovaj put, bez hljeba. Zapravo, ja ću ručati, a Mufo će biti napitan.

Dobro je da sam ponio bilo kakav nož, pa sad mogu meso rezati i bratski dijeliti. Zalogaj njemu, zalogaj sebi. I, dobro je da u miru ručamo. Tako je kad se ne čuju ni Atif Bičo ni Mujo Pačo.

Sjetih se kako sam kružeći ovim prošumkom vidio Latifa Biča. Da se uvjerim, ali i tragom znatiželje, ponovo ga potražih. Bio je uz drvo do našeg.

-          Laci, gdje je Atif? – bio sam poludirektan.

-          Što mene pitaš. Ne znam – i on je poludirektno odgovorio.

-          Nisam ga vidio od Perućice. A nema ni one moje trojice.

-          Zajedno su. Budale, misle da će lakše u manjoj grupi proći. U redu dvojica-trojica, al je za mene isti kurac jal bilo deset jal pedeset, osim ako dođe do borbe.

-          Deset!?

-          Primijetio sam ja kad su se domunđavali. Skužio sam ja, vidio sam kad su nešto crtali po zemlji. Čak su naglo stali kad su mene ugledali. Bojali su se da ih ne ocinkam. Šta mene briga, svako zna svoje. A sve su ih nasalacali oni Pači. Mujo je, čim smo pošli, počeo da pravi neku svoju grupu. On je odmah htio da se odvoji. Lopov, htio je da zaostanu za nama, da im mi prokrčimo put. Ako udarimo na četnike, oni se samo vrate. Znam ja nake, ih... Ali, evo im ga, neka smo ih zajebali. Samo smo se i mi trebali za njima prićutati, i onda grupa po grupa...

-          Ko je sve otišo? – pitao sam to, da bih izbjegao glasno iskazati djelomično neslaganje s njim.

-          Nisam sto-posto siguran. Vaša trojica, Mujo i brat mu...

-          Juka mu je brat?

-          Jeste. Pa, moj Atif...

-          Čekaj, meni se učinilo da sam Juku malorije vidio!?

-          Nisi! To si ti vidio Aziza i Emina Kovača. Ili Husa...

-          Možda. Ko kad vas ima puno da ličite jedan na drugog. Sve po par braće. A čovjek lakše pamti ove što više galame. Atifa sam još prvi dan zapamtio, a tek kasnije shvatio da si mu ti brat. Fizički ličite, ali ste nebo i zemlja. Eto, da si ti otišo, ja bih zaboravio i da si bio, a Atif mi odmah fali. Pa i Mujo, da mi se nije maloprije učinilo, brzo bih ja skonto da ga nema.

-          U mene brat i Hako Kovač, njih se dvojica nikad ne razdvajaju, vazdi prde u jednu. Zatim, onaj Brko...

-          Jah, ko je on? Odakle je? Što ga zovu Brko?

-          Tako se momak preziva. Nije on odavde, ne znam ni ja kako je dospio. Neko mu je neki rođak, ako mu nije majka od... od...

-          Nije bitno sad. Je li još neko?

-          Moguće da je i Aljo Puzo, viđao sam i njega s njima. I onaj njegov ahbab Ismet, ni jednog ovdje ne viđoh. Ako nisu otišli sa Zaimom Kovačevićem i Sabitom!?

-          Nisu! Ja sam vidio ko je s njima otišo.

Zadržao sam se još nekoliko trenutaka promatrajući Lacija. Znao sam da je završio s nabrajenjem onih koji su nas napustili, ali sam i osjećao kako ima još nešto reći. Što je moguće, s obzirom da je sve vrijeme bio u toku. Ipak sam i prihvatio pravo da to nešto prećuti.

Tim dojmovima se vraćam Mufu. Ubacio sam ih u prepričavanje Lacijeve priče.

Mufo je zurio u lišće, dok su Senad, Munib i Faruk zurili u nebo. Poslije čega su svi zajedno poglede okretali prema Laciju.

Znao je, ali zašto im se nije pridružio? Kao i ostali, pokušavam sam odgonetnuti.

Vraćam film na izvor. Tada sam ih vidio da se došaptavaju, što inače nisu imali običaj. Uklapam to u opštu priču o braći, koja u ovakvim situacijama najčešće ne žele biti skupa, i kada jedan drugom govore šta će uraditi taj drugi ako preživi. Pači, nisu ta vrsta. Kao ni Mufo i ja, uz svu prisutnu drugu suprotnost. Prećutaću ovo razmišljanje, nemam pravo optuživati Lacija da je s nama ostao samo zbog te opšte priče, i da se sada već kaje. Kad vjeruje da su oni uspjeli, a mi još nosimo sav teret neizvjesnosti.

Da, siguran sam, oni su uspjeli. Da nisu kanili već ovu maglu iskoristiti, ne bi se žurili odvojiti. A da nisu imali sreće, čuli bismo kakve pucnjave prije nego smo se odmakli.

Razmišljajući o njima, sjećanje mi zape za jedan detalj. Kad smo dočekali povratak izvidnice, kad sam čekao da neko od njih nešto kaže, umalo mi se jednom pogled nije sudario s Džemovim. On je izbjegao. Tada mu je na očima pisalo, ono što tek sada uspijevam pročitati.

Kasno je. Svakako smo bili suvišni. Moj ranac je pretežak, a ranjenik je uvijek teret.

Ali, taj ranac ja moram nositi. A taj ranjenik, ne slučajno, je i moj brat. I ja moram stalno biti uz njega. Makar obojica gladovali.

Sami nismo ostali. Faruk je uvijek tu, kao i Senad, Munib nam se vrlo često pridružuje, kao i Laci, a i ostali nađu vremena da nam priđu, upitaju za Mufove rane. To me najviše hrabri.

Kao što me ono prvo najviše boli. U Džema sam vjerovao kao u rijetko koga. Zadnjih smo se dana slagali i u sitnicama, sasvim se jednako ponijeli kad je najteže bilo, a bio je prvi u zagovaranju da mi se pomogne oko Mufa. I više od toga, gledao sam ga kao sponu između nas i Zaima i Salka, na koje sam prestao trošiti misli. Džemo je u mojoj duši zaiskrio plamičak koji je trebao da osvijetli vjeru u onu staru poslovicu, po kojoj se pravi prijatelji u nevolji poznaju. Nisam imao pravo zaboraviti sve dobro što je uradio, ali od sebe nisam mogao skriti razočarenje.

-          Džemo me razočarao – prošaputah Mufu, znajući da će mu se moje priznanje dopasti.

-          Još ti ne znaš Džema.

-          Zavisi – u ovim trenutcima do misli mi dođe i onaj kratki razgovor iznad izvora – ipak je pokušao navesti priču. Ispipavao je, biće da je kod njega ponestalo moga povjerenja. Ne mogu reći da se nismo razumjeli, ali nemam šta drugo.

                                Perućica, rub prema Mrkaljima