Evo ovu rumen ružu,
iz mog skromnog
perivoja,
na dar tebi, dušo,
šaljem,
ime joj je ljubav
moja!
Ako ti se miris svidi,
i njezina čista boja,
ti je primi s
poštovanjem
i zakiti njedra svoja!
Ako ti se ne dopadne,
baci je na oganj živi,
nek izgori, nek se
stvori,
u lug i u pep'o sivi!
Iz tog ugla i pepela,
na sred tvoga
perivoja,
poniknuće crna gljiva,
a zvaću je – mržnja
tvoja!
/Safvet-beg Bašagić/
Istrpićemo
i nove kritike, još jače od jutrošnjih. Opet nećemo ništa reći u svoju odbranu.
Ali, ni previše pamtiti ono što nam je Ćasara govorio, dok smo svi, umorni,
pokisli i gladni čekali da se uputimo kolibama. Mi u svoju, umjesto njegovog
petominutnog obraćanja nosimo samo razloge. Oni nisu sadržani u tom obraćanju,
samo u činjenici čija je ovdje zadnja. To smo znali, bilo nam je jasno i bez
ovoga, zato to neću ni bilježiti u dnevnik. Zapisaću nešto drugo. Neobično.
Ovaj
se logor po mnogo čemu razlikuje od Trebove. Prostor je znatno manji. Nekoliko
puta. Jedva je stalo par katuna, sa svega po nekoliko koliba. Koje su još,
uglavnom, preuređene. Tu je i nekoliko šatora, bajti... Ono što je meni
najčudnije, i nekoliko kuhinja. Koliko sam razumio, četiri ili pet.
Mi
ćemo se hraniti s Madešcima. Kako od Crnog saznadosmo, i po tome smo
privilegovani. Na glasu je kao najbolja, s najboljim kuharom i hranom, namirnicama.
To
nek bude i nevažno, kad saznajemo još nešto. Ovdje se još uvijek u svim
kuhinjama spravljaju po tri obroka, ako su dani kao današnji izuzetak. Još se
hrana spravlja i u količinama „koliko ko može pojesti“, što važi i za hljeb.
Ipak,
za prvi obrok uzimamo „gidu“. Mufo je na dijeti, ja i Zaim upozoravamo kako
nije dobro navikavati se, a svi skupa ne želimo biti bezobrazni.
Na
kraju, u dnevniku moram naći mjesta i da zapišem kako ćemo se u ustupljenoj
kolibi morati ponašati kao prave gazde. Imamo sjekiru, šuma je blizu, osušićemo
se na drvima koje sami usiječemo i pribavimo. Peć je odlična, makar će to ići
brzo. Dok zaključim ova dva dana, biću napola suh. Do večere ćemo zaboraviti i
da je kiša padala!
***
Kasnije,
dočekati i prvog gosta. Eka Džamaliju. Možda nam je bilo malo čudno što je
došao sam, bar smo bili sigurni kako se neće predugo zadržati. Reći će nešto
važno, tek da u dnevnik dodam još koju rečenicu.
Njegov
glas je bio izuzetno prijatan. Kao da je ublažavao što je ostalo poslije
Ćasarinih riječi. Objasnio nam je ono što smo slutili, što su nam i Madešci
nagovijestili. Ovo je uobičajen dan kada četnici granatiraju u i oko logora,
koji se samo sticajem okolnosti, prije svega vremenom početka, razlikovao od Salkovih,
i shvatanja i pamćenja Crnog. Sve zajedno vraća onoj, u ovim vremenima toliko
puta ponovljenoj i potvrđenoj, da je najvažnije da se na kraju sve ipak dobro
završilo. Bolje nego smo i mislili. Nađena su dva veća kratera, dokaz da su
četnici konačno „pronašli“ logor. Svakom srećom, ne s prve dvije. Danas smo na
vrijeme stigli napustiti ga, sljedeći put možda moradnemo biti još i brži.
Možda se ni stroj ne bude pravio, nego kako ko bude pripravan...
Razgovorom
s Ekom smo se složili i kako ovo ne treba dovoditi u vezu s našim dolaskom. Ova
četnička nastojanja traju od početka, ranije nisu uspjeli samo iz razloga što
se ovaj logor ne vidi ni s jednog mjesta gdje su četnici i odakle bi se mogla
uspješno navoditi njihova artiljerijska vatra, zbog čega je ovo njihovo gađanje
najviše nasumično. Ostalo se samo poklopilo s našim dolaskom.
Ipak,
glavni razlog svog dolaska Eko otkriva na kraju:
-
Ujutro idete na položaj. Bilo je planirano danas,
međutim... Uglavnom, opet će oni isti, koji su bili planirani, pomoći vam u
tome. Da sve potovarite, da vas odvedu do položaja i upoznaju s njim.
-
Zar ne bi trebali prvo mi sami da pogledamo taj
položaj? – Džemo je pitao, pošto su se prethodno naši pogledi sreli.
-
Kako hoćete. Ja vam govorim da nemate potrebe.
Ovdje boljeg mjesta za minobacač nema. Ne sikirajte se vi puno zbog Ćasare, on
je naki, malo nagal. Ali je sve okolo prešpartao lično. I ja sam. A vi,
slobodno, poslije doručka, tamo oko devet, deset, nećemo sutra puno raniti,
nadamo se, je li, s minobacačem i minama dolje. Ne nosite ih na leđima, ako vam
se ne svidi vi možete tražiti bolji, kasnije oruđe i mine samo prebaciti. Ali,
nećete. Ja vam garantujem. Slobodno vi večeras javite da ste bili u izviđanju,
da ste našli položaj i da sutra krećete s njegovom pripremom, uređivanjem, kako
se to već zove.
Njegova
prijatnost, ne skrivena iskrenost, slute kako će nas prisiliti da mu u
potpunosti vjerujemo. I ono što je za Ćasaru rekao. Svi su se navikli, valjda
neće ni nama previše vremena trebati. Ako se imalo šta, jedni smo drugima
oprostili. Mi Ćasari grlatost, on nama aljkavost.
Ostaje
ono najvažnije, ranjenih i poginulih nije bilo. A naš je minobacač, s minama,
svakako bio smješten u jedino, ali veoma dobro uređeno sklonište.
