Ašikuje Adem-aga,
b'jela dana ne ostavlja,
tamne noći ne
preskoči.
Pitala ga stara majka:
„Je l' ti čemu ta
djevojka,
je l' ti čemu i po
čemu?“
„Iz oka joj sunce
sija,
a iz čela mjesečina,
iz obraza krvca vrije!
Jest mi čemu, stara
majko,
jest mi čemu i
svačemu!“
Zalegao
sam na livadu, glavom upirući u zemlju, tjerajući je da ne misli o Trošnju.
Govorio sebi kako mi je sad lijepo, najljepše otkako sam pušku zadužio, kako
sam mislio da mi nikad neće biti pošto sam je brzo i razdužio. Ipak, stižu
prave tablice, već nas ima četiri dobra računača, samo da bude oruđa koliko
jedva mognemo stići opslužiti...
Ne
znam kad bih Osmana prekinuo da me glava nije zaboljela od upiranja u zemlju.
-
Je l' te zovu imenom, ili nadimkom „Osmo“ – ovo
mi se učini kao dobar način da najavim kako je vrijeme za pauzu.
-
Svejedno. Ko me ne zna - imenom, ko zna - zove me
Oks!
-
Oks! Baš super. Sviđa mi se, baš k'o i Tito. O
svom nadimku neću, im'o sam ih uvijek. Kako lani upisah učiteljsku, to me ovi
moji požuriše zvati Učo. Zvuči ratno, ma meni se i nije dopadalo. Tek sam
stig'o dati tri i po ispita i obaviti praksu. A ko zna dokle ovo misli trajati,
te da li ću i doživiti da završim. Sreća pa Murata Fuluriju već zovu Učo, pa se
mene pomalo kanjuju... Admina sam pit'o, on kaže da ga uglavnom zovu imenom. Mislim
da kontam, Adi ili Ado bi pravilo zbrku, ko ne zna kont'o bi da je Admir. Zato ćemo
nekad smisliti nešto, kada izleti...
-
Samo, trebamo paziti da se ne naljuti, on je
osjetljiv.
-
Dobro, nećemo tražiti nešto ružno. Eto, nije fino
„Rov“, ali biće neka druga, zgodnija anegdota. Šta znam, šta fali nadimku Kuko.
-
To je njemu još od djetinjstva – već je Oks poturio
tablice.
-
Da... Pa, de mi sad i ti reci nešto o sebi. Baba
ti znam...
Ovdje
me iznenađuje, ne toliko otvorenošću koliko činjenicom da i sam ima nešto
zajedničko s nama Trošnjanima. Uzdišući je pomenuo kako su mu roditelji
rastavljeni, ali ono s nama zajedničko je zbog činjenice da za majku i sestru
zna jedino da ih je početak rata zatekao u Goraždu. Ne čekajući da ja
postavljam pitanja, govorio je o svojoj ljubavi prema njima, o brizi koju sad
osjeća, o čežnji za danom kad će ih ponovo vidjeti. Nije zaobišao ni činjenicu
da mu je sestra tek nešto mlađa od njega. Nije govorio o njenoj ljepoti, ali se
dala naslutiti, mislim da karakter njenog bića nije veličao, što je potvrđivao
tri puta pomenuvši kako ću se „uvjeriti čim je upoznam“.
Nisam
mogao razmišljati koliko je vjerovatno da taj dan skoro dođe, ali sam dobio
ideju kako da ga zadržim duže u razgovoru:
-
Ne bih pravio poređenje, ali pošto sam ti
maloprije ispričao jedan događaj iz mojih vojničkih dana, evo još jednog. Im'o
sam jednog regruta iz Slovenije, Roberta Ifka. Nije bio računač, već izviđač.
Al' pošto mi nismo imali pitomca, to sam ja bio ujedno i kao komandir komandnog
voda. Kao sad. Taj momak je bio pravo komplikovan, teško mi je njegov lik i za
opisati... ali, probat ću. Veoma ponosan, ali i drzak, bezobrazan. Kao vojnik
je bio „samo taki“, sve bez pogovora izvršav'o. Ali, ako je on pomoćnik a
dežurnog nema, njegovi klasići najebu. Ne možemo mu ništa, on je u pravu, on
izdržljiv i jak, nametne tempo i ostale slomi više nego iko od nas. Opet, ako
bi ga čovjek za nešto kaznio, tako je to stojećki podnosio. Vjeruj da mi se
vremenom počeo jako sviđati. I ne zato što sam bio komandir voda, već baš što
mi se sviđ'o, odlučim učiniti što mogu da utičem na njega. Stalno sam ga
nagovarao da pričamo, o svemu...
Ovdje
sam prekinuo, ustao. Sjetio sam se dijela koji sam mu želio dočarati. Zamolio
sam Oksa da legne leđima na zemlju i samo malo podigne glavu. Potom sam ja
legao sa suprotne strane isto, metnuvši svoju glavu na njegovo, a svojim
ramenom prihvatajući njegovu glavu.
-
Evo, ovako smo nas dvojica često pričali –
nastavio sam – nema veze što se u oči ne gledamo, ujedno se odmaramo, a svakako
jedan drugom vjerujemo. Bio je sprva prilično zatvoren, škrt na riječima. A ja
uporan, i tako mi jednom poče potpuno da otvara dušu. Priznaje teško
djetinjstvo, zbog činjenice da je rano ost'o bez oca. Mati mu se odmah
preudala, s očuhom mu dobija kćer, usljed čega njegove muke tek počinju. Očuh
ga ne podnosi, njegova sestra je postala mjezimica, maza, ali je nemoćna da
sestrinsku ljubav digne iznad onog što očuh radi. Ifko je natjeran da odmah
poslije osmog razreda počne sam zarađivati. I to najtežim poslovima, u šumi. Iz
našeg je ugla to teško shvatljivo, ali je to u Sloveniji sasvim normalno. To
kazuje otkud mu snaga, izdržljivost. Sjećam se kako je jednom naglo prekinuo,
shvatio sam da je tad nešto prećutao. Opet, ja se držah onog „svetog“ pravila
koje je vladalo, oni koji u civilnom životu ne mogu doći do izražaja u svom
društvu, sredini, žele to postići u vojsci. Mislio sam da je to i kod Ifka bio
cilj, da postane desetar i jednom u životu nekom naređuje. Ma koliko mi bio
drag, bio sam sebi obeć'o kako ću mu to uskratiti. Znaš, ja sam taj koji
predlaže buduće desetare iz njihove klase. Jednom sam mu to poslije pomen'o,
prethodno je on još kojiput govorio o svojoj sestri, sad je kazao kako očuh ni
nju nije podnosio, upravo zbog njenih nastojanja da se s bratom viđa... Eh, baš
smo tad ovako ležali, s tim da mi sad nemamo klupu. Zbog klupa smo i izmislili
ovo, bilo ih malo, a jedino ovako mogu dvojica na jednu, taman stanemo do
koljena... Vjeruj da sam osjetio kako mu se lice zgrčilo kad je to čuo. Ali se
suzdržao, nije riječ progovorio. Međutim, sve poslije nije mogao skriti da je
svoja osjećanja prema meni promijenio, bez obzira što ih je zadržavao u sebi.
Ja sam to shvatio kao njegovo razmišljanje da je tek upoznao moje pravo lice.
Ja sam želio zadržati isti odnos, ali i ne odustati od onog što sam odlučio.
Žao mi regruta koji tek treba do dođu, znam da će ih budala rasturiti.
-
Je l' te pokušao zamoliti?
-
Kakvi, to se ne uklapa u njegov ponos. A to, jer
me nije dobro procijenio. Sad, ne znam da li je on utic'o na Enesa Huzbašića,
Bosanca kojeg sam bio predvidio za desetara, a koji je opet cijelo vrijeme
težio da postane ćato, majorov pisar. Ovaj se najavio na razgovor sa mnom, i u
ime obojice zamolio. Predočio mi je onaj dio koji je meni prećutan. Ifka je u
Sloveniji opet čekala samo šuma, ovako je vidio šansu da se aktivira. Bilo je i
toga, vrlo rijetko ali je bilo i aktivnih desetara...
-
Kako misliš, aktivnih desetara?
-
Da su u radnom odnosu. I meni je to bilo
neobično, novo. Znamo da imaju vojne akademije, gdje se proizvode oficiri, aktivni.
Imaju i takozvane škole rezervnih oficira, to su isto regruti koji šest mjeseci
imaju posebnu obuku, dobijaju podoficirski čin i s njim dolaze među druge
regrute, komanduju vodom i skidaju se s činom potporučnika. Ali, a baš zbog
slučaja Ifka vjerujem kako je to više i neki kao socijalni plan bio, u
jedinicama je predviđeno i poneko mjesto komandira odjeljenja da je popunjeno
aktivnim desetarom. Meni je, a vjerujem i još nekima, to nuđeno.
-
Znači, mogao si se izvući iz ovoga – Osmo se
osmijehnu.
-
Na drugi način, mogao sam biti u Beogradu, ali to
je druga priča. Nisam ja sebe vidio u tome, ne mogu reći da je to i loše ali
nekako ponižavajuće. Za moj doživljaj života.
-
Za Roberta, nije?
-
On je baš jak, a ovo je ipak i lakši, ali i
plaćeniji posao. Od onog šta je njega čekalo u Sloveniji. Enes nije imao takve
namjere, mogao sam učiniti oba sretna ili oba nezadovoljna. Tražio sam do
ujutro da razmislim. Smislio sam se - šta ću. Obeć'o sam mu, ali pod jednim
uslovom. Da on meni obeća, da mi da besu, i sestrom se zakune da će biti fin
desetar!
-
Nije prist'o ?
-
Griješiš. Nije direktno, nego je rek'o da i misli
takav biti, a ovako se ponašao kako bi uopšte post'o desetar. Nisam mu
vjerov'o, teže će ga ponuditi da se aktivira ako je mekši kao desetar. Ipak sam
se nad'o, a i bio bih zadovoljan kad bih znao da će popustati makar za
dvadesetak posto.
-
Jesi li sazn'o kakav je bio?
-
Nije im'o prilike – morao sam se nasmijati –
post'o je desetar, ali oni nisu dobili regrute. Niko ne sazna kakav bi doista
bio. Neki od njegovih klasića su mi pisali, napominjali kako vuk dlaku
mijenja... Njemu sam poslao jedno pismo u kojem sam ga podsjećao na obećanje.
Nije mi odgovorio.
-
Ti mu bio ljut što nije im'o priliku da se pokaže
u radu s regrituima?
-
Ne. Ili, možda. Kažem, nije mi odgovorio. Dok se
nije skin'o. Dobijam ja tada pismo, iz Slovenije. Otvaram, unutra majušna, pravljena
kovertica, na njoj piše „pazi slika“. Nju otvorim, tamo još manja, a piše „još
malo“. Nekako i nju otvorim, kad previjen papirić na kojem piše „iznenađenje“.
Pogledam, kad baš iznenađenje. Umjesto plavokosog Roberta, pravo lijepa crnka.
A na poleđini slike piše „Anita“, tako joj je ime bilo. U pismu mi je pisao
kako sam ga malo razočar'o time što sam više vjerov'o onima koji su o njemu
pisali, nego obećanju koje mi je dao. Kazao je kako je prava istina ta da on ni
blizu nije bio strog prema svojim klasićima koliko su oni bili bezobrazni. Na
kraju je dodao kako je to Aniti preskočio, pričajući joj o meni, samo onakvom
kakvim me i lično pamtio. Završio je obećanjem da će me u goste pozvati čim
dođe do kakva stana... Uskoro se zarati u Sloveniji.
-
Ne vidje ti Anitu?
-
Jok. Samo na slici. Nego, de sad ti još malo
listaj tu knjigu, pa ćemo opet kasnije malo pričati. Sad me ne bi ni sluš'o,
samo bi, kakav si, razmišlj'o o Aniti.
-
Ti, slobodno, razmišljaj kakva je Dina! – nije mi
ostao dužan.
