Na
obuci nisam „glumio“ komandira. Nisam obilazio ni jednu drugu grupu, sem jednom
reda radi. Tada sam primijetio da se obuka danas skoro i ne izvodi. Svi
komentari su izostali, ne znam jesu li ostali „špijunirali“ nas ili su isto
radili iz nekog inata, ali ja sam se i danas htio jedino baviti nama i smatrao
sam da ne griješim što nas četvorica, a sve vrijeme smo bili zajedno, skoro ni
riječ nismo prozborili vezano za obuku.
Zato
nam je dan skoro proletio, prosto smo se utrkivali u prepričavanju doživljaja.
Mislim da smo se danas više upoznali nego što bi neke druge za mjesec-dva.
***
Ranije
sam zatražio da se povučemo, osjećajući kad su se oni vratili, znajući i da nam
to neće biti uzeto za zlo.
-
Pričaj – Zaim je Džema požurivao, čim ga je uspio
izvući iz Sutkove kuće, vani gdje smo mi već čekali okupljeni.
-
Šta vam imam pričati – očito je on početak već
bio pripremio – dosta će vam biti kad vam kažem ko je išao.
-
Ko je išao? – svi smo bili nestrpljivi, bez
obzira što Zaim prihvaća dijalog.
-
Nećete ni vjerovati, skoro svi koji su gore bili.
Naravno, a koje su „glavni“ htjeli povesti! Znate kako to Azem, Dževad i Sajo
rade... Nas nisu htjeli obavijestiti. Da je njima više rakije!? Neka, beskurac,
nema veze. Jesam li im ja lijepo rekao da nas zovnu, to je bio uslov da uopšte
pristanem biti ovdje. Nije se Džemo odrek'o Trošnja. Ali, neka, ići će se opet.
K'o da mi ne možemo napraviti grupu. Ima nas ovdje pet-šest, a uvijek možemo
naći još trojicu-četvoricu koji će s nama poći. Je li, bogati! Nećemo ni mi
njih zvati. Jebo me svak ako ja ne bih smio i sam otići. Koknuti jednog, i
zbrisati. Evo im! što bi me ufatili. Sad ja znam, mislim uvijek sam znao, ali
sad baš znam tačno pet puteva kojima bih se mogao vratiti a da me ne stignu...
Njima su preči neki s Trebove nego mi. Zamislite, ni Aliji nisu dali da ide. A
poveli tamo neke. Ja ne bih, poslije toga što do sad nisu htjeli...
-
Ko je išao od njih, jesu li opet isti?
-
Ko je išao!? Tri-četiri neka, k'o fol diverzanta.
Nisu isti, ovaj put su poveli neku balavurdiju. Opet ih samo ostavili viš'
sela. A opet, nema kako ih ne kite, te „samo taki“, „momci za deset“... a Aliju
nisu vodili. Mog'o je svak ostati iznad sela. Ja mislim da ni Major nije znao
za ovo. To je njima sunulo u glavu, našli oni ahbaba koji će poći zbog rakije.
Eto, recite mi, zašto Šeks i Ćuza nisu pošli! Zar im oni ne bi trebali oko
postavljanja mina. Nego, oni nisu htjeli a da Major ne zna. Zamolili ih da ih
ne...
-
Ne reče ko je sve išao.
-
Eto... Oni, pa Kemura, Fadil, Jazo, Velija, Memo,
Remzija, Lato, Selćo i Senad, Ferid... Ma svi, bilo ih je više nego i jednom do
sad. Kažu, do sela je sve pusto. Nigdje živa roba, više ni ovce po planini ne
čuvaju. Ne smiju. Cijeli su oni dan proveli iznad sela. Ako ne lažu, obišli
čitav Piljak, Ždrijelo, Kikala... sve, cijelu Malušu. Ništa čuli nisu. Popodne
su ove ostavili, gdje i mi onda, a oni naniže. Taman su zavida stigli Zahirovoj
kući. Jedan sat su i tu osmatrali, ama ni muha se po Trošnju ne čuje. Slabo i po
Prijedražju i po Sjenokosu. Beli će sad još i manje!
Ovdje
malo zastaje, da nam da do znanja kako se tamo ipak nešto dogodilo. Da se nije
išlo samo po rakiju. Mi smo svjesno izbjegli da ga dodatno prekidamo pitanjima,
vjerujući kako će sam ubrzati priču.
-
Malo im je sprva sve izgledalo sumnjivo, ali su
brzo odahnuli. Shvatili su da nas se plaše. Znaju koliko nas je preživjelo,
znaju da ne možemo tek tako preći preko onog što su nam uradili, to smo
dokazali kad smo ubili onu trojicu. Sad se oni svake noći nama „nadaju“. Ja
mislim da i na Sjenokosu, i Prijedražju, i u Mješajima doli, svake noći imaju
straže. Straže, koje samo čuvaju svoje guzice i svoje kuće. Oni su ti, samo,
ako treba, ako mogu koga nejakog ufatiti i zaklati, a oni ti ne smiju na onog
ko nosi pušku. Eto, kol'ko su bili iznad Zahirove kuće, sat - sat i po, nigdje
ni ovcu ni kravu čuli nisu. Ne smiju! A bili se razbacili selom, krenule lole
da pljačakaju...
Opet
je zastao, i opet ga mi nismo prekidali.
-
To je naše ohrabrilo. Odmah su se dogovorili šta
će sve uraditi. Mjesečina je bila čista, za nje su se spustali Izetovoj kući.
Ovaj su put imali sreće, odmah su našli one mine. Svih šest komada. A do tada
nisu ni raspravljali gdje bi ih najbolje bilo postaviti. Tu su se malo
naglabali, prvo - da li da postave sve, odnosno koliko, pa onda - gdje! Nekako
su se složili, nego da vas vidim. Šta vi kažete, gdje biste ih vi metli?
Ovo
je trenutak kad ćemo ipak morati progovoriti. Ako mislimo da ikad saznamo šta
se do kraja desilo.
Mufo
je bio prvi, biće da je on o ovome i ranije razmišljao, kada se sam javljao a
nije mu davato da ide. Pri tome je bio i precizan, za svako mjesto je u par
metara navodio i obrazalagao svoj izbor.
Nama
ostalima je to uštedilo vrijeme, ali i samo razmišljanje, uglavnom smo se s
Mufom slagali, te možda poneku pomjerili tamo ili ovamo. A najviše da smo se
razlikovali tek u po jednom mjestu, manje se ne slažući, više nudeći neko po
nama bolje.
Džemo
nas je pažljivo slušao, uglavnom se smiješeći, ali vodeći računa da iz tog
osmijeha mnogo ne pročitaju oni koji još nisu pogađali.
Na
kraju se, ipak, morao složiti da smo bili dobri:
-
Dobro je. Vrlo ste blizu. Mogu čak reći da se
više slažem s vama nego s njima, mada se i razlikujemo samo u jednoj. Nego,
shvatićete kad dođem dotle. Dakle, čim su izvukli te mine i odlučili šta će,
poslali su jednu grupu naniže. Da se postave prve dvije. Naravno, prva je u
Krastavcu. Kol'ko sam ih razumio, a to je taman kako je i Mufo rek'o, na onoj
krivini. Ugledali su veliki komad odvaljene gline i samo ga podigli. Nema šansi
da neko primijeti. K'o da je nisu ni metli, tol'ki je luft bio ispod gline. Još
bi trebalo da su tuda i ranije išli tenkovi. Odatle se odmah prebacuju u Bista,
i to ste dobro nanjušili, a oni posao brzo obavili. I tu je bila glina, samo je
ovdje trebalo malo zaroviti. A glinu je lahko zamaskirati, glina k'o glina!
Malo su obrisali svoje tragove, kažu da se ništa ne može vidjeti. A tu moraju
doći, po Memovu građu. Još je nisu odvukli. Pa su produžili Mustafinoj kući. Tu
je bilo rakije, zakopane. Dvije pletenke. Jednu su našli, jednu nisu.
-
Koju su našli? – osjećao sam da moram uskočiti.
-
Što, mora da si i ti znao za nju. Moram te
razočarati, veću su našli.
-
Jebem li im... Memo i ja smo ih zakopavali, zato
mi nije jasno kako i drugu nisu našli. Pa, u po metra su obje.
-
Nije ni njima. Eto, ti bolje znaš kako ste
zakopali.
-
Baš smo nas dvojica i bili, sami. Sjećam se k'o
sad, nije to davno bilo, na dva-tri dana prije nego će nas napasti. Ja bih se
zakleo da ne bih mog'o pogriješiti. Pogotovo, kad su jednu već našli! Druga je pola
metra, hajde nek je metar od nje, ali je bitno to, da su obje na isti fol.
Iskopali smo dva repuha s korijenjem, u rupe stavili pletenke, pomalo sipali
zemlje i zbijali, stalno provjeravali da ostane mjesta još samo za vratiti repuh,
ostatak zemlje razbacali naniže da se ne primijeti. Ja vjerujem da je to dobro
zaraslo, ali mi ne ide u glavu...
-
Pustite sad rakiju – Zaimu se baš žurilo – našli
su jednu, jednu nisu...
-
I bi trebalo „pusti rakiju“ – Džemo ima još nešto
o tome reći – koji su za rakiju znali drago im je što su je i našli, ali zbog
pojedinaca bi bolje bilo... Sljedeću su postavili na Jezeru, i to ste dobro
skontali, kod Zaimove i Azemove građe. Ali, možda nije trebalo odmah tu, iako
oni kažu da su dobro maskirali. Ja bih rađe tamo na ulazu... Eh, odatle su
otišli na Kotlišta, gdje su se trebali sastati s ostalima. Imaju šta naći,
krkljanac! Druga grupa, koja je trebala postaviti ostale tri, jednu kod
Senadove kuće, drugu prema Barici, i treću kod Zahirove, a i mi smo se svi
složili da ove dvije ne bi imale smisla, ko će tamo dolaziti, jedino ova prema
Barici, ona bi garant odradila... Al' ovi dilberi nisu ni makli! Oni su ti
našli još veću pletenku, Hana im za nju rekla, i lole zalegle! Zna se, Fadil je
bio kolovođa, Velija isto, tu su se još pridružili i Ferid i Remzija, a onda,
fala bogu, ni Selćo ni Ada nisu se opirali, a šta je Senad sam mog'o... To se
naroljalo, da ovi nisu pristigli i pjesma bi krenula. Azem je malo galamio, ali
bi samo još gore napravili. Nekako ih ubijede da oni produže prema Piljaku, a
ovi odu postaviti još jednu. Neko se dosjetio da to bude na Stanovima, kod
Redžovih drva. Kao da će po njih neko doći, k'o da nemaju gdje bliže sjeći naša
drva!? Nego, nisu više vremena imali. Obave to, požure za ovima... i odmah ih
stignu. To ne može ni da hoda. Još kad je taman tad odjeknula eksplozija, kažu
da je Sajo bio poludio, htio da prospe svu ostalu rakiju, ili da se odvoji.
Bilo je psovki, svađa, samo što se bili nisu...
-
Kak'a eksplozija? – opet će Zaim.
-
Ona u Krastavcu odradila. Odmah!
Ovdje
nam se dalo malo uživati u tome što smo čuli, da brzo zaboravimo na ono što se
nikako nije trebalo dogoditi. Složićemo se brzo da je to jednako dobro i zbog
toga što bi možda cijela priča bila više pamćena po gluposti nego po onom što
je bio stvarni cilj.
Ovako,
i nama je lakše. Već smo u sebi stali nagađati ko bi mogao biti onaj koji je
stradao, koliko ih je moglo biti, da li će i koliko to uticati da postanu
oprezniji, odnosno kako će se slične sudbine sada i drugi pribojavati. Ne znam
je li neko osjetio komešanje u mojoj glavi, nastalo pošto se smirilo početno
uzbuđenje zbog one mine koja je odradila.
Dok
sam se ja bavio još njome, ostali su širili uvjerenje kako će i ostale, ili bar
još dvije da odrade. Džemu se nije dopalo što su još dvije ostale
neupotrijebljene, što su predate u Komandu, diverzantima, i što će sad
vjerovatno otići na neki drugi teritorij. Imao je još ideja, mislim i
hrabrosti. Jedna bi se dala postaviti u Dolovima, gdje se oni nikako ne nadaju,
ili ponovo u Krastavcu, stotinjak metara niže ili više, pa čak i u Mješajima, u
asfaltu, gdje je još manje očekuju.
Završavamo
priču, uz dva podsjećanja. Puna pomoć drugih je opet izostala, što i nije tako
neobično i bitno, koliko činjenica da smo mi zaobiđeni!
Mada,
sad kad smo sve čuli, ne možemo toliko ni žaliti zbog toga. Svaki od ovih će
poricati, ali nema dileme da su motivi nekima bili vezani samo za pletenke. Što
potvrđuju imena onih koji su nam se ovaj put pridružili, kad to već nisu
uradili oni što su išli ranije, a ni sami diverzanti. Istina je i da učešće tih
motiva nikad neće biti tačno odvagano, mora biti i kod njih nešto što je bilo
vrijedno rizika.
Ne
znam u kojoj bih ja bio grupi. Sam ne bih birao, a ne znam u koju bi me
rasporedili. Znam da bih se u obje ponašao poput većine. Navikao sam da moja
riječ nije toliko jaka, da se sluša samo kad se slažem s onim što mi se nudi. A
ako neko prihvata da glavu rizikuje, još lakše mu je prihvatiti ono što rizik
smanjuje.
Dalje
mi se o ovome nije dalo razmišljati. Ne prihvata mi se da je baš moglo ići u tu
krajnost da su pojedinci toliko zanemarili trenutak u kojem su, da se nisu
mogli strpiti do završetka zadatka, kad bi sve tek i bilo pravo zaokruživanje
jedne lijepe ratne priče.
-
Je li išta ostalo od te rakije? – prelomio sam
tim pitanjem.
-
Ti si lud! Od koga da ostane, od Fadila i
Velije!?
-
Onda su stvarno bezobrazni što su nas preskočili.
Baš neka nisu našli onu jednu pletenku...
