Alaj bi se zabavljala,
al' mi ne da nana.
Alaj ću se zabavljati
kad ostanem sama.
Ostala sam sama,
dođi lolo 'vamo,
da se zabavljamo,
i ponesi tamburicu
pa da poigramo,
da se zabavljamo.
Alaj volim orati,
s volovima rogatim.
Još da mi je cura
b'jela,
volove da tjera,
i curica mrkušica
da goni kolica.
Sitan dika, sitna ja,
sitna slama pod nama.
Sitno, diko, mene
ljubi,
poznaće se zubi.
Poznaće mi nana
da sam milovana.
Prije
nego ću slatko zaspati, dade mi se još malo razmišljati o Sutkovim riječima. Ovaj
put ne odoljeh i osmijehnuti se.
Ne
smeta da se makar malo zamišljam kako komandujem divizionom. Da bi mi bilo
lakše, odabraću svoje prve saradnike. Ako bi Ahmo tako bio moj zamjenik, onda
bih vatrene baterije dao Latu i Džemu. Komandnu, ma kako mi misli letjele malo
ustranu, ipak bih morao Zaimu. Oksa bih, a možda ipak Admina, da komanduje
izviđačko-računačkim vodom. Za onog drugog bih našao neko drugo mjesto, nije
bitno gdje je ko... Naravno da ni Tita nikako ne bih zaboravio, mislim da bi se
u Komandi diviziona našlo neko mjesto koje bi omogućilo da uvijek bude tu negdje
uz mene. Za Mufa bih se posebno pobrinuo, a sjetio bih se i Kuka i malog
Enesa...
Nije
još vrijeme mojoj smjeni, ali sam izašao malo na zrak. Mjesečina pogoduje
mašti, ali je dobra i za razgovor. Admin mi se pridružuje. Ubrzo će na smjenu,
pa mu se ne isplati zaspati. Kako smo ovih dana često pričali, pri čemu je on
uglavnom slušao mene, nije bilo smisla da mu ne uzvratim. Sad, kad je očigledno
njemu potreban slušalac.
Meni
tako i odgovara. Teže će se primijetiti ako mi se misli pokatkad vrate na ono u
čemu me je prekinuo. Što se, ipak, neće dešavati često, zahvaljujući njegovim
zanimljivim pričicama.
Počeo
je od jedne djevojke, iz Sarajeva, Srpkinje, koju je zavolio. O kojoj često
razmišlja, priznaje čak kako osjeća da mu jako nedostaje. Po tome kako je o njoj
govorio, to je ravno istini. Bez obzira i na priznanje kako je i ovdje stigao
jednu upoznati, kad još nije očekivao da će Major rano skloniti civile. Zbog
toga se sad pomalo kaje...
A
meni bi žao kad on moraše na stražu. Nisam bio siguran da ću puno uhvatiti sna
dok ih s Nerkom krenem smijeniti. Vidio sam se kako se razapinjem između misli
ponukanih Adminovom pričom, a u kojoj lako mogu pronalaziti i sebe, te Sutkovom
koja baš trenira maštu. I meni mnogi, i mnoge nedostaju, a poskočio bih na noge
kad bi se sad iz mraka kako pojavio Tito s takvom viješću koja bi me pozivala
da preuzmem jedan postrojen artiljerijski divizion.
Misli
mi pritiska moguća veza moga nedavnog sna i Sutkovih ponašanja i priče. Odlazim
tako mislima unatrag, ponovo u školske dane.
Pada
mi na um jedan zadatak koji je izašao u matematičkom časopisu, inače smo te
zadatke rješavali kolektivno, cijelo odjeljenje matematičara. Uglavnom smo ih
rješavali isti dan, ali ovaj put nam nisu bile dovoljne ni obje hefte koliki je
bio raspon od broja do broja.
U tom se zadatku govorilo o
čudnom testamentu koji je otac dao dvojici sinova. Kako je bio prilično bogat,
a želio da njegov pametniji sin ne bude ništa manje bogat, to je odlučio imanje
ni ne dijeliti. Već će sinovima prvo pokloniti po jednog konja, starijem crnog
a mlađem bijelog, i oni će se trkati iz tog mjesta u Americi do neke kafane na
samoj granici s Meksikom, i nazad. Na kraju će svo njegovo bogatstvo pripasti
sinu čiji konj stigne zadnji! U zadatku je još pisalo kako su sinovi bili zbunjeni
testamentom i da su se zato dogovorili da prvu polovinu puta jašu jedan pored
drugog. Međutim, kad su krčmarici u onoj kafani izrekli svoj problem ona im je
rekla samo dvije riječi. Poslije čega su oni, ne popivši piće do kraja,
potrčali uzjahati konje i galopom jurnuti nazad.
Rješenja
nekih problema su tako jednostavna, kada ih čovjek sazna mora se nasmijati. Ne
znam hoću li u roku dvije hefte ja do nekih saznanja doći. Ali, volio bih se i
tada onako nasmijati, kao onog dana kad je izašao novi broj časopisa, s
rješenjem. Kad vidim da smo samo trebali „zamijeniti konje“!
Uzdahnuh.
Sjetih se još jednog matematičkog problema iz istog časopisa.
U njemu se radilo o tri
osobe koje stoje ispred nas, a mi znamo samo da je jedna seljak, druga
činovnik, a treća trgovac. Kao i te karakteristike da seljak uvijek govori
istinu, trgovac uvijek laže, dok činovniku ne možeš znati, nekad laže a nekad
govori istinu. Još smo imali pravo postaviti tri pitanja, na koja se odgovara
sa DA ili NE, da bi otkrili ko je ko.
Sjećam
se, ja sam nekoliko noći po par sati u kutku svog sobička „pričao“ s tri kofe,
kao da se radilo o seljaku, trgovcu i činovniku. Drugovi iz razreda su me
približavali rješenju. Razumio sam kako prvo pitanje treba da je opšte, poput
„Jesu li jedan i jedan dva“, drugo tipa „Da li je osoba pored tebe TO“, dok bi
treće trebalo biti u stilu „Je li ovaj prije tebe slagao“. Toliko vidjeh muke,
sigurno sam nekoliko puta prešao preko rješenja a da to nisam shvatao. Ali mi najveća
muka bi što ne razumijevah ni samo rješenje!
Baš
tako. Nekad su odgovori jednako čudni koliko i pitanja.
Tako
da mi ne preosta ništa drugo nego da ipak malo drjemnem. Sve me Sutko više
podsjećao na onog činovnika, nikad nisam načisto kad je ozbiljan a kad se šali,
kad je iskren a kad...
