IV - 42 / Poziv u goste se ne odbija

Zapjevaj mi, prijatelju,
staru, dobru sevdalinku,
dok ja vatru ne potaknem,
i džezvicu ne namaknem.
   Merak mi je, moj ahbabu,
   kahvu piti na sabahu.
   Dobra pjesma kad se sluša,
   onda mi je rahat duša.   

                                                               10.septembar 1992.         

Ja sam, bolan prijatelju,        
meraklija sav u duši;
Kud god hodim, samo želim
sevdalinku da pjevušim.
   Merak mi je, moj ahbabu... 

A teferič, tek što volim,
mezetluke, a i žene;
Bošnjakinja – l'jepa žena,
ljubila je, bolan mene!
   Merak mi je, moj ahbabu...
 

    /Sead Makaš Riki/

 

 

 

Jučer je dan prošao onako kako bismo željeli da prođe svaki, dok ne dođe vrijeme za prava gađanja. Više smo ležali i uživali u jednom od posljednjih ljetnjih dana, nego što smo se bavili vremenom u kojem smo.

Tek smo jednom prije podne i jednom poslije podne ponovili vježbu cijele baterije. I to je Sutkova ideja, samo održavati dostignutu uvježbanost.

Nekako mi se činilo da to nije zavrjeđivalo prostor u dnevniku, ali da bih imao šta ubilježiti pobrinuli su se Mufo i Džemo.

Jesam se vezao za logorski boravak na samoj Trebovoj, jest mi gore sve prijalo, no moram priznati onima koji se trude da i boravak ovdje bude što prijatniji. Safira i Nevzeta brinu o doručku i ručku, svjesni smo ograničenja u hrani koja imamo, racionalno se ponašamo pa ipak svi pozdravismo ideju da si, barem svake treće noći, priuštavamo i večeru. A za što je trebalo još ruku.

Mufo se u Basarićima pokazao kao dobar kuhar, njegovu čorbu od lisičarki još dugo ćemo pamtiti svi koji smo je probali, ovdje je pokazao onaj dio znanja koji je donio iz JNA. Hljebovi koje je on ispekao nisu zaostajali za Nevzetinim i Safirinim, kao promjena činili su se i izdašnijim, ukusnijim.

Brašno je namirnica s kojom ponajviše oskudijevamo, hljeba ne možemo jesti koliko bi htjeli, pite su mudar izbor. Dvjema ženama bi bilo naporno sukati jufke za ovoliko ljudi, srećom Džemo se već u Basarićima otkrio kako mu to itekako basta. Osim što je sada imao ipak više i mesa, sira, jaja, krompira i zelja, a ulja i soli dovoljno, još se i Ferid Beširević ponudio pripomoći.

Prvo iskustvo je posebno, ne smijem pogovarati dobro što sam rekao o pitama u Basarićima, tako da me nakon ove večere golicalo nešto drugo. Ja se taman izborih osloboditi slutnji zbog nedavnog sna, a neko stiže zaključiti kako ovako ukusne pite ne slute na dobro...

 

                                          ***

Čim mi je Sutko poručio da mu se javim odmah po doručku, uzrignuh sinoćnju pitu. Još mi se nije priznavao osjećaj slutnje ali je previše mirisalo da slijedi dan puno drukčiji od prethodnog.

-          Ti danas ne ideš na položaj – brzo je prešao, odmah poslije selama, na razloge zbog kojih me je pozvao – Major je rano jutros vezom javio da dođem na sastanak. Neka Ahmo bude tamo s njima, ti ostani ovdje. Šta znam, možda ozgo trebadnem nešto hitno javiti. Ostaće i Adem s tobom, imate i nekog posla, a možda budemo trebali i nešto gađati. Nije predosjećaj, već za svaki slučaj. Ja se, ipak, nadam da se večeras vidimo. Nemam ti drugo šta reći!

 

Nisam ni imao volje dopitivati, ionako sam vjerovao kako mu se mora žuriti. Nadu da njegove slutnje dolaze samo iz razmišljanja o Majorovom pozivu, nikako od toga da nešto već zna, čvrsto zadržavam za sebe. Biću uporan i u ćutanju, ma koliko me ostali pogledom prekoravali što ne pokušah saznati nešto više. Najbolje je da svi vjerujemo kako mi nije ni imao ništa više reći. Ja sam još sigurniji, ako bi meni što prećutao, takav ne bi mogao biti prema Ahmu.

Ispratismo ga, kako odjaha na svom vrancu. Bez Tita, što je razlog više da brzo svi misli okrenemo ka onom što nam je rečeno.

Adem je to učinio prvi, pozivajući me nazad u njihovu kuću. Tom sam prilikom morao proći pokraj Tita, pa sam odmah iskoristio iznenada rođenu misao. Zadržaću i njega, kad je već kurir komandira. Zanemariću kako to ko može tumačiti, kao što ću prestati razmišljati o onome što će Ahmo još uraditi. Ne sumnjam da i danas neće ostaviti Nevzetu, kao što smo i jučer učinili, ali ni bilo koga drugog ko se požali da se ne osjeća dobro, bilo zbog umora ili čega drugog.

                                        ***

Dok sam se pridruživao Ademu u predsoblju, gdje je i Sutko održavao radne sastanke, i čekao da nam se još i Tito priključi, dobismo poziv od Safire da se preselimo u malu sobicu. Onu u koju sam jednom svratio, one noći kad su tu bili Šeks i Ćuza.

Poziv u goste se ni po Kur'anu ne odbija. Ta mi je misao prethodila iznenađenju koje me unutra čekalo. Kao da se od one noći sve promijenilo. Jeste, tad su Sutko, Adem, Ahmo, Redžo, kasnije još i Ćuza i Šeks pomalo pili, više se tijesnili, usljed čega mi i nismo mogli izdržati više od onih nekoliko minuta. A sada, jedva i da vjerujem kako je ovo ta ista sobica.

Čini se još i manjom. Ali se jasno predstavlja kao jedan pravi dom. Doduše, samo ovako prazan, ili kad je u njemu ne više od dvije-tri osobe. Usporedba s bilo kojom drugom od naših soba i nema smisla, jedina je moguća za održavanje. Dva kauča, simpatično šporence i  vitrinica, te možda malo preveći sto, a što je iz razloga jer se manji nije mogao naći, uz serdžadu umjesto ćilima, sav je inventar koji ima i koji i može biti.

Nije mi se činilo baš idealnim za rad, ma šta bilo to što je Sutko pripomenuo, ali mi se jako dopalo Safirino objašnjenje što nas je unutra pozvala. Nije marila zbog toga što će ovako nekima od nas otkriti tajnu koja od zakletve tu stanuje. Jednostavno, Sutka je jutrošnji Majorov poziv nabrzio toliko da nije imao vremena ostati na kahvi. A to je već Safiri postala navika.

Suzdržali smo se od bilo kakvih komentara. Sigurni smo da je i kahva, kao i cigarete, poslana svima, ali i vjerujemo kako to nisu količine zbog kojih bi nekog trebalo osuđivati. Ja i nisam preveliki kahvedžija, pošto ne pušim, isto primjećujem i kod Tita, dok je Adem došao makar na svoje. Možda će on jedini, bar dok voda ne provri, misliti kako je Sutko ipak pogriješio. Ako je svakog moglo zapasti tri ili četiri fildžana, onda nikog nije ni trebalo lišiti tog zadovoljstva. Proći će ga, čim srkne jednom. Uvijek je nafaka - kako je kome suđena.

Zbog toga sam ja popio i drugi fildžan, a Tito bar taj jedan, da sve petero, pošto nam se u međuvremenu i Nevzeta pridružila, ovih nekih petnaestak minuta ni jednom jedinom mišlju ne dotičemo zlo kojim je ovo vrijeme inače i prepunjeno. S tim da ćemo tih petnaestak minuta znati i produžiti na bar dva sata.

Kakva je kahva bez razgovora! A kad razgovor krene, još kad su tu i dvije žene, onda se teme same smjenjuju. Nije moglo proći a da se ne upoznamo kao da se znamo godinama, kao da nam je ovo hiljaditi put da zajedno pijemo kahvu. Istina, progovorilo se malo i ovom trenutnom vremenu, ali opet s neke vedrije, ženske strane. Postajem uvjeren kako su žene sad jednako važne kao i brašno, municija...

One su na nas prenijele neosjećaj za vrijeme, minute i sate koji itekako znaju brzo da prolaze. A opet su one te koje su to prve shvatile.

-          Kuku meni! – Nevzeta se sjeti svojih obaveza – šta me čeka za pranje, a moram ti poslije pomoći i oko ručka!

-          U pravu si – Safira se odmah složi – imam i ja hrpu posla, malo veša, ove džezvenjake, neke tanjire, pa nam onda valja krompir...

 

Nama je to bilo podsjećanje kako ni mi nismo tek tako danas ostali iza ostalih. Krenuh prvi iz sobe, provjeriti tišinu ispred kuće koju prvi put mogu vidjeti, vjerujući da i njih dvojica dijele moje mišljenje kako je ova sobica kao stvorena za muhabet uz kahvu, ali ne i za ozbiljan rad.