Djevojka pita sokola:
„Sokole, bolan,
sokole,
Po čemu Jurjev
poznaješ?“
„Djevojko, jedna
budalo,
kako ga neću poznati.
Zemlja se travom
pokrije,
gora se listom odije!“
Nisam
se prevario. Adem je izašao odmah iza mene, i pozvao nas skroz u drugu sobu.
Onu gdje on boravi, gdje mu je i stanica.
To
je već, nešto što sam viđao. Po svemu naliči na našu. Samo jedan kauč, nekakav
ormar preko puta, te cijeli patos prekriven svim i svačim, spužvama, madracima,
jorganima, serdžadama, raznim jaknama i džemperima, svime što služi umjesto
kreveta i jastuka, uz poluuredno složenih nekoliko ćebadi, čim nema za svakog
po dva - mora tako. Zapravo, jedino što je mojim očima novo i jeste ona
stanica.
Lako
sam pogodio gdje će Adem leći, kad sam već shvatio da to smjera, ali ću
počekati svako drugo objašnjenje. Možda bih to odmah zatražio da ne primijetih
kako je Tito požurio ugledati se na njega.
Samo
sam trenutak razmišljao da se ja bacim na taj jedini kauč. Shvatio sam da bih
tako doprinio da pomisle kako se namjerno uzdižem iznad njih. A možda je uzrok
ovakvog Ademovog ponašanja to što mu treba još vremena da halali Sutku za prisvajanje
sve kahve.
-
Možda smo prvo trebali završiti to što imamo –
nisam mogao imati mira, pitao sam već nakon minut pošto sam legao kraj njih.
-
Samo se opusti – Adem je znao da će to biti pitan
– to je nama deset minuta posla. Ne pamtim kad mi je ovako bilo. Jučer se nismo
premorili, noćas nisam bio na straži, doručak mi baš leg'o, pa kafa i onaj
Safirin divlji duhan. Nije kao pravi, ali je bolji od bljuštura i svake
travuljine. A taman sam ost'o bez cigara. Kažu da ga ima negdje iznad Trebove,
pa nešto kontam da li se to može kako presađivati, kad se sije, kako rađa...
Shvatio
sam dovoljno. Ne zamjera on Sutku, njih su dvojica skoro isti. Prije bi Tito i
ja bili skroz pravični u podjeli. Dok se radi o nečemu čemu mi ne pridajemo
toliki značaj! A kad bi se radilo o onome što mi jako volimo...
Ne
znam dok ne dođem u tu situaciju. Mogu pokušati biti spremniji, kad me već Adem
tjera da o nečemu razmišljam. Neću o Sutku, hoću o ljudima uopšte.
Izgleda
da u ovom vremenu, između sebe i svoje okoline podižemo čudne zidove. Zidove
koje možemo preskočiti kad god to doista želimo, a koje smo, opet, spremni
svakom predstaviti kao nesavladive onda kad nam nije želja da se suočimo s
njima.
A
istina je baš u tim zidovima. Ni jedan se ne podiže samo s jedne strane, uvijek
imaju oni koji redaju i drugi red blokova. Mi uvijek vidimo samo svoju stranu,
koju smo mi zidali. Zaboravljamo kako postoji vrijeme, koje će učiniti da ti
zidovi postanu porozniji. Tad ih neće trebati preskakati. Tad neće trebati ni
uviđati da postoji ta druga strana. Jer je istina na sredini, između dva zida.
A već sada, ko hoće može saznati da su obje strane iste. Samo snagom volje.
Iste i jednako nevažne, dok je jedino važno to što se unutra zaziđuje.
Tu
je otišao i miris ove kahve. Ne znamo mi da nije Sutko možda naredio Safiri da
nas počasti, a ona to predstavila kao svoju dobrotu...
Počeo
sam sam sebi dosađivati ovako glupim zamaranjem mozga, da me san morao
prevariti. Biće da je i to potrajalo, čim me je zvonjava stanice onako trznula.
Adem
je brže reagovao. Kad sam se već razabrao, shvatio gdje sam i zašto, on je
počeo s primanjem telegrama. Ponavljao je brojeve koji su mu u slušalicu
diktirani, jednako ih i bilježeći na komad papira.
Draže
mi je što nije potrajalo, jer to znači da od njegove sadržine ne trebamo
strahovati.
-
Svi... ko... mandiri – Adem je pokazivao da dosta
dobro vlada šiframa – da me... če... kaju. Ima... ćemo sas... tanak!
I
Tito je pažljivo slušao. Čak mi se čini kako je on svakako očekivao neku
jasniju, a i zvučniju vijest. Ali je i dovoljno pametan da shvati kako o ovome
nećemo puno nagađati. Tek da nešto čavrljamo što do sad nismo. Ali i to tek kad
konačno obavimo ono što znamo da trebamo.
Adem
mi je pogađao misli, pa je na jednom velikom komadu papira nacrtao nešto kao
praznu tabelu.
-
Evo, to bi otprilike trebalo ovako izgledati –
riječima me tek zbunio.
-
Ali, ja tu ništa ne vidim. Ne znam, možda Tito...
-
Dobro – Adem htjede odmah pokazati kako je sasvim
ozbiljan – naravno da ovo trebamo popuniti. Za to mi ti trebaš. Znaš, dat nam
je zadatak da napravimo svoj dio internih šifri.
-
Opet ne kontam. Što će nama uopšte interne šifre,
ako nam je veza kurirska. Neće kuriri pamtiti šifre, samo se time zamarati.
-
Neće. Ali se Sutko nada da će Major uspjeti
nabaviti još koji uređaj, bez toga artiljerija nema pravog efekta. On se i
nadao da je zbog toga zovnut. Mada je o ovim šiframa već i ranije bilo riječi.
Hajde, pa Major ima svoju stanicu, on je taj koji će i naređivati šta ćemo gađati.
A ovakve su šifre duge. Bar, gdje se može naći bolje rješenje. Eto, to je naš
zadatak.
-
Neka bude. Samo mi sad reci kako ste zamislili te
specijalne šifre.
-
Trebamo odabrati termine koji se često
upotrijebljavaju, dati im šifre. Ništa se ti za to ne brini, samo ti meni daj
te termine. Ono, znaš, lijevo-desno, naprijed-nazad...
-
Nije naprijed-nazad, nego dalje-bliže... Eto,
piši: desno, lijevo, dalje, bliže, nad, pod...
-
Dalje!
-
Sačekaj da skontam redoslijed. Piši osnovnim jedan... Ne, nemoj to! To se
podrazumijeva, to ćemo mi sami, u toku korekture...
Nekih
sam tridesetak sekundi razmišljao, pa nastavio s nabrajanjem bitnih
artiljerijskih termina. Tito me usput dopunjavao, Adem pratio i pisao.
Nakon
što sam zaključio da je sve obuhvaćeno, Adem se dao na punjenje tabele. Vidio
sam da radi brzo, po nekom ranije zamišljenom šablonu, tako da se nisam
nadvirivao. Sačekao sam da završi, da mi on sam pokuči taj papir.
Dovoljan
je bio jedan pogled da mi dvije stvari budu jednako jasne. Prva je način na
koji je došao do šifara. Koristio je redom brojeve od trideset i jedan pa
nadalje, one koji već nisu upotrijebljeni za slova, ali je negdje iznad tabele
upisao i Y, u zagradi napominjući da
je to dio koji se odnosi na artiljeriju. Još je i ukupno imao četiri različita
reda šifri, da se svakih šest sati mijenja.
-
Eto, gotovo je. Jesam li ti rek'o da ne brineš –
Adem je očekivao da potvrdim zadovoljstvo urađenim.
-
Sad tek brinem.
-
Zašto?
-
Ovo mi tako nekako glupo izgleda – umjesto onog
što on očekuje, ja otkrivam ono drugo što mi je postalo jasno – predugo mi sve,
dok onaj što osmatra pogleda šifre, pa ih prenese vezisti, pa ovaj meni, pa
opet ja zavirim u šifrarnik, dobar će kurir dvaput dotrčati.
-
Ama, i ja mislim da ćemo tako raditi. Za sad.
Ali, šta ako kad osmatračnica bude plaho daleka a dobijemo još stanica!? Osim
toga, ne bi valjalo da nismo uradili kako nam je rečeno. Jebe nam se, nismo
kopali!
-
Nismo – opet se ubaci Tito – al' vala ti ja neću
ni buljiti u taj papir, ni pamtiti te šifre. Ako mene kad zapadne da budem
vezista. Još, vidim, mjenjate ih svakih šest sahata. Ja ću trčati kol'ko imam
snage...
Svi
smo u pravu. Zato nam je bolje prekinuti o tome. Ionako je večeras sastanak,
možda će i sva ova naša priča poslije njega izgledati drukčija.
Bio
sam prvo pomislio predložiti Titu da prošetamo do položaja, ali sam i odmah
odustao. Opet bi to tamo moglo biti pogrešno protumačeno, kao da se previše
pravim važan, da u Ahma i ostale nemam ni toliko povjerenja.
Prije
nego se potpuno opružim na ovu jednu spužvu, još jednom bacih pogled na taj
komad papira, dok ga vraćah Ademu kako bi napravio još par istih. S jedne sam
strane ugledao ispisane brojeve koje ćemo mi zvati šiframa, a s druge, prazne,
nevidljiva slova koja su ispisivala ono što mi je Sutko najavio. To i jedino
može pisati na praznom papiru, sasvim mi je jasno, ali je lijepo s vremena na
vrijeme pročitati.
Ostah
opružen na spužvi, ne da bih spavao već se sjećao. Trebove, više iz vremena dok
i civili bijahoše gore, nekih ljepših, ali i zagonetnih snova, Sutkovih riječi
i praznih strana Ademovog šifrarnika, Mufove čorbe i hljeba, Džemovih pita...
Neko
sam vrijeme zaboravio na prisustvo ove dvojice.
-
Šta vam je, što ste zamišljeni – pitao sam,
vidjevši kako i oni dijele isto raspoloženje.
-
Kako nećemo, kad znamo da se nešto sprema – Adem
odgovori za obojicu.
