Akšam geldi, sunce zađe,
na tvom licu još sija.
Da mi se je nagrijati
jarkog sunca kraj tebe!
„A što ćeš se nagrijati
jarkog sunca kraj mene, 10/11. septembar 1992.
kad ti ideš u mehane
te dušmanke miluješ!“
Ili iš'o, il' ne iš'o,
moj je sevdah kraj tebe.
Il' me hoćeš, il' me nećeš,
moj je sevdah za tebe!
Vrijeme
mog drugog komandovanja logorom je prošlo. Svi su se vratili s obuke, večerali,
a i polegli. Jedino, fenjer još gori u Sutkovoj sobi. Njega čekamo. Čini mi se
kako više ne brinemo samo, već nam počinje i pomalo dosađivati.
Izbjegavali
smo nagađati kakav nam haber Sutko nosi, kako ne bismo dan kvarili. Ako ga sam
haber ne pokvari!?
-
Da je nešto ozbiljno, on bi odavno bio ovdje – ja
izrekoh ono što nam se svima već vrzmalo po glavi.
-
Ama, ovo je neka čista zajebancija – Ahmo to
potvrdi – hoće čovjek da ga dočekamo kao da dolazi sa Samita Nesvrstanih! Znao
sam ja to odmah, da je šta ozbiljno on bi tražio da ga svi sačekamo. Vidjeli
ste kako su ga svi skužili, svi su pogasili lampe i svijeće...
-
Svako me može jednom zajebati – ni Lato se nije
izdvajao – nisam ja dvorska luda da dvorim ovdje do ponoći. Iskrivih vrat,
okrećući glavu i čekajući kad će se vrata otvoriti. Blago Juku, njega straža
taman potrefila. A meni valja u četiri ustati.
-
Ko zna, možda ti bude drago što si budan. Znaš ti
mog amidžića, zna on uzbunu i u ova doba dati...
-
A ti bi, Ahmo, mog'o... prestati... po zlu
zijevati – Lato je misao završio isprekidano i smanjenim tonom, čuvši glasove
ispred vrata od kojih je jedan bez dileme pripadao Sutku.
Ulaze
sva trojica: Sutko i Juko, te i Safet Muslić koji je također bio na straži.
-
Znate li gdje sam pred njeg iš'o – baš je Safet
prvi progovorio – bio zalut'o, ja mor'o ići da ga tražim. Da mene ne bi...
-
Pustite ga, uduljila mu straža – i Sutkov je
smiješak pokazivao kako su sve naše brige, ako ih je i bilo, bile bespotrebne –
nemam ja brate šta da krijem. Ja sam kriv. Kad ste vi ono pitali jesam li
poš'o, ja sam još bio gore. Taman se sprem'o da pođem. Odmah sam i ust'o, al'
me Pela zajeba. On me svrati, izrovio odnekle polovku...
Smijeh
mu je postao glasniji. Osim što je tako navodio nas na raspoloženje bez briga i
slutnji, nastojao je iskrenošću štediti preostalo vrijeme, a to je ipak značilo
kako ima nešto saopštiti. A što neće moći u nekoliko rečenica.
-
Hajde, Sajo, nemaš još puno – pošto se izrukova
sa nama i malo raspremi, skoro zamoli Safeta – nije ništa sakriveno, slobodno
nam se pridruži čim te ovi smijene, svakako ćemo i kafu piti. Imamo mi jedan
sat pričati, nešta se dogovoriti.
Potom
se bacio na kauč, kao da se namjerno igrao s našim strpljenjem. Takvo je bilo i
pitanje koje nam je postavio, a ticalo se toga kako je ovdje bilo. Naravno,
naši su odgovori redom bili kratki, sastavljeni iz najviše dvije-tri riječi.
-
Gdje su to Redžo i Džemo? – ovo je pitanje nešto
već moglo značiti.
-
Redžo se nešto ne osjeća dobro, prileg'o je na
Sajovo mjesto, a Sajo će noćas ovdje – Ahmo je dao objašnjenje za jednog.
-
Ti si rek'o samo za komandire vodova, zato Džema
nismo ni zvali!? – a ja za drugog.
-
Mislio sam da ćeš skontati... Nema veze. A i ja
sam treb'o ranije doći. Treb'o mi je Džemo. Al' hajd' sad, nema veze...
Zatim
je iz džepa izvadio nešto kao mali blokić, i uz smiješak to meni pokučio. Odmah
sam pročitao da na prvoj strani velikim slovima piše „RAZGOVORNIK“, tako i
razumio njegov smijeh.
Znajući
da neće više ništa reći dok to malo ne pogledam, požurio sam makar prelistati. Zapazio sam
kako na prve dvije stranice stoje šifre slova i brojeva, izmijenjene ali po
istom principu urađene kao prvi put. Na sljedećoj su bile ispisane šifre
glavnih geografskih toponima ovog područja, u vidu brojeva većih od trideset.
Potom je bilo obrađeno nekoliko osnovnih vojnih termina, kao: cilj, napad,
povlačenje, izvidnica, podrška artiljerije, granatiranje, avijacija, minsko
polje, ranjenik, i slično. Da bi na kraju bile i tajne oznake pojedinih naših
jedinica. I jedno i drugo je zamjenjivano prostim riječima: nazivima voća,
drveća, rijeka, i tako...
Kroz
glavu mi uspjede samo proći da smo Adem i ja danas ono bezveze radili. To ću
prećutati, daću drugi komentar, sve jer mi se žuri.
-
Šta znam, svakako je bolje od onog prije, mada mi
i ovo izgleda malo šturo...
-
Neka tog sad kod tebe, imam ja još jedan – usta
su mu još neko vrijeme stajala otvorena, očito je imao šta dodati ali je
odlučio malo sačekati.
Pogledom
je dva puta prešao po nama sve četvorici, kao da mjeri naše raspoloženje,
spremnost da čujemo ono glavno što nam ima reći.
Ne znam kako je izmjerio, ali je
prošao čitav minut prije nego se ponovo mašio za džep. Ovaj je put iz njeg
izvadio duhankesu. U kojoj i nije bilo mnogo duhana, ali je bio pravi. Zato je
i smotao potanak cigar. A potom je meni prvom pokučio, očito je procijenio da
iskoristi sve kako bi nas smekšao što više.
-
Neću ni ja paliti dok ne bude kahva – takav mu je
bio i ton, kao i riječi – a vi nemojte biti ni bezobrazni, bar nemojte motati
deblje neg ja. I to mi je Pela dao...
-
Ja se ne trujem – samo sam sekund premišljao,
nije me bila briga što potvrđujem kako je bar trenutni njegov smijeh opravdan.
-
Ja ne vodim tol'ko računa o zdravlju – Lato je
bio sljedeći, da smota cigaru ali i da nas opet nasmije.
-
Dobili smo jednu naredbu – sačekao je Sutko da i
Juko bude spreman, ali vjerovatno i da se Sajo vrati, kako ne bi rečeno morao
ponavljati – hoćete li da vam je pročitam ili prepričam?
-
Prepričaj – iz Lata je već govorila i
nestrpljivost zbog cigare koju je jednako meljao po rukama – i nemoj nas više
zavitlavati, udri odmah u srijedu!
Iako
je Sutko opet neko vrijeme ćutao, ostao je bez drugih komentara. Osim što su
Juko i Ahmo ponovili otprilike ono što je i Lato rekao.
Meni
je intuicija kazivala da se i od toga suzdržim. Ne znam zašto, ali sam bio
uvjeren kako će krenuti s pričom tek kad kahva bude gotova, ili kad se Sajo
vrati.
Ne
znam koliko je bilo do mojih predosjećaja a koliko se tako i potrefilo. Tek,
Sutko će svu naredbu sažeti u jednu rečenicu, koju će izgovoriti tako glasno da
su je čuli i Sajo koji je upravo otvarao ulazna vrata, a čini mi se i voda na
šporetu koja je konačno počela bacati ključ.
-
Jedna posluga mora na Vučevo! – a čini mi se kako
ni plafon nije bio gluh, ili su samo zaigrale naše oči.
