Blago meni i tebi
djevojko,
kad je nama čair do
čaira.
Tvoj se babo i moj dogovara,
men' da žene, teb' da
udaju.
U proljeće, kada
cv'jeta cv'jeće,
il' u jesen kad opada
lišće.
Iako se Sutko od dolaska smiješio znali smo da se posljednjim riječima ne šali. Nekome je put Vučeva!
U tri sekunde koliko je vladao potpuni tajac, a koji je i prekinut Sajovim otvaranjem vrata sobe, ja sam se stigao sjetiti svega što mi se desilo u ovih posljednjih nekoliko dana.
- Što? Kako? Zašto? – ne znam čega su se sjetila ostala trojica, ali su oni zbunjeno i glasno reagovali, u čemu ih je i Sajo odmah podržao.
- Ne znam, samo, što će tamo posluga – ja sam izabrao drugi način – kad tamo nema oruđa!?
- Ide i jedna stodvadeska, to se podrazumijeva – Sutko i ovo izgovori uz smiješak.
- Za stodvadesku nije problem – Lato prvi nudi rješenje – a ni za ljude ne bi trebalo biti. Ima ovdje nekoliko njihovih momaka, imaju oni što su trebali biti a nisu...
- Pričali smo ja i Major o tome. Znate, šta mi je rek'o?
- Da mora ići obučena posluga – ja sam pokušao pogoditi.
- Mene ne zanima, šta je god rek'o ja ići neću – Sajo je konačno sjeo.
- Malo drukčije... On tamo ne šalje mine da džaba propadnu!! Pod broj jedan, treba mu neko ko je sposoban da dobro izvrši zadatak. Jedan dobar komandir voda!
Vraćamo se novom tajcu. Dok Safira sipa kahvu, a svi koji puše jedva čekaju prvi srk, Sutko još jednom pogledom prelazi po svima. Ovaj put nisam griješio, samo se pretvara da nije već odlučio.
U Juka nije trebao ni gledati, kao što o njemu ni trenutka nije ni razmišljao. Hem je komandir voda gromova i šesetki, odnedavno još i nezvanično, hem zbog godina, i činjenice što vojsku nije ni služio, tako da mu ni moral ne bi dozvoljavao da njega spremi.
Za Lata mu je dovoljan sekund. Samo da se uvjeri. Lato se već u nekoliko navrata sporječkavao s Majorom, sam tražeći i mijenjajući zaduženja. Onako kako ih je i prihvatao, pa se može reći kako je krivica obostrana. Tako da se može zanemariti to što mu je Major ovaj put jasno poručio kako je vrijeme da se negdje skrasi. Opet bi on bio kail, ako je alternativa put na Vučevo, otići do Majora i tražiti da ga još jednom prerasporedi. Mislim da to ni Major ne želi, ako se nije sa Sutkom direktno složio a ono je bar sugerisao da Lata zaobiđe.
Ja sam bio miran. Još me nije napuštao osjećaj nastao sabiranjem svega što mi se zadnjih dana izdešavalo, ali sam držao i nade da nisam ja baš taj. Kao prvo, trebao bi neko od komandira vatrenih vodova. Drugo, ako je Major trebao dati saglasnost, uvažavajući povjerenje koje je o meni stekao - ipak mislim da toliko nije! Treće, ako je Džemo na početku pomenut...
I Ahmo je bio u potpunosti miran. Mirniji od mene. Njegova se mirnoća mjerila sigurnošću - on je posljednji na koga se ova naredba može odnositi.
Neko vrijeme sam trpio duži Sutkov pogled na sebi, usljed čega se sjetih da je napomenuo kako i nije toliko bitno što Džemo nije zvat, ali ni pomenuo da se na neke komandire posebno odnosi. Uz slabu svjetlost fenjera ipak primijetih kako je malo podigao obrve.
- Kada se ide? – pokušavao sam držati mirnoću.
- Sutra večer – kakvo pitanje, takav odgovor.
Oteo mi se blagi osmijeh, koji je ipak malo zanosio na kiseo. Rezultat stanja u kojem sam bio! Sreća pa svjetlost fenjera nije bila jača, tako da niko u tom osmijehu nije mogao vidjeti i čitavu zbrku osjećaja koji zatutnjiše mojom glavom.
Nezadovoljstvo činjenicom što ovo moram doživjeti kao još jedan svoj poraz, veći nego kad je bila zakletva, a zadovoljstvo jer sve mogu na tren gledati i kao svoju pobjedu.
Žal što napuštam mjesto koje sam baš zavolio, iz kojeg sam želio dati svoj doprinos našoj borbi, a radost što ću to uskoro činiti, makar mi suđenije bilo Vučevo.
Ljutnja što poslugu predvodim ja a ne jedan od komandira vatrenog voda, ali dragost što je to baš tako.
Samoprijekor što prije večeras nisam uspio povezati sve niti kojima sam obmotavan posljednjih dana, ali uz samopoštovanje što se nisam više u njih upleo.
Stid što ništa ne kazujem u svoju odbranu, ali ponos što je tako.
Poniženost zbog načina na koji sam pripreman za ovo, ali uz dičnost jer ću u ovom nekom periodu, a u kojem će se sigurno nešto značajnije desiti, biti stvarni komandir jedne grupe, makar to bilo samo jedno odjeljenje, jedna posluga.
Zaboravnost na činjenicu da sam se odrekao automata do kojeg sam teško došao, uvjeren da ću biti ovdje, ali i s neizbrisivim prisjećanjem svojih riječi nekoliko puta pod Dragomilićima i na Grepku ponovljenih, da su za mene naređenja svetinja.
Tužan jer me se ovim odmiče od Trošnja, ali i najsrećniji jer se bliži dan novog podsjećanja na dati amanet. Ovome dodajem i osjećaj kako sam potpuno nesvjestan onog što me tamo čeka, na što pristajem, ali još svjesniji da to činim sasvim drage volje, bez ikakve prisile...
Lato je još jednom podsjetio na svoje mišljenje da bi tamo, ipak, trebalo vratiti one koji su otud i došli, dodajući kako među njima ima solidnih nišandžija. Imenima se nije služio, ali smo i svi mi znali na koga je mogao misliti. Međutim, kako je Sutko i sad ostao gluh na ovakav prijedlog, Juko od njeg zatraži da konačno otkrije karte, da da svoj prijedlog, da ga svi sagledamo i izjasnimo se, prihvatimo ili ponudimo druga rješenja. Na kraju, pitao je ima li ikakve svrhe da mi o tome uopšte diskutujemo. Ako je sve već naređeno iz Komande, onda da to samo primimo k znanju i sada idemo spavati, a ujutro vidimo reakcije onih koji su određeni. Ni sebe nije isključivao, dodavši kako ni sam ne bi noćas žurio s izjašnjavanjem, već bi svakako sačekao jutro...
Ma koliko da je Juko bio siguran da ga ovo mora zaobići, najvećim dijelom je bio u pravu. I sam je govorio punih pet minuta, bez namjere da prekine dok Sutko konačno ne shvati kako ovo nije vrijeme ni prilika za duge, okolišne razgovore.
- I htio sam da sami shvatite – dođe i to – da smo i mi gore ispitali sve opcije. Već sam rek'o da sam isto predlag'o, ali da je Major bio protiv...
Sutko je kratko prepričao to kako su gore došli do posluge koja će ići. Pomenuo je sposobnost, pouzdanost, posebno naglasivši međusobno povjerenje.
Nekon ćega je jedinu primjedbu još imao Ahmo izrazivši sumnju koliko je dobro da idemo Zaim i ja, a da Oks i Admin ostanu. Sutko ga je razuvjeravao, ističući da su i oni dobro obučeni, dodajući kako i lično može uskočiti ako baš zapne. Ja nisam mogao lagati, tu sam se složio sa Sutkom.
Inače sam vrijeme dok je Sutko pričao iskoristio da pripremim uslove pod kojima prihvatam zadatk.
- Ja mogu govoriti samo u svoje ime – čim sam bio spreman odlučih privoditi diskusiju kraju – što se mene lično tiče, ja sam spreman iz ovih stopa poći. Ali, ja nikog neću siliti. Da ne budem dosadan, sami skontajte kakva me dolje može čekati reakcija. Kad je bilo ko će izostati sa zakletve, po nama je puklo. Ovo je još ozbiljnije. Ja ću reći da je Major naredio, pa... Drugo, čim je ovaj razgovornik završio u mom džepu, mi bi tamo trebali imati radio-stanicu. A pošto je i Adem, ako ćemo već tako, naš, bar ništa manje nego Salko, to bih ja da i on pođe. Zatim, najmanje jednog hoću koji nije naš. Da mi se ne može prigovoriti makar to, da sad ne pričam dugo, razumijete. Kad sam već kod toga, tražim da onaj Mešak pođe s nama. Otud je, više puta je istakao kako je i služio na minobacačima, koliko sam primijetio i nije mu drago što se njih, prema njegovom mišljenju, zapostavlja. I, još jedno, zanima me način transporta minobacača tamo. Već mi je dojadilo stalno svakom ponavljati kako ja nisam nikakav stručnjak za konje!
- Mislim da je rođo potpuno u pravu – sad se umješao Sajo, da li zato što je tako doista mislio, ili je sasvim dovoljna bila činjenica kako više nema opasnosti da brani već na početku izrečeni stav.
- Ovako – Sutko je samo nekoliko sekundi razmišljao o mojim uslovima – što se transporta tiče, to možeš biti bez brige. Sutra će prije mraka doći ljudi koji će sve spremiti, oni će i voditi konje, vi samo idete za njima. Za vezu, isto, nemaš šta da brineš. Dobićeš tamo momka koji će raditi. A odavde će stanici mjesta biti na nekom od konja. Ne bih ti ja branio Adema, al' i on ide odavde. Gore će, na Trebovu. I to je Majorovo naređenje. Hoćemo li i kada mi dobiti kakav radio-uređaj, to ne znam. Za zakletvu se ne treba vezivati, pričao sam skoro sa svakim, svi smo se složili da je vama bilo bolje nego nama. Što se tiče „tog nekog još jednog“, ako misliš da vam je baš potreban, niko ti ne brani. Samo, zašto baš Meška!? On je i ostao ovdje jer mu je familija prešla. Znaš da njegovi nisu otišli. Sad, razmisli kako će se on tamo osjećati a svi mu ovdje...
- Ja sam rek'o da neću nikog siliti, ni birati. Mešak je moj prijedlog. A, vjeruj, i ja bih bio rađi kad bi pošli Ahmo ili Lato. Nego, još nešto, je li iko razmišlj'o o našim puškama. Kolk'o ima smisla da nas se šalje s lovarama!
- Nećeš mi vjerovati, znam, al' sam i to rek'o Majoru. Ućut'o me „jednom“, kaže da i tamo idete kako bi ste bili artiljerci. Ja jedino što mogu to je da vam dam svoj automat!
- A, šta kažu, zbog čega se sve ovo radi? – Lato zapita vidjevši da ja neću više govoriti.
- Ja jedino mogu reći da ćemo sve saznati na vrijeme. I da će nešto biti, znam da neki Vučevci, dio njihove pješadije dolazi ovamo. Takođe i Jelečaka. Valjda bi svi trebali da skontamo kako Major sprema neki napad, i to ovdje negdje. Ne znam šta bih vam još mog'o reći. Jedino to da je ovo sad samo za ovaj zadatak. Mi i dalje ostajemo baterija, ništa se ne mijenja. Kad bude neki sljedeći zadatak, ići će neka druga posluga.
- Nije valjda da baš ništa nisi čuo – Lato je pokazivao da zna kako to i drukčije ide – znam da od Majora nisi, ali poslije!? Koji si kurac onda i svrać'o do Pele, ako nisi umio ništa iskljuviti. Zato sam ja i vik'o da nam prepričaš, a da nam ne čitaš naredbu.
- Moj Lato, misliš da nisam pokuš'o. Vjeruj da niko ništa zvanično ne zna. Jedino se priča da je uočeno dovlačenje četničkih snaga, navodno su iz pravca Foče došli neki kamioni, pa se naglaba kako Major hoće da ih preduhitri. Šta vam je, sastanak s Majorom nije trajao - dvadeset minuta! Dok nije doš'o, niko ga nije ni vidio. Onda se pojavio, pit'o šta ima kod nas... više je to vremena oduzelo. On je samo poslije pročit'o naredbu naglas, podvuk'o da je sve jasno, da se međusobno izdogovaramo oko saradnje. Jedino je, to vam već pričah, mene pit'o da li imam dvije jako dobre posluge. Normalno da sam rek'o da imam. I kažem, odmah je klimn'o glavom i rek'o da ovu Trošanjsku spremim tamo. Ja sam bio poč'o vrdati, te spomeni puške, te da ima i tamo artiljeraca, onih koji prošli put nisu htjeli ostati... Već sam rek'o šta mi je na to odgovorio. Još je dod'o da ako nemam pametnijih pitanja, takva ne postavljam. Hljeba mi, znate kako mi je bilo nezgodno, svi ostali samo ćute i bulje u naredbe. Ja sam i jedini koji je prič'o s njim. Kratko. On se pokupi i ode, mi smo ostali da se kratko međuse izdogovaramo. Eto, svega mi, Murat me pit'o, ako ću, da odem s njim do magacina i pogledam, ako ima ikakvih boljih pušaka da slobodno uzmem. Još mi je u jednoj riječi rek'o da ništa ne razmišljam o transportu, što i piše otprilike u naređenju. Zatim sam poprič'o i s Lojom oko veze, s Pelom oko lijekova. Jah, Murat Fulurija je predložio da nam hranu dotjera sutra veče, usput, a ovi na Vučevu svakako imaju tamo obezbijeđeno.
- Dobro si i to napomen'o, šta ćemo za bolničara? – pažljivo sam ga pratio, ali i sebi pokazao da nisam još dovoljno zreo da vodim veću grupu.
- Joj, zar ti sve trebam crtati. I to je riješeno, imaju i tamo momci koji su bili na onom kursu, k'o i naši. Jednog ćete dobiti, sigurno!
Poslije ovih riječi, ustao je. Time je pokazivao kako se sastanak može završiti. A njegov su primjer redom slijedili i ostali. Ni ja nisam želio biti izuzetak, mada me nije iznenadilo što me Sutko povukao za rukav.
- Razmisli, rođo, možda je vas pet sasvim dovoljno – kao ni ono što mi je rekao.
- Šest! – htio sam sebi priuštiti makar i lažni osjećaj kako nisam baš na sve pristao.
Njegov tihi uzdah je mogao pokazati prividnu potvrdu toga. Što se ne može reći za skoro sažaljive poglede i pozdrave kojima me ostali, uključujući i Saja i Safiru, ispratiše.
