Teška
jeste, ali nemam primjedbe za udobnost vreće. Njena najveća prednost u odnosu na
druge je razrez u predjelu koljena, dobrodošao upravo u ovakvim situacijama. I
ekstremnijim, s obzirom da omogućuje kretanje s njom na sebi. Nadam se da je s
takvom ulogom ja neću kušati.
Mogao
sam, poput drugih, skroz se uvući, no ne htjedoh tijelo sasvim odvikavati od
vanjske temperature. Ovako nisam čizme skidao, čime kanim dobiti više vremena
kada je trebadnem pakovati.
Komocija
ležanja, komocija razmišljanja. Kuko mi je prenio što sam već trebao znati, ima
još toga što nam je svima tek saznati. Izmaknuti smo iz sela zbog mogućeg granatiranja,
koje je i bilo, i koje će prestati, ali smo noć potrošili a da nismo ni
krenuli.
Jesmo
li na mjestu s kojeg bismo mogli nastaviti i tokom dana? Trebalo bi, mislim da
bi još izgubljen čitav dan bio glupost koja bi nadmašila sve prethodne.
Je
li Jahorina baš tolika da nam je ima prelaziti cio dan, pa još i čitavu noć,
ili je sva takva da je smijemo danju savlađivati? Ne znam, iako sam više za ovo
prvo. Da je proljeće, da je šuma zelena, dalo bi mi se i o drugome razmišljati.
Ne
znam ni jesmo li svi iz bataljona ovdje, ima li još neko s nama, trebamo li i
hoćemo li još nekoga sačekivati, ali znam da su nam svima koji smo tu ovo prvi,
pa još i decembarski, noć i zora u podnožju Jahorine. Ne znam je li se Grebak i
njegova okolina podvodi pod Jahorinu, znam da je za mene samo ovo Jahorina. U
svome podnožju dosta hladna, da neugodnim pravi pitanje kakva je tek u svome
srcu, ili negdje pri svojim vrhovima.
Pred
zoru noge zebu, slušao sam od starijih, sada i osjećam, pa ih, onako - skupa s
čizmama, uvlačim pod vreću. Bit ću miran, da je puno ne prljam, a mislima
pridružen ostalima koji nestrpljivo iščekivaše naredbu o nastavku kretanja.
***
S
prvim svitanjem smo iz minuta u minut postajali nervozniji. Jedino smo
uspijevali zaključiti kako se još nešto čeka, uporno odbijajući da su u pitanju
veći problemi, slični postupku Jukine jedinice, zbog kojih bi se akcija ovdje
završila, rezultirajući jedino našim smrzavanjem, uz par izgubljenih dana.
Bili
smo malo umorni, malo pospani, malo i gladni, najviše nervozni i razočarani. I
smaralo, jelo i nagrizalo nas je neznanje šta se tačno dešava, zbog čega oko
mene sve češće počinju navaljivati da idem provjeriti.
Iako
sam znao da mi valja ko zna koliko naprijed, nisam se puno nećkao, prije svega
iz razloga što smo dva puta uzalud isto pitanje slali proplankom, ostajući bez
odgovora. Nije mi išlo u glavu da to ne trebamo znati, a drugog načina da
saznamo nije bilo.
Ne
imadoh sreće, prije nego se probih sasvim naprijed naređen je pokret, nakon što
prethodno rezultate nisu dala ni zaustavljanja pored onih koji su, po mome
mišljenju, eventualno nešto i mogli znati. Tako se nađoh u dilemi, ostati i
sačekati svoje ili se nastaviti probijati ka informacijama.
Vjerovatno
sam pogriješio, sačekavši i sliježući ramenima na svako pitanje i usputni
pogled. Bio sam svjestan, pa pomalo i žalio zbog toga, koliko bi me svi ti
ljudi bolje zapamtili da sam im mogao objasniti.
I
sam se osjetih slično kao oni kad prolaziše, kada se ponovo zaustavismo. I opet
nije bilo nikakvog objašnjenja.
Sada
nisam čekao nagovaranja, samo sam pozvao Tita, da mi bude običnije, ali i da
izgledam ozbiljnije. Više sam žurio, a čini mi se kako su nas ovaj put nekako
lakše i propuštali.
***
Malo
se i iznenadismo da se još u prvom cugu probismo skoro do samog čela. Zapravo, nije
bilo potrebe da idemo do kraja, Sutko nam je dao štura, pa ipak dovoljna
objašnjenja. Akcija kreće tek noćas, imamo svratiti u još neko selo, tu ćemo i
bolje odmoriti, ali se ni dotle ne želimo zamarati, mrznuti, krećemo se sporije
i u manjim dionicama.
Potvrdio
je da nas je Major iz Slavljevića izmakao upravo zbog granatiranja. Želio sam
od njega saznati i nešto više o samoj operaciji, ali ni sam nije mnogo znao.
Čuo je samo da će nam se, u tom nekom
selu, priključiti još neki, te dodao kako ovakvih grupa ima još nekoliko, s
pretpostavkom kako nam je svima krajnji cilj Jahorina, ograđujući se da našu
stvarnu odredišnu tačku znaju jedino Major i, naravno, vodič. Zajedno smo
zaključili kako bi nas trebalo biti ukupno nekoliko hiljada, na najviše pet-šest
tački napada.
Popravio
je Sutko i moje procjene o položaju Slavljevića, biće da su visočije nego sam
ja mislio, samim tim i to neko drugo selo, nakon čega zaključismo da put koji
nam predstoji ne bi trebao biti dug koliko se ja pribojavah!?
Zvučalo
je i logično i uvjerljivo, nadasve ohrabrujuće. Jedva sam iščekao novi polazak,
kako bih ostalima prenio nova saznanja, a usput zadovoljavajući i znatiželje
svih drugih koji nam se obraćaše.
Opet
se, vremenom, vraćasmo osjećajima kako se sve, ipak, odvija dosta kilavo. Ako
je Major ispravno sklonio nas iz Slavljevića, malo je i previše da nas voda
izbjegavajući i to drugo selo, samo nam ne dopuštajući da se smrznemo, a
uskraćujući očekivani odmor.
Da
smo u pravu, posebno sudimo zbog pauza, koje su prema svima bile preduge. Nije
nas iznenadilo kada je sljedeća najavljena kao pauza za ručak, sem što saznajemo
da smo blizu tog sela, odnosno kako nam u njega nije svraćati.
Kasno,
a sigurno i uzaludno bi bilo da smo negodovali zbog izbora mjesta, snijega je
bilo da mu se odoljeti ne može, vode nam je već ponestajalo, a hljeb previše
smrzao da bi ga se takvog jelo. Još na Igmanu upozoravani od sanitetlija da se
ovakvog nečeg čuvamo, za sada smo birali najprihvatljiviju varijantu, iz
američkih obroka uzimamo tečnije sadržine, kikiriki puter ili sirni namaz, šta
je u koga bilo, također jedući i male dvopečiće, uz koje je trebalo vrlo malo
vode ili snijega.
Vreće
za spavanje ponovo rade, ali je budna naša trenutno najjača želja, da se čim
prije smrači, i da već jednom zaista krenemo, gdje smo pošli, brzinom kojom
možemo.
***
Negdje
pred akšam to i dočekasmo, još na način koji svemu konačno dade sav potrebni
okvir ozbiljnosti, najprije su pozvani komandiri vodova. Kako je nas, sa
Sutkovima bilo ukupno devetnaest, to smatrah nepotrebnim da idemo obojica.
Dijelom
sam bio u pravu, ali ne u onom u kojem bi se na kraju mene zaobišlo. Možda i
najvažnije što se tamo čulo odnosilo se na nas, a o čemu Sutko odmah htjede i
mene upoznati.
Njegovo
namršteno lice je najavljivalo da me neće obradovati, a i sam se nije dao
prepoznati u odnosu na par sati ranije.
-
Sad krećemo zaprave – čak mu je i glas podrhtavao
– biće jebeno, minobacač moramo odavde nositi! Nekako se moramo najbolje
rasporediti, tačno podijeliti zaduženja, i paziti na vrijeme. Ja jedino što sam
uspio je da mi ne nosimo sve mine, iako su nam i njih, nekol'ke utrpali.
-
Ako je tako, ako moramo, šta nam drugo preostaje?
Izdržaćemo, a ti rasporedi kako hoćeš, samo gledaj da budeš što pošteniji.
-
Hoću da čujem šta ti misliš.
-
Šta imam ja da mislim. Ne mogu, nemam pravo.
-
Nemoj me još i ti zajebavati – Sutko nije ovakav
bio ni kada me je na Vučevo upućivao – misliš kako je meni milo, šta sam mogao.
Najlakše je narediti, ja hoću da se dogovorimo!
-
Šta se imamo dogovarati. Ne krivim ja tebe, samo
kažem da možeš i sam, samo reži pošteno – red je bio da ja ostanem maksimalno
miran – eto, ukupno nas je osamnaest, bez tebe, a jedino je lafet lagan,
odnosno cijev i postolje ne mogu u jednu grupu, ako se nećemo miješati. Još
jedino u obzir treba uzeti kako cijev uvijek moraju dvojica nositi.
-
Onda, šta misliš, pošto je cijev ipak najteža,
nju da uzmu Ahmovi, pet parova, a tvoji da nose postolje i lafet. Ti ne moraš
ni nositi, daš dvojici da se mijenjaju na lafetu, a petorica mogu postolje.
Tebi i meni je dosta po mina.
-
Koliko smo mina dobili, i šta je s nišanskom i
busolom?
-
Busolu nećemo nositi, može i ručna. Nišansku, ako
oni ne htjednu, ja ću. Vi i oni uzmite po dvije mine.
-
Onda je dogovoreno. Imam li potrebe pitati za
konja?
-
Konj je u redu, samo dalje odavde on ne može.
-
Nije treb'o ni dovde, ova bi nam odmaranja više
godila!
-
Vallahi... Nego, dobili smo i tačan raspored, mi
smo na samom začelju bataljona. Eto, i logistika je ispred. Samo su ovi nekakvi
priljepci, Fojničani, Jablaničani, policajci, šta su, koji li su, iza! S obzirom
na noć, na težak put, trebamo da tačno odredimo mjesto svakom. Nije baš, ali
svakako i nema potrebe da ko koga pretiče. A akše je vršiti smjene u nošenju. Pa
sam ja kont'o da ja idem na čelu, a ti na začelju?
-
To je najmanji problem.
Tako
sam rekao, mada sam znao da nije baš tako, o čemu sam razmišljao sve naredno
vrijeme, uključujući i ono utrošeno za ovo novo zaduživanje.
Stigao
sam malo promijeniti Sutkov prijedlog, vezan za našu grupu. Trojici prvih sam
dao lafet i jednu minu, gdje se oni sami dalje podijeliše tako da će Salja sve
vrijeme nositi minu, dok će se Kuko i Enes smjenjivati na lafetu. S ostalom ću
se četvoricom ja mijenjati na postolju, odnosno drugoj mini.
Još
je Admin dobio specijalno zaduženje, da strogo prati vrijeme, i svakih deset
minuta najavljuje smjene. U njegovo poštenje niko ne sumnja, nije bilo ni
prijedloga da se moglo bolje podijeliti, s tim da je Salja pristao mijenjati se
s bilo kim ko osjeti da više ne može.
