4 Jul 2016

VIII - 14 / Kraj je na cilju, ili gdje se stane

Dilber-dika bere cv'jeće,
oko nje se paun šeće.
Kako koji cvjetak kiti,
stade njemu besjediti:

„Oj, šeboje, cv'jete krasni,
ne daj dragom da okasni.
U čaršiju kada pođe
nek pod pendžer meni dođe!

Al-katmere, cv'jete mili,
ako neće – ti ga sili!
Reci dragom da ga čekam,
u has-bašči punoj cv'jeća!“


 

Mrak se nije čekao, prvi znak da se sada ide ozbiljnije. Brzo je izvršeno postrojavanje, isto tako i poslata čelu poruka kako je začelje spremno. Dan je, na bezbijednom smo, pa je brzo i putovala. Još samo pojačani osjećaj da je ovo to što čekasmo, gdje smo i pošli!

I tempo je drukčiji, brži, ozbiljniji.

U početku se i teret osjećao, više tek kao nagovještaj onoga što nas do kraja čeka. Snijeg i loša hođa sami po sebi predstavljaju napor, iz koraka u korak ćemo i mi sami postajati teži, kada će i zatrefljenih deset minuta postajati naizgled duži.


Uzimajući prvi da otaljam svojih deset minuta, nakon sljedećih deset shvatam koliko je mina laka, a uskoro, na prvoj pauzi, svi skupa kako će i ono povremeno polovljenje tura dodatno nam lakšati. Ujedno postajasmo uvjereniji da ćemo, i pored svega, uspjeti.

U šta ja ni najmanje ne bih sumnjao da se odmah, kod druge pauze, ne pokaza da sam Sutku svjesno prihvatio laž kako je svejedno gdje je ko, samo i puno izraženije! Cugovi kretanja se pokazuju dobro odmjerenima, ali se pravi razlika u pauzi. Samo je čelu kolika treba biti, kolonom dalje je kraća za vrijeme utrošeno da se pristignu oni ispred. Ovaj odmor, za nas na začelju je trajao upola kraće od dogovorenih desetak minuta.

Već naredni - skoro nismo ni osjetili. Kolona se razvukla, svi žele prije nego stanu da naprave i tih dva-tri koraka još. Nama je učiniti više od sto koraka pošto je čelo stalo, a što se već počinje poklapati s njihovim ponovnim ustajanjem. Kada bi, makar, moglo tako ostati.

Sve je bilo i trpljivo, dok nas ne pokri mrak. Istina je da mu snijeg ne da da zbog njega se kolona gubi, ipak on pojačava razliku u brzini kretanja.

Na sljedećem, prvom takvom zaustavljanju, ne samo da nisam stigao ni sjesti, nego se morah povratiti par koraka:

-          Nisu ovi tvoji u nekoj kondiciji!? – pitah prvog koji je išao od pedesetak ukupno nam pridodatih boraca, a za koga sam se ranije uvjerio kako više pati zbog ovakvog tempa, jureći za mnom i stalno se osvrćući iza sebe.

-          Ja mogu, ali se bojim da ostali neće izdržati – iako je do sada ćutao, djelova mi sretnim što se bar ja njemu obratih – a ovo je bezobrazno. Hem su mnogi od njih i rijetko gdje duže pješačili, hem smo se tek vratili iz akcije, neki nisu ni mogli poći. Još sam nekoliko puta to podvukao vašem komandantu! A i kad smo polazili nije rečeno da nam je baš ovoliko skakati po ovim planinčurama.

-          Nije ni nama, sem što smo mi navikli.

-          Vjeruj mi, fini su ovo, strašni momci, samo je ovo preko svake mjere – kolona već ponovo nastavlja, on kao uporno traži koji minut odmora za svoje, ili prosto je u dilemi ko sam ja, treba li meni reći sve što mu je na usnama – ja ne znam šta da radim, ali ću se izgleda morati probijati do čela, prije nego se kolona prekine. Ne znam zašto se ne prenese da se uspori, i da se ima u vidu da nije isto ići na čelu i na začelju. Vjerov'o sam vašem komandantu, znam šta ste i vi sve prošli.

-          U Majora ne trebaš sumnjati, mada se slažem da trebamo sporije, svakako nas moraju kad-tad sačekati, nego kontam da još računaju na snijeg i ovo malo mjesečine, što se koliko-toliko još vidi, i siluete i tragovi. Ja ne znam ni gdje smo, ni kuda idemo, ali se bojim da će nam se biti uvaljivati u kakve udoline, gdje nam ni bjelina snijega neće pomagati, zato kontam da sada malo brže idemo. Evo, vidiš da mi teglimo minobacač, nisam siguran ni da ćemo mi ovakvim tempom izdržati, ali ja to isto mislim i za ove naprijed!

-          Ja ne znam dokle ću moći ovako. Tebe molim da pošalješ poruku, dodaj i da sam rek'o da ako se ne uspori ja povlačim ljude, dok ih još mogu i znam vratiti. Ja, evo, opet moram trčati skroz nakraj, da vidim da nije koji već ost'o.

-          Evo, Tito je već „pogur'o“ naprijed, i nadajmo se da će poruka stići. Vjerujem da je i tebi jasno zašto do ovoga dolazi, ima onih mjesta koja nije lahko preći, tu svak mora zastati, i onda - trči stići onog ispred, ne mareći da i onaj iza mora se pomučiti, i onda više trčati, a nas trista. Ovi naprijed bi trebali o tome da razmišljaju, te jedino može biti što sam već rek'o, kasnije će usporiti.

 

Meni je bio vakat za Titom, ovom momku da začas pretrči do samoga kraja. Nakon čega će ponovo trčati naprijed, iščekivati da usporimo, ponovo se zaustavimo, ili ponovo uputimo zahtjev za to.

Dok on trči, ja razmišljam. Poredio bih s onim noćas, ne može. Noćas je bio vanredni pokret, tačnije samo dislociranje. Uz sasvim dovoljno vremena da se ispravi ukoliko se neko zaboravio.

Drugo, pitam se kakva je to jedinica, ili jedinice, ako ih je svega pedesetak. I kakav je to baksuzluk da baš nama budu pridodati.

Uvijek ima misli kod kojih se čovjek zaustavi. Tek smo krenuli, kako budemo dalje išli biće sve gore. Rekao sam da će naprijed usporiti, nisam hoćemo li mi moći naš tepmo držati. Ako se pitam mogu li ja izdržati, mogu biti siguran da ovaj momak neće moći.

Zaustavljenim mislima se pitam zašto se ovo nije jednostavno izbjeglo. Zašto ovi ljudi nisu metnuti da idu prvi?

Njihovo promicanje sada naprijed bi bila greška. Moglo bi se desiti da svi zakasnimo, u kojem je slučaju bolje da se samo oni vrate. Što jeste rješenje, koje mu ja ne mogu predložiti, o kojemu on, siguran sam, ozbiljno ne razmišlja.

O čemu obojica razmišljamo je da će najgore biti ukoliko se još dublje s nama uvuku, pa tek tada shvate kako doista dalje ne mogu. On ne može ništa uraditi da to spriječi, ja sam nemoćan da mu pomognem.

U teškim situacijama ljudima svakakve ideje padaju na um. Tako i ja počeh razmišljati da svoj dio jedinice pridružim njegovoj, namjerno zaostanem za čelom. Valjda bi Sutko reagovao, valjda bi takva poruka bila shvaćena na čelu.

On je opet iza mene, kolona niti se zaustavila, niti osjetimo da se sporije kreće. Srećom, približavala se redovna pauza. Koju, opet, vidimo kada se većini završila.

Ljut sam, te idem kako-tako sprovesti ono jedino što sam skontao. Rekao sam Kuku i Enesu da se bar oni sporije kreću, odnosno da se mi i namjerno razvučemo, koliko se desetak ljudi može razvući, kako bi spona još uvijek opstajala. Baš tako sam to prenio i svome nepoznatom prijatelju.

Koji se nije ni složio, ni usprotivio. Stavio mi je ruku na rame, pa kako ja to doživim. Nakon što ruku skide, krenu brzo s pričom.

Govorio je brzo, štedeći vrijeme, dajući jasnu naznaku da se je i nama dvojici razvući. Zašto je uopšte govorio? Da bih ga ja jasnije shvatio.

I shvatio sam, i razumio ga. Razumio sam koliko mu je teško, shvatio kako je na Igmanu bilo gore nego se meni i činilo.

Nekoliko hercegovačkih jedinica je dovedeno. Neke od njih su imale zadatak, koji su i obavile, iako je dio uzetih linija ponovo izgubljen. Došlo je do promjena u samoj operaciji, usljed kojih se od njih tražilo da se priključe nama koji smo svakako trebali ovamo napadati. Vojska je izmorena prethodnom akcijom, zato su mnogi odbili nastaviti. Gore je što su sve te jedinice praktički prepolovljene, bolje je što su sada tu oni najbolji, najspreminiji! S uzdahom izgovori kako je dosta ubrljano i time što je HVO izdao, trebao je učestvovati ali nijedna njihova jedinica nije krenula.

Priupitao bih štošta, ali su dvije minute prošle, koliko je on cijenio da njegov monolog treba trajati.

Nisu te dvije minute dale moje razumijevanje da ono utiče, biće da je neka naša ranija poruka konačno došla do ušiju koje su je trebale čuti. Brže nego smo očekivali, navikli, sustižemo bataljon, koji je opet odmarao. Nije se nama niko obraćao, nismo nikog ništa ni pitali. Ako smo u sekundi pomislili kako se nešto nepredviđeno desilo, u drugoj smo to da je sve rezultat upornosti naših poruka. Još smo procijenili da i mi ovaj put imamo vremena ispušiti po cigaretu. Razlog da ni između sebe ne razmijenimo ni jednu riječ.

Neću Admina da pitam koliko je sati, ne umijem sabrati koliko sam puta nosio postolje, jer ne bih znao pomnožiti s jednim intervalom, dobiti tako koliko već idemo, pretpostaviti koliko imamo još. Jednim se pogledom sudarih s momkom koji mi je, i kome sam ja čitavu noć najbliži, kazasmo tako jedan drugom ono što se i bez riječi može. Da smo na onome mjestu s kojega se više nije vraćati. Ići je naprijed, do kraja. Kraj je na cilju, ili gdje se stane, svejedno.

Ako smo na sredini, iza smo ostavili pretežak, prenaporan, put koji smo jedva izdržali. Ispred imamo nadu koja se javila, kako sada slijedi lakša, podnošljivija polovina.

Nada se javi, traje neko vrijeme, pa se preda istini. Nastavljamo kretanje, čekamo tu istinu.

Iako sam ponovo počeo osjećati svu težinu postolja, nije mi teško padalo kao shvatanje da uskoro naše kretanje ponovo biva nalik ranijem. Ubrzavanje se povećavalo kako upadasmo u gušći mrak, a naša nova upozorenja bez ikakvih odjeka.

Sve se teže moji razvlače, postajem usamljen kao spona između bataljona i dodatka, i sve više razmišljam o svemu, o onom čemu se čudim, o onom što mi je sve manje jasno, a i o onom o čemu nisam ni u podsvijesti imao da ću razmišljati.

Jahorina je čudna planina, polovina decembra a ona sva nekakva šarena, puna osoja i prisoja. I u tome treba imati sreće, nije isto postolje nositi prisojskim i osojskim dijelom, kopnim i onim što je skoro do pasa pod snijegom. Sve se doima skoro nevjerovatno, petnaest minuta gazimo prisojskom stranom, osjećamo lišće pod nogama, a onda se dvadeset jedva probijamo kroz duboki snijeg. Dovoljno za zapitati se u vezi našeg vodiča, da li je najbolji kojeg smo mogli dobiti, odnosno da li je postojala mogućnost drugog puta, koji bi se držao prisojskih strana, mislim da ne bi bio duži koliko ovako gubimo.

Tako mi stalno podsvijest pjevuši najpoznatiju sevdalinku o Jahorini, a koju tek u potpunosti shvatam. Očito sam griješio procjenjujući topografku kartu, kada mi se učinilo kako je narodni pjesnik dobrano omanuo. Sada, hodajući njome, gazeći je, nikad ne znajući šta me čeka iza narednog prijevoja, kopno ili snijeg do pasa, potpuno zaboravljam ono što sam na karti gledao, sve češće i sve glasnije podsvjesno pjevušim tu sevdalinku, i to u Vajtinom izvođenju.

Još bih, uz sve, razmišljao i kako je Jahorina veoma lijepa, da se ta njena ljepota na nekim mjestima nije dvaput pokazivala. Više mi je svejedno postalo nosim li ili ne nosim postolje, kada se, kad god sam prazan, stalno moram povraćati momku iza, uvjeravati da su on i njegovi još uvijek s nama.

I nije me on više morao nagovarati, sam tražim da se stalno prenosi zahtjev da se stane. A prije nego sasvim malaksam, povremeno me u povraćanju odmjenjuje Tito. Isto smo vidjeli da i ovaj momak čini, vjerovatno s nekim svojim velikim prijateljem, makar mu to bio i formacijski zamjenik.

Nekako duramo, ostatak našeg bataljona se stigne odmoriti, neko više neko manje, jedino Tito i ja, zajedno sa svim Jablaničanima, i Fojničanima, ako i njih ima, jednako se kupamo u znoju. U sred Jahorine, u sred decembra, i na minus nekoliko stepeni. Briga bez koje se moglo, samo je trebalo malo više razumijevanja naprijed.

 




                              Jahorina, Ravna planina

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...