Mrak
se nije čekao, prvi znak da se sada ide ozbiljnije. Brzo je izvršeno
postrojavanje, isto tako i poslata čelu poruka kako je začelje spremno. Dan je,
na bezbijednom smo, pa je brzo i putovala. Još samo pojačani osjećaj da je ovo
to što čekasmo, gdje smo i pošli!
I
tempo je drukčiji, brži, ozbiljniji.
U
početku se i teret osjećao, više tek kao nagovještaj onoga što nas do kraja
čeka. Snijeg i loša hođa sami po sebi predstavljaju napor, iz koraka u korak
ćemo i mi sami postajati teži, kada će i zatrefljenih deset minuta postajati
naizgled duži.
Uzimajući
prvi da otaljam svojih deset minuta, nakon sljedećih deset shvatam koliko je
mina laka, a uskoro, na prvoj pauzi, svi skupa kako će i ono povremeno polovljenje
tura dodatno nam lakšati. Ujedno postajasmo uvjereniji da ćemo, i pored svega,
uspjeti.
U
šta ja ni najmanje ne bih sumnjao da se odmah, kod druge pauze, ne pokaza da
sam Sutku svjesno prihvatio laž kako je svejedno gdje je ko, samo i puno
izraženije! Cugovi kretanja se pokazuju dobro odmjerenima, ali se pravi razlika
u pauzi. Samo je čelu kolika treba biti, kolonom dalje je kraća za vrijeme
utrošeno da se pristignu oni ispred. Ovaj odmor, za nas na začelju je trajao upola
kraće od dogovorenih desetak minuta.
Već
naredni - skoro nismo ni osjetili. Kolona se razvukla, svi žele prije nego
stanu da naprave i tih dva-tri koraka još. Nama je učiniti više od sto koraka
pošto je čelo stalo, a što se već počinje poklapati s njihovim ponovnim
ustajanjem. Kada bi, makar, moglo tako ostati.
Sve
je bilo i trpljivo, dok nas ne pokri mrak. Istina je da mu snijeg ne da da zbog
njega se kolona gubi, ipak on pojačava razliku u brzini kretanja.
Na
sljedećem, prvom takvom zaustavljanju, ne samo da nisam stigao ni sjesti, nego
se morah povratiti par koraka:
-
Nisu ovi tvoji u nekoj kondiciji!? – pitah prvog
koji je išao od pedesetak ukupno nam pridodatih boraca, a za koga sam se ranije
uvjerio kako više pati zbog ovakvog tempa, jureći za mnom i stalno se osvrćući
iza sebe.
-
Ja mogu, ali se bojim da ostali neće izdržati –
iako je do sada ćutao, djelova mi sretnim što se bar ja njemu obratih – a ovo
je bezobrazno. Hem su mnogi od njih i rijetko gdje duže pješačili, hem smo se
tek vratili iz akcije, neki nisu ni mogli poći. Još sam nekoliko puta to podvukao
vašem komandantu! A i kad smo polazili nije rečeno da nam je baš ovoliko
skakati po ovim planinčurama.
-
Nije ni nama, sem što smo mi navikli.
-
Vjeruj mi, fini su ovo, strašni momci, samo je ovo
preko svake mjere – kolona već ponovo nastavlja, on kao uporno traži koji minut
odmora za svoje, ili prosto je u dilemi ko sam ja, treba li meni reći sve što
mu je na usnama – ja ne znam šta da radim, ali ću se izgleda morati probijati
do čela, prije nego se kolona prekine. Ne znam zašto se ne prenese da se
uspori, i da se ima u vidu da nije isto ići na čelu i na začelju. Vjerov'o sam
vašem komandantu, znam šta ste i vi sve prošli.
-
U Majora ne trebaš sumnjati, mada se slažem da
trebamo sporije, svakako nas moraju kad-tad sačekati, nego kontam da još
računaju na snijeg i ovo malo mjesečine, što se koliko-toliko još vidi, i
siluete i tragovi. Ja ne znam ni gdje smo, ni kuda idemo, ali se bojim da će
nam se biti uvaljivati u kakve udoline, gdje nam ni bjelina snijega neće
pomagati, zato kontam da sada malo brže idemo. Evo, vidiš da mi teglimo
minobacač, nisam siguran ni da ćemo mi ovakvim tempom izdržati, ali ja to isto
mislim i za ove naprijed!
-
Ja ne znam dokle ću moći ovako. Tebe molim da pošalješ
poruku, dodaj i da sam rek'o da ako se ne uspori ja povlačim ljude, dok ih još
mogu i znam vratiti. Ja, evo, opet moram trčati skroz nakraj, da vidim da nije
koji već ost'o.
-
Evo, Tito je već „pogur'o“ naprijed, i nadajmo se
da će poruka stići. Vjerujem da je i tebi jasno zašto do ovoga dolazi, ima onih
mjesta koja nije lahko preći, tu svak mora zastati, i onda - trči stići onog
ispred, ne mareći da i onaj iza mora se pomučiti, i onda više trčati, a nas
trista. Ovi naprijed bi trebali o tome da razmišljaju, te jedino može biti što
sam već rek'o, kasnije će usporiti.
Meni
je bio vakat za Titom, ovom momku da začas pretrči do samoga kraja. Nakon čega
će ponovo trčati naprijed, iščekivati da usporimo, ponovo se zaustavimo, ili
ponovo uputimo zahtjev za to.
Dok
on trči, ja razmišljam. Poredio bih s onim noćas, ne može. Noćas je bio
vanredni pokret, tačnije samo dislociranje. Uz sasvim dovoljno vremena da se
ispravi ukoliko se neko zaboravio.
Drugo,
pitam se kakva je to jedinica, ili jedinice, ako ih je svega pedesetak. I kakav
je to baksuzluk da baš nama budu pridodati.
Uvijek
ima misli kod kojih se čovjek zaustavi. Tek smo krenuli, kako budemo dalje išli
biće sve gore. Rekao sam da će naprijed usporiti, nisam hoćemo li mi moći naš
tepmo držati. Ako se pitam mogu li ja izdržati, mogu biti siguran da ovaj momak
neće moći.
Zaustavljenim
mislima se pitam zašto se ovo nije jednostavno izbjeglo. Zašto ovi ljudi nisu
metnuti da idu prvi?
Njihovo
promicanje sada naprijed bi bila greška. Moglo bi se desiti da svi zakasnimo, u
kojem je slučaju bolje da se samo oni vrate. Što jeste rješenje, koje mu ja ne
mogu predložiti, o kojemu on, siguran sam, ozbiljno ne razmišlja.
O
čemu obojica razmišljamo je da će najgore biti ukoliko se još dublje s nama
uvuku, pa tek tada shvate kako doista dalje ne mogu. On ne može ništa uraditi
da to spriječi, ja sam nemoćan da mu pomognem.
U
teškim situacijama ljudima svakakve ideje padaju na um. Tako i ja počeh
razmišljati da svoj dio jedinice pridružim njegovoj, namjerno zaostanem za
čelom. Valjda bi Sutko reagovao, valjda bi takva poruka bila shvaćena na čelu.
On
je opet iza mene, kolona niti se zaustavila, niti osjetimo da se sporije kreće.
Srećom, približavala se redovna pauza. Koju, opet, vidimo kada se većini
završila.
Ljut
sam, te idem kako-tako sprovesti ono jedino što sam skontao. Rekao sam Kuku i
Enesu da se bar oni sporije kreću, odnosno da se mi i namjerno razvučemo,
koliko se desetak ljudi može razvući, kako bi spona još uvijek opstajala. Baš
tako sam to prenio i svome nepoznatom prijatelju.
Koji
se nije ni složio, ni usprotivio. Stavio mi je ruku na rame, pa kako ja to
doživim. Nakon što ruku skide, krenu brzo s pričom.
Govorio
je brzo, štedeći vrijeme, dajući jasnu naznaku da se je i nama dvojici razvući.
Zašto je uopšte govorio? Da bih ga ja jasnije shvatio.
I
shvatio sam, i razumio ga. Razumio sam koliko mu je teško, shvatio kako je na
Igmanu bilo gore nego se meni i činilo.
Nekoliko
hercegovačkih jedinica je dovedeno. Neke od njih su imale zadatak, koji su i
obavile, iako je dio uzetih linija ponovo izgubljen. Došlo je do promjena u
samoj operaciji, usljed kojih se od njih tražilo da se priključe nama koji smo
svakako trebali ovamo napadati. Vojska je izmorena prethodnom akcijom, zato su
mnogi odbili nastaviti. Gore je što su sve te jedinice praktički prepolovljene,
bolje je što su sada tu oni najbolji, najspreminiji! S uzdahom izgovori kako je
dosta ubrljano i time što je HVO izdao, trebao je učestvovati ali nijedna
njihova jedinica nije krenula.
Priupitao
bih štošta, ali su dvije minute prošle, koliko je on cijenio da njegov monolog
treba trajati.
Nisu
te dvije minute dale moje razumijevanje da ono utiče, biće da je neka naša ranija
poruka konačno došla do ušiju koje su je trebale čuti. Brže nego smo očekivali,
navikli, sustižemo bataljon, koji je opet odmarao. Nije se nama niko obraćao,
nismo nikog ništa ni pitali. Ako smo u sekundi pomislili kako se nešto
nepredviđeno desilo, u drugoj smo to da je sve rezultat upornosti naših poruka.
Još smo procijenili da i mi ovaj put imamo vremena ispušiti po cigaretu. Razlog
da ni između sebe ne razmijenimo ni jednu riječ.
Neću
Admina da pitam koliko je sati, ne umijem sabrati koliko sam puta nosio
postolje, jer ne bih znao pomnožiti s jednim intervalom, dobiti tako koliko već
idemo, pretpostaviti koliko imamo još. Jednim se pogledom sudarih s momkom koji
mi je, i kome sam ja čitavu noć najbliži, kazasmo tako jedan drugom ono što se
i bez riječi može. Da smo na onome mjestu s kojega se više nije vraćati. Ići je
naprijed, do kraja. Kraj je na cilju, ili gdje se stane, svejedno.
Ako
smo na sredini, iza smo ostavili pretežak, prenaporan, put koji smo jedva
izdržali. Ispred imamo nadu koja se javila, kako sada slijedi lakša,
podnošljivija polovina.
Nada
se javi, traje neko vrijeme, pa se preda istini. Nastavljamo kretanje, čekamo
tu istinu.
Iako
sam ponovo počeo osjećati svu težinu postolja, nije mi teško padalo kao
shvatanje da uskoro naše kretanje ponovo biva nalik ranijem. Ubrzavanje se
povećavalo kako upadasmo u gušći mrak, a naša nova upozorenja bez ikakvih
odjeka.
Sve
se teže moji razvlače, postajem usamljen kao spona između bataljona i dodatka,
i sve više razmišljam o svemu, o onom čemu se čudim, o onom što mi je sve manje
jasno, a i o onom o čemu nisam ni u podsvijesti imao da ću razmišljati.
Jahorina
je čudna planina, polovina decembra a ona sva nekakva šarena, puna osoja i
prisoja. I u tome treba imati sreće, nije isto postolje nositi prisojskim i
osojskim dijelom, kopnim i onim što je skoro do pasa pod snijegom. Sve se doima
skoro nevjerovatno, petnaest minuta gazimo prisojskom stranom, osjećamo lišće
pod nogama, a onda se dvadeset jedva probijamo kroz duboki snijeg. Dovoljno za
zapitati se u vezi našeg vodiča, da li je najbolji kojeg smo mogli dobiti,
odnosno da li je postojala mogućnost drugog puta, koji bi se držao prisojskih
strana, mislim da ne bi bio duži koliko ovako gubimo.
Tako
mi stalno podsvijest pjevuši najpoznatiju sevdalinku o Jahorini, a koju tek u potpunosti
shvatam. Očito sam griješio procjenjujući topografku kartu, kada mi se učinilo
kako je narodni pjesnik dobrano omanuo. Sada, hodajući njome, gazeći je, nikad
ne znajući šta me čeka iza narednog prijevoja, kopno ili snijeg do pasa,
potpuno zaboravljam ono što sam na karti gledao, sve češće i sve glasnije
podsvjesno pjevušim tu sevdalinku, i to u Vajtinom izvođenju.
Još
bih, uz sve, razmišljao i kako je Jahorina veoma lijepa, da se ta njena ljepota
na nekim mjestima nije dvaput pokazivala. Više mi je svejedno postalo nosim li
ili ne nosim postolje, kada se, kad god sam prazan, stalno moram povraćati
momku iza, uvjeravati da su on i njegovi još uvijek s nama.
I
nije me on više morao nagovarati, sam tražim da se stalno prenosi zahtjev da se
stane. A prije nego sasvim malaksam, povremeno me u povraćanju odmjenjuje Tito.
Isto smo vidjeli da i ovaj momak čini, vjerovatno s nekim svojim velikim
prijateljem, makar mu to bio i formacijski zamjenik.
Nekako
duramo, ostatak našeg bataljona se stigne odmoriti, neko više neko manje,
jedino Tito i ja, zajedno sa svim Jablaničanima, i Fojničanima, ako i njih ima,
jednako se kupamo u znoju. U sred Jahorine, u sred decembra, i na minus
nekoliko stepeni. Briga bez koje se moglo, samo je trebalo malo više
razumijevanja naprijed.
