Sišli
smo na cestu. Mjesto, gdje nalazimo novi način da se bodrimo. Da je još kako do
Gareškog mosta, to bi bilo kao da smo došli. U normalnim uslovima, odatle do
Luku treba manje od sata. A ono što trupla donesu dotle mogu i još toliko, svak
bi trebalo da je već bacio sve što je mislio.
Bodrili
se, vjerovali da je lakše. Snijeg je manji, ali ne osjećamo da su temperature značajno
niže.
Cesta
široka, put jednostavan i svima nam znan, niko se više ne drži kolone. U cugu
se prevaljuje tačno koliko ko može. Nas se osam drži blizu, ali oni koji su
zadnji nađu uvijek snage da pri odmaranju prođu naprijed. Čini nam se kako ćemo
tako lakše izdržati.
Hođa
je, ili se nekima od nas tako čini, sada teža. Hvalio sam se, ponosio čizmama
koje na Grepku od Buljubašića dobih, jesu bile i komotne, i jake, ali sada
vidim da noćas ništa nije moglo biti idealno. Jake, ali i krute, noge su mi sve
ranjavije. Dok gledam druge da svoje čizme na puazama sazuvaju, i tako malo
noge odmaraju, muka mi gledajući u zaleđene pertle na svojima.
Ponajmlađi
smo, pa poodavno nismo na začelju. Prošli smo i drugu našu grupu, ili smo se
izmiješali s njima.
***
Prije
zore smo na Gareškom mostu, ona će prije nas u Kerleta luke. Stali smo. Neki
smo na, neki ispred, neki su već skrenuli Gareškim mostom.
Osjećam
da je ovo mjesto gdje smo svi zastali. Ovi naprijed će nastaviti kada ih neko
prođe, kada shvate da i oni mogu. Mi iza, nismo sigurni možemo li više.
Jutarnji
mraz ovdje tek hoće da steže, mi se počinjemo otkravljivati! Varljivost
insanska goni nas da stojimo, ležimo, predati kad nam je ostalo još samo malo
borbe. Počinjemo pričati o onome o čemu nam se do maloprije nije dalo
razmišljati.
Od
naše druge grupe saznajemo kako su se oni gore podijelili, pri čemu je cijev s
njima šestoricom. Gdje su sada u dilemi, ostaviti cijev ili negdje ovdje
odspavati malo.
Znam
ja da će nastaviti, ali i razumijem ljutnju. Ističu kako su ostali otišli za
Majorom, samo zato da bi tako izbjegli daljnje mučenje ispod cijevi. Ako i
jesu, niko im zbog toga neće moći zamjeriti.
To
je put kojim smo svi trebali, kojim je bilo naređeno. Znali smo to svi, znao
sam i ja, ali se pretvarah da imam pravo izbora. Znajući bar toliko, posljedica
neće biti.
Opet,
preispitujem svoju savjest, ovo je prvi put da sam postupio suprotno, kontra
naređenom, protiv Majora. Za njim su noćas otišli diverzanti, većina Fahrovih, te
još poneko, među kojima i Sutko s nekoliko naših.
Sve
u svemu, premalo da bi se kao takvi odmah uputili nazad na Trebević. Čujem sada
kako je ta naredba brzo promijenjena, nismo trebali Trebeviću već nekoj kosi
iznad onog potoka. Zauzeti liniju, odnosno obezbjeđivati neku drugu, glavnu
kolonu, koja je noćas pošla.
Govorim
da mi je sada krivo što nisam ispravno razumio, iz oba razloga. Ne bih kontra
Majora, a vjerujem da je ta kosa bliža nego Kerleta Luke. Ako nije bliža, onda
mi je drago da je baš ovako ispalo.
Uvijek
će biti onih koji će tvrditi kako smo svi znali da biramo između odlaska na
liniju, ili bježanja u toplo. Ja nisam imao snage prilaziti čelu, nazad na
Trebević ne bih mogao, a rad sam bio prihvatiti svaki prijedlog o lakšem,
kraćem putu.
To
je ono što sam znao, za ovaj izbor tek sada čujem. Ako lažem, pristao bih da mi
se obje noge smrznu i da mi se poslije odsijeku, ako ne bi već same otpale.
Nisam čuo, nisam razumio...
Boli
razmišljati, a pričati još teže. Ipak pokušavam Titu opravdati naš postupak:
-
Ne mogu da shvatim kome je ovo palo na um. Vidjećemo
šta je sve istina, ali ja još ne mogu da vjerujem da je neko bio toliko pametan
da nas pošalje ranije. U redu, da je bilo predviđeno da se smjestimo u one
vikendice, ali da vani čamimo!? Čuo si da često govorih kako je čovjek u stanju da za dvadeset
i četiri sata sve živo zaboravi. Mnogo toga, šta bilo... Recimo, glad. Gladuješ
heftu, onda se jednom najedeš i već si tu glad zaboravio. Dok gladuješ, kontaš
kako bi se najrađe osvetio onom ko te na to gladovanje natjer'o, čim se najedeš
- halališ mu! Skoro je sve čovjek u stanju da brzo zaboravi i halali, ali ovo
je nešto posebno. Za ovakve patnje, nema teorije! Zamisli kako najebasmo i gdje
dođosmo, kako - ni sami ne znamo ali dođosmo, kakva glad, kakva hrana, kome je
to bilo na pameti! I onda trebaš da shvatiš da si bezveze sve to izdur'o. Da
nam je barem pošteno rečeno, drukčije bi se i pripremili, izdržali bi nekako i
gore – Tito me je slušao, iako svjestan da govorim nesuvislo, još i ono što i
sam zna, osjeća – ja i Majora nabijem na... taman! Ako je sazn'o, skont'o da
smo jedini izašli gore, i ako im je jednom rek'o „odjebite“, šta je im'o poslije
da... Ne znam za druge, ali ja neću moći, pitali opet ili ne pitali za
dobrovoljce. Meni da se dočepati kakve vatre, najmanje me heftu niko neće od
nje odvojiti. Evo sam i čizme sazuo, jedva, bile zaledile, noge su mi...
Najgore što ih ne mogu ponovo obuti, a meščini ni ovako ići. Samo što, eto,
nekako moram, pa opet mi se čini da ću bos nekako da izduram. Na Jahorinu se u
tankim čarapama ni ljeti ne ide! A o usnama ne želim ni da pričam, otekle su,
gore, sve mi je bilo malo lakše kad ih malo snijegom namažem, ali kako noć biva
hladnija, sve više pucaju, otiču, bole. Plače mi se, vrišti...
Ne
zajecah glasno, ali više ni riječ ne rekoh. Morao sam se boriti da zadržim
suze. Nemam prava da plačem, ni drugima nije puno drukčije, lakše. Nije neka
razlika debele ili tanke čarape, svejedno je hladnoća probila svake.
Ja
imam troje tanke na nogama, s koliko i pođoh s Trebevića, samo je razlika što
su mi čizme sada u rukama. Čujem da nisam jedini, neki su sazuli prije, neki se
još premišljaju. Odlučnost onih koji i dalje gaze u čizmama nije lako
definisati, osim što sam uvjeren kako, ako im je s nogama sve u redu, izvjesno
imaju neke druge probleme.
Mi
imamo i nešto na što smo posebno ponosni, još se držimo skupa. Još se bodrimo,
pokušavamo pomoći onima kojima je trenutno najteže. Admin odavno ne gleda na
sat, smjenjivasmo se redoslijedom, noseći koliko je ko dugo mogao. Tito
predlaže da se ja do kraja oslobodim, preskačem.
Ne
mogu, odbijam. Imam drugi prijedlog, iza kojeg ću stati. Nadomak smo Kerleta Luku,
minobacač smo iznijeli i snijeli. Ovdje ostavljamo cijev i postolje. Kuko i
Enes su riješeni da lafet dotegle do kraja. A vraćamo i mine.
Vučemo
se tako nekako, pretičemo druge grupice, one pretiču nas, vučemo se kako ko
može...
