Kako
dan odmicaše pojačava se i moj četvrti osjećaj, potiskujući sva prethodna tri.
Ne postoji životinja koja bi se poredila s čovjekom, ili kako bih ja to radije
rekao - čovjek je najizdržljivija životinja.
Boreći
se sa svim bolovima, ne osjećajući da i jedni uminjuju, ne mogavši niti
zaspati, ne mogoh a ne prisjetiti se svog profesora biologije Veljka Cicovića
koji me jedne prilike natjera da se ispravim, ne davši mi za pravo što sam
rekao „ljudi i ostale životinje“, čak i pomalo nepedagoški uzevši kako sam ja
možda i životinja - ali da on to svakako nije.
Ne
bih se ispravio da sam znao kako će se to, evo, samo nekoliko godina poslije
ispostavljati sasvim tačnim. Ljudi su odista nekad životinje, četnici kada
treba ubijati nedužne civile a mi kada treba izdržati u divljim uslovima. I
isto zaboraviti!
Jutros
smo bili jedinstveni, mi koji ovdje dođosmo, niko nas neće tako brzo ponovo
oporaviti Jahorini i Trebeviću. Bili smo, jer se doista tako osjećasmo,
iscrpljeni do krajnjih granica. Ljudskih!
Zaboravljajući
kako su ljudi ponekad životinje i kako su im tada te granice šire. One nemaju
ljekare, terapeute, ali imaju nešto drugo. Sugestiju!
Opstanak.
Pitanje opstanka je njihova sugestija.
Nisam
jedini koji snage nemam za više od zacjeljivati rane. Pojedinci su od
sanitetlija zbavili nekih tableta, od diverzanata se iskamčilo nekih masti za
premazivanje usana, logističari su podijelili neke posebne kreme za čizme. Sada
to mi dijelimo među sobom. Dok, za mokre obloge smo i znali, kao i za masažu i
samomasažu.
Dobro
je pa su neki bili pripremljeniji za marš. Oni su sada kadri izaći iz
vikendice, pogledati dešavali se šta. Dođe tako i informacija kako se trebamo
polako pripremati za ponovni pokret. Informacija, koja je od nas ostalih
propraćena ćutanjem. Boli koje bole, koje ne minjuju, govore umjesto nas.
***
Popodne
je tek pola vremena od onih dvadeset četiri sata, za koje ja kazivah da je
nužno da bi se štošta zaboravilo, ali sada donese i novu, ozibljniju
informaciju. Dobili smo posjetu, delegaciju koja nas je pozvala za Majorovom
grupom a koja je upravo o onome pričala, o pitanju opstanka. Našeg opstanka.
Kao, ne smijemo sad odustati, makar četnici sad i znali za nas - u panici su.
Ne znaju gdje smo, koliko nas je, i očekuju nas i ne očekuju, i svuda i nigdje.
Svako
prenošenje ove informacije nailazi na ćutanje do tog momenta, momenta
pominjanja opstanka. Kada uslijedi uzdah, onaj nemoćni. Ali i uzdah koji će se
ponovo pretvoriti u ćutanje, kada se prenese i kraj informacije. Koji se
odnosio na tu, drugu grupu koja je marševala. Noćas, kada smo se mi vraćali.
Informacija ne govori zašto su kasnili dan za nama, kuda su išli, ni dokle su
stigli, samo kazuje kako su prošli daleko, neuporedivo gore nego mi. Čak se ne
pominje ni tačan broj, poginulih i nestalih, samo da ih je mnogo. Od kojih su
neki sigurno još živi, zbog kojih, mada i zbog onih koji su poginuli, mi moramo
imati snage.
Moramo
imati, ali je nemamo. Nismo još se povratili, osjećamo to i po tome što nam i
za ćutanje snage nedostaje.
Zašto?
pitanje je koje nas je proganjalo tokom našeg marša, koje nas sada još jače
pritišće. Zašto nismo svi skupa krenuli, zašto nismo iskoristili to što nas
četnici nisu očekivali?
Ako
se sada ističe da ima i poginulih i nestalih, sami slutimo da na ovom drugom
maršu nije sve bilo kako treba. Da li su krivci vodiči, ili komandanti, pitanje
je koje nije smjelo biti. Kuda je nas naš vodič doveo, mogao je dovesti još
vojske. Kuda je nas naš komandant razveo, mogao je razvesti svu vojsku!
Šta
sada? Nešto bi od svega moglo biti da četnici sada znaju, da nam je glavni cilj
deblokada Sarajeva.
Ako
je u puškaranjima po i oko Trebevića nestalo desetine naših momaka, uglavnom su
Hercegovci, pa je to i najviše što su svi znali, što su mogli četnicima reći.
Najveći broj njih cijelo područje uopšte ne poznaju, neki se sigurno nisu dali
predati, pridružujući se onima što su ionako poginuli, ali je izvjesno da je i
onih što su četnicima pali u ruke.
Je
li iznutra bilo gubitaka, ne mijenja stvar. Ni oni vjerovatno nisu znali više o
samoj operaciji, a o nama koliko i mi o njima.
I
sva su pitanja suvišna, svjesni smo mi naše bitke za opstanak. Znamo šta je
nama sada obaveza, da ne odustanemo, da ponovo krenemo. I ja se sa svim time
slažem, samo sam uz one koji dodaju - kad bi mogli!
Moraćemo!
Jutros nismo mogli, još nam se čini da nismo dovoljno se oporavili, da...
***
Makar
nas i prevarili. Otćutali smo kraj informacije, nećemo odgovoriti na njen
dodatak. Kao i noćas, naredba se koriguje. Ne idemo odmah gore, najprije
trebamo osloboditi ove vikendice, tu se trebaju vratiti preživjeli Hercegovci.
Nećemo
čekati da se sve žrtve saberu, da nam se direktno kaže koliko imamo obaveza,
poziva da razmislimo još jednom, da prihvatimo da smo mi oni što su još živi, a
živ čovjek može...
Počinjemo
osjećati prkos, vraća nam se i ponos, a to je dovoljno da nam se i snaga vrati.
Da zaboravimo ono jučer, noćas, da se ugrizemo za jezik, pogazimo vlastitu
riječ.
Nikom
se ne ide tek tako, ali svi znamo da moramo. Zbog Mostaraca, zbog Sarajlija,
zbog Bosne, zbog nas.
Gledam
Šeksa. I Musu, Ćuzu, Eka...
Znaju
šta rade. Idu od vikendice do vikendice, od pouzdanog do pouzdanijeg, od jednog
do drugog, nas za koje vjeruju da ćemo prvi popustiti. Uglavnom još ćutimo, ali
sada znajući kako ćutanje najčešće govori više od riječi. Neki im uspijevaju
odmahnuti glavom, ali oni shvataju da, sada, i takvo „ni govora“ nije
definitivno.
Shvatio
je i Šeks mene, nisam ni ćutao ni odmahnuo glavom, ali sam zato polusvjesno
pokazivao kako je sasvim dovoljno to što je on došao popričati sa mnom,
podsjetiti me na naše obaveze. I ne samo da ću ja ići, ići će cijela moja
grupa!
Dok
mi ćutke otkrivamo tu svoju novu snagu vidjećemo kako su to neki uspjeli prije nas,
kasnije svjedočiti kako to i preostali čine.
Prije
nego kamioni stignu svi ćemo biti u stroju. A kada dođu, neka nas voze kuda
hoće.
