Dođoše
i kamioni, i prevezoše nas u Trnovo.
Rat
je, i kompromisa ne bi trebalo da ima. Mi smo iscprljeni, zato kompromis
tražimo, i sretni ga prihvatamo. Čitanje naređenja je upućivalo na to, ne idemo
nigdje prije ujutro.
Dovoljno
vremena da se mnogi još jednom prisjetimo svega što smo prošli i izdržali, još
jednom se međusobno izlažemo kako će neki od nas ostati dosljedni, neće
krenuti. Nema više razloga da ne bi išli, sad kad opet možemo!
A
ni hotel Treskavica nije što su oni na Igmanu. Istina, noć bi ionako probdjeli,
s obzirom da žudimo za novim informacijama o tome šta se mimo nas dešavalo na
Trebeviću.
Vijesti
odozgo stalno struje hotelom, sadržajima takve da je pitanje kada ćemo iz njih
povaditi istinu, odbiti nagađanja. Krivi su i vodiči, i komandanti, ali se
krivi i sama vojska. Pominje se borba, ali i zasjeda, što je najgore i -
izdaja. Najgore, iz najmanje dva razloga. Prvog, jer to zvuči neprihvatljivim,
drugog što se za izdaju optužuju Fočaci.
Ovdje
tek saznajemo kako u toj drugoj marševskoj koloni bijaše doista i dio naše
brigade. Istina, tek jedan vod, kojim komanduje Senad Konaković Badžo. Ja sam
prvo čuo nadimak, pa bio pomislio na jednog drugog momka, kojeg lično poznavah,
svejedno vjerujem i onima koji za Konakovića tvrde da može biti sve, samo ne
izdajnik.
To
je priča koje se drže Hercegovci, koji se i pitaju zbog čega je dodijeljivan
vod da im bude izvidnica, kada su je mogli napraviti iz svojih redova. Da se
zavrtimo u krug, pošto mi sada saznajemo kako je njih s Igmana sišlo i manje
nego se nama dojmilo. Biće da je gore bilo još postrojavanja, negodovanja,
odustajanja. Gdje smo Jukinoj jedinici već dodali Zukinu, sada i Gačane. S
obzirom na nedavno iskustvo s njihovim diverzantima, ova vijest nas nije toliko
začudila. Više čudi da je među Hercegovcima bilo i ostalo Stočana.
Nemam
vremena raspitivati se, ali sam za sebe uzimam da su dozer, kamion, i šta je
još sve uništeno na prvom pojasu prema Jahorini, opet djelo naše brigade. Naš
je bataljon išao prvu noć, Badžin vod drugu noć, vjerujem kako ni ostali iz
druga dva bataljona sve ovo vrijeme nisu samo držali linije.
Što
smo mi već gore osjećali, sada se ponavlja, iz pravca Sarajeva nije bilo
ozbiljnosti za ovom akcijom. A ako je tako, onda su žrtve samo s ove strane
Trebevića. Najmanje je pedeset, strahuje se da je više.
Ukupan
broj svakako mora sačekati, i nada i uvjerenje kazuju kako će se mnogi ipak
vratiti, a pošto je došlo do panike, rasturanja. Posljednje informacije potvrđuju
da je gore vođena borba, ali upućuju kako je to bio sukob izvidnice i ostatka!?
Možda
će spisak stradalih sačekati izvještaje svih komandanata, a možda i nastavak,
odnosno kraj akcije! I o tome se priča, tu smo sada da se pregrupišemo, usput
malo odmorimo, i ponovo udarimo. Ovo liči na prvo, ali s drugim nema mnogo
veze.
***
Ne
odmaramo, ali dočekasmo vidjeti se i s nekim borcima iz drugih jedinica, koji
bijahoše gore. Većina se iskuplja u Kerleta Lukama, ipak jedni stižu ovdje.
Uglavnom ni njih ne poznajemo, ali se potvrdi kako nas Fočaka ima svugdje. Tu
je jedinica Crni labudovi, oni koji su preživjeli, među njima i jedan moj stari
prijatelj. Iako okolnosti nisu takve, fino je nekog takvog vidjeti prvi put
kako se zaratilo.
Svoj
susret s Amilom Memićem doživljavam s višestruko pomiješanim osjećanjima.
Najprije je, naravno, prenio osjećanja lično doživljenog. Jednom rečenicom je
puno rekao, od početka ništa nije išlo kako treba. Što se ovog gore tiče, oni
su bili na svome zadatku, zajedno s Jablaničanima, naletjeli su na četnike,
njih pet, i toliko ili više Jablaničana je stradalo. Još zna da je bio sukob u
glavnini snaga, kako je čuo krivi su vodiči, jedne na druge naveli.
Pričao
je i on o događajima na Igmanu, s novim elementima. Nisu jedino Juka i Zuka,
kao i Gačani, čak je i njihova jedinica odbila učestvovati u ovoj operaciji.
Nakon ovoga, vjeruje da je njihov komandant bio u pravu, a ne njih trideset i
osam, koji su se odlučili samoinicijativno priključiti ostalima. Nema u
riječima Amilovim hvale, ni ponosa, od trideset i osam njih - pet se nije
vratilo. Ništa nije urađeno, a više izginulo nego u nekoliko bitki na
goraždanskom ratištu, gdje je ova jedinica također sudjelovala, gdje joj se
Amil zapravo i priključio.
Ovdje
čuh i tužnu priču o zajedničkom nam prijatelju Azizu Milatoviću, za kojeg nisam
ni sumnjao kakav je borac, diverzant mogao biti. A koji je u jednoj akciji
nestao, pridružujući se onima koji među prvima položiše živote za ovu našu
Bosnu. Ni sam Memić me nije iznenađivao, takve sam i očekivao viđati u elitnim
jedinicama poput „Crnih labudova“, zbog čega me ne čudi da mi ne izgledaše ni
približno iscrpljen kao mi.
S
tugom i uzdasima se prisjetismo još jednog zajedničkog prijatelja, Avda
Đuderije. Jeste ostao dosljedan tome da četnici Susješno neće zauzeti dok je on
živ, ipak je zarobljen, pa najstrašnijim mučenjima umoren, skupa s majkom.
Da
smo nastavili pričati o svim četničkim zvjerstvima koja znamo i za koja smo
čuli, ne bismo stigli ni o čemu drugome više progovoriti.
Ovako,
još stiže reći kako oni samo čekaju signal da ponovo krenu, izvući ili
sahraniti poginule, pomoći u traženju nestalih. Požalio se kako je ova prva
bitka njih koštala prilično municije, posebno ručnih bombi, bez kojih su skoro
ostali, a koje smatraju najboljim za ono što ih dalje čeka. Istakao je
neočekivanu, začuđujuće lošu naoružanost Hercegovaca, gdje su sami njima
posuđivali, dovevši se tako sada u suprotnu situaciju. Sada oni nude dvije
kutije cigareta za jednu bombu.
Mene
je ovo još više čudilo, činjaše mi se kako je u magacinu iz kojeg smo mi
zaduživani bombi ostalo još. Nije to bio razlog, ali lako prebolih razmijeniti
obje svoje bombe. Gledajući Amila, i njegove saborce, siguran sam da će biti
ubojitije u njihovim rukama.
Rastajući
se, složismo se i kako je u svemu ovome, iz naših uglova gledano, za sada
jedino dobro da smo obojica još živi.
I
po Amilovom odlasku sabirah novo što sam čuo, s onime što odranije znah, ne
želeći uopšte razmišljati o onom što nas još jednom čeka, preispitivajući se i
da li sam trebao ostati bez obje bombe,
ali ništa više od toga do da smo već pristali ujutro krenuti, nisam
uspijevao sam sa sobom raščistiti.
