Štošta
čusmo proteklih dana, još uvijek malo toga znamo. Ni ovo najnovije nije nam
najjasnije.
Operacija
se nastavlja, s tim da će oni najbolesniji biti pošteđeni. Ne znam koliko se i
ostali stigosmo za dan oporaviti, uglavnom pristali smo krenuti. Da smo opet
premalo informisani pokaza se time što nas kamioni ne odvezoše dalje od
Ilovica. Hotel Treskavicu mijenjamo Osnovnom školom. Oba objekta imaju i
prednosti i mana, možda je najveća razlika što smo ovdje sami.
Razlika
u odnosu na očekivano ima još. Diverzanti nisu s nama, oni su u svojoj staroj
bazi, na Brani. To je ono što sasvim razumijemo, za razliku da se Fahro ponovo
odvojio, tačnije i on se vratio staroj bazi, Trnovskom bataljonu, samim time i
ostao u hotelu.
Je
li bilo nekih nesporazuma između Fahra i Majora ne znamo, znamo da ih nije
trebalo biti. U suprotnom smjeru i da ih sigurno nije bilo. Je li blaža riječ
za nesporazum, možda to da iza svega stoji neko novo Fahrovo nezadovoljstvo.
Sigurno
je jedno, ja ovaj put Omera i Ferida nisam ni pitao žele li ostati sa „svojima“
ili će ići s nama. Naši su, a mi svi idemo. Što ne znači kako i među nama nema
bolesnih, prehlađenih, ali na ovome smo putu dokle ko izdrži. Do Ilovica smo
kamionom, ko ne mogne dalje može se tu nastaviti oporavljati.
Nisu samo Jelečaci i bolesni ostali u Trnovu, već
i dio logistike. I hrana i hljeb će se praviti ovdje, i odavde nam biti gore
dostavljani.
Major je otišao negdje, vjerovatno novi neki
sastanak, komandu nad Ilovicama je preuzeo Šeks. Sem osnovne bitnosti ovo je
zanimljivo iz još jednog razloga, sve skupa nerazumnijim nam čini stvarni
nastavak operacije.
Jasno nam je da toga u nekom najbližem vremenu
neće biti. Mi smo izmješteni u Ilovice, odatle nam je bliže ići na novodobiveni
položaj. Dovoljno je svakome bilo jednom da čuje pa da zapamti, vjerovatno
nikada više nećemo imati liniju odbrane tako rimovanu. Donja i Gornja Kapovina, Miljȇvina, Vranovina, uz da su svim ovim kosama i akcenti na kraju, čime se
srednja dodatno razlikuje od nama dobro znanog naseljenog mjesta.
Sve ranije nejasnoće, pa tako i ovo što nam se
sada čini jasnim, prihvatasmo mirno. Upola manje nas kamiona vozi odavde nego
nas je spuštalo s Igmana, no opet nam se čini kako smo tu svi koji smo i
trebali biti.
Nikada nismo rekli da nećemo, samo smo govorili da ne možemo Trebeviću. Svjesni smo toga bili penjući se na kamione, svjesni da oni daleko ne mogu, spremni nastaviti pješke gdje nas se izbaci, kuda nas se povede. Uvjeren sam da se niko ne bi vratio, odustao prije nego padne.
Ne znamo
šta Komanda sprema, ali mi smo još na istome putu kojim smo s Igmana pošli,
makar nas se vodilo nekim drugim tragovima. Mi imamo svoj pravac, koji smo ucrtali
obećanjem na Igmanu. Koje smo dali kao ljudi, a sve ovo što nam se u
međuvremenu dogodilo, samo je splet takvih okolnosti, splet varljivosti i
poigravanja naših osjećanja s nama samima. Gdje se to poigravanje i završilo
jutros, kad se opet vratismo onom obećanju, i opet kao ljudi.
***
Po
dolasku u Ilovice doznajem još jednu, za nas bitnu razliku, minobacač ne ide s
nama. Ne znam da li je to neki od razloga, ali nikako nisam sretan što je
vraćeno svega šest mina. Naših pet, i jedna od pješadije, a obećavam Abidu
Hajdareviću kako ću to obavezno zabilježiti u dnevnik. I vrlo rado, čim se živ
vratim!
Mi
saznajemo da smo stigli bez minobacača, dok Ekovi da odmah produžuju na
položaj. Njih je prve zapalo, i jesu prva četa. Sutra će ih mijenjati druga, to
je još jedino što se zna. Za prekosutra ne znamo ni hoćemo li biti gore, držati
zadnjedostignute linije, ili biti u toj nekoj novoj koloni.
O
svemu mi se ne mili više misliti, s obzirom da se već prekorih zbog prebrzo
iskazanog žala nad gubitkom dvadeset i četiri mine. Nije korektno, s obzirom da
su neki drugi izgubili više boraca. Dok se mi samo obaziremo na gubitak mina,
oni se spremaju, ili su već pošli tražiti izgubljene saborce. Na isti način
prezirem i naša prva negodovanja zbog saznanja da su ti Hercegovci kasnili, pa
još nakon što ih je pola i odustalo prije polaska. Ljuti ćemo biti kada se sve
ovo završi, ali samo na one koji su vršili pripremu i organizaciju operacije,
ili ju je kočili, svi koji su nestali i poginuli izvršavali su naređenje,
jednako kao i mi.
Također,
puštam vremenu da ocijeni postupak Fahra Nikšića, kao i Ede Godinjaka, a nakon
što ono razjasni i njihovu cjelokupnu ulogu u operaciji, to da li su oni
trenutno po naređenju na nekoj drugoj liniji, ili su se priklonili
razmišljanjima Juke, Zuke i sličnih.
Bježim
od razmišljanja, misli same lete. Našem prvom špartanju Jahorinom i Trebevićem,
još ne znam koji je bio stvarni cilj, znam da je jedini rezultat dokazivanje da
možemo, imamo snage, da hoćemo. Dokazivanje nekome, sve to smo mi sami znali.
Tada može biti da su neki više znali, zbog čega se nisu htjeli dokazivati. Što
je neka bolja varijanta, u koju ću vjerovati, dok vrijeme ne da svoj sud.
Razmišljanja
nikada zaustaviti. Kad iz njih protjeram sve koji, prije ili u međuvremenu nisu
htjeli, vratim se našim diverzantima. Bilo ih je manje, pa su pojačani, sada ih
je osamnaest, tu su pri ruci nam, ali ja sve doživljavam ozbiljnije kada smo
zajedno. I ne držim da su oni samo za diverzantske upade, znam koliko je meni i
drugima značilo na Orčevim vodama biti u njihovom društvu, tako bih bio sigurniji
u našu liniju ako bi svaki dan na njoj bilo i pet-šest diverzanata!
Ovako
ćemo, koliko god da trajao, naš boravak ovdje dijeliti u dva nejednaka dijela,
bezbrižan u školi i neizvjestan gore na Vranovini.
Smještaj
u školi nije naročit. Iz učionice su izbačene klupe, prostrijete su spužve,
dodata ćebad, pokrivši sav prostor izuzev onog koji zauzima peć, i opet
dovoljno tek za pedesetak, prvih koji biraše to a ne neku od par drugih,
sitnijih prostorijica, slično uređenih, bez jasnoća čemu su nekada služile,
odnosno izbjegavajući neizvjesnosti koje su čekale u par još kuća, dodijeljenih
nam, opet vjerovatno jednako opremljenih, s nagađanjima šta je bilo kuhinja, a
šta podrum ili ostava, uz siguran upitnik gdje je u kojoj pećica, ukoliko je
ima, za razliku od ove jedne, ali sigurne. Komanda je uvijek u prednosti, nju
je zapala najbolja od kućica, Sutkovi su dograbili jednu, naizgled komotniju,
dok ja sa svojima dopadoh u jedan od sobičaka nepoznate ranije namjene.
I
ovakva učionioca bijaše mjesto najprijatnije za ući, sve ostalo bi ispunjeno
tjeskobom, pa razumljivijim bi što imasmo malo momenata kada nas lijepe misli
posjećivaše. Nije to mogao biti slučaj ni za vrijeme večere, bez obzira što
niko glasno ne negodova zbog neprijatne tjeskobe. Ipak, nakon večere desi se
nešto što mene oraspoloži.
Bio
sam pošao oprati tanjir, u čemu me spriječio Juko Ožegović, gotovo mi ga otevši
iz ruku.
-
E, nećeš, vala – brzo je i pojasnio – nije sad da
ja nešto izvodim, ali vjeruj da mi je bilo krivo kad me Major, zbog noge,
istjer'o na Igmanu iz stroja. Bilo mi je žao što ne idem, ali kada sam vidio
kakvi ste se vratili, moram reći da sam sretan što nisam iš'o. Ali, ako vi
možete, i morate ići, mi koji ne možemo, jebem li ga - možemo bar vam prati
tanjire dok ste ovdje!
I
pošteno, ali i u pravu je. I ovako nas je puno koji smatramo da je logističara
možda i malo previše, ma kako da nam je poznato Majorovo mišljenje s tim u
vezi.
Ovo
je situacija koja i nama pruža priliku. Osjećao sam da je to razlog povodom
kojeg me Sutko pozvao na razgovor.
-
Fahro se opet odvojio, diverzanti otfurali,
kuhari se sklonili, što bi, onda, samo mi bili jebeni? – već je prvim pitanjem
to i potvrdio.
-
Bez Fahra smo navikli. Diverzanti su tu, ako Eko
pozove, u po noći će istrčati gore. Što se kuhara tiče njih većina i ne bi bila
kadra još jednom ono isto izdržati. Mi smo i ostali samo sa šest mina, još smo
i minobacač ostavili u Lukama...
-
Šest mina - šest, broj nije bitan, a nismo mi ni
krivi što ih je pješadija pobacala, ako bude trebalo donijećemo minobacač. Šta
je meni krivo, sutra ako opet bude trebalo negdje minobacač i mine tegliti, ni
jedan pješadinac nam neće htjeti pomoći. Sam znaš da je tako. A sad čujem da su
i nas planirali na liniju, kad se minobacač ne tegli mi nismo artiljerci!? Mi
smo se dogovorili, kad bude akcija, napad, idemo, na položaj nećemo. Nemoj ni
ti da te natjeraju, nemojte nas izdati, ako budemo jedinstveni, kontaš!
-
Kontam, i priznajem da si sasvim u pravu. I drago
mi je da smo opet svi jedno, vi i mi, ali me ljuti što sumnjaš u mene!
Pogledao
me je, pogledom ne spremnim da mi sasvim vjeruje.
O
povjerenju jednih u druge nismo više ni riječi. Ali jesmo opet o sumnjama prema
drugim jedinicama, cijeloj operaciji. I o bolesnima.
