Nije
kao u Mojkovićima, ili kao u Kerleta Lukama, ali ni ovdje nije loše, ne pada,
ne puše, niko nas nigdje ne goni. Objasnio je Sutko naša razmišljanja Šeksu,
koji je pokazao razumijevanje. Složio se, čak je i sam podsjetio kako smo se već
dokazali izdržavši sve što i pješadinci, čak i više. Nisu oni tada nama pomagali,
zbog čega bi i mi njima!
Valjda
se nećemo ubiti od dosade, napolju se vrijeme stalno pogoršava, iz škole se
izlazi samo da bi se uzelo zraka, utvrdi kako „pada kao iz rukavice“, na tren
pomisli na one koji su trenutno na položaju, i najbrže što se može vraća
unutra.
Ćurevci
su odradili prvu smjenu, Eko s njih šezdesetak, jučer je Leha odveo desetak
manje. Danas su opet Ćurevci na redu, a snijeg još pojačao da se baš nikome ne
ide. Prethodna su dva dana kamioni vozili skoro do samog položaja, a kako je
noćas padalo i još pada, malo je ko siguran da će jutros moći i metra s
asfalta.
Ćurevci
od Eka traže sastanak bataljona. Traže da se utvrdi brojno stanje, zahtjevaju
da se oforme najmanje tri smjene, drukčije se neće moći izdržati, a po onome
što su prvi put vidjeli, sasvim je dovoljno pedeset ljudi da se pokrije, i
uvažavajući sve ne mire se da nas za tri smjene nema. Eko ih podržava, od Šeksa
traži objašnjenje.
Šeks
se slaže s tom matematikom, ne i s fizikom. Napominje kako je veliki broj
bolesnih, prehlađenih, te kako se taj broj iz sata u sat uvećava. Dodaje i da
nema moralno pravo te tjerati na liniju, pogotovo sad kada je još hladnije.
Eko
ne prihvata takvo objašnjenje, smatra kako smo svi bolesni. Napominje da ako se
istraje na svega dvije smjene, za par dana ćemo svi biti nesposobni za položaj
a Ilovice će postati velika bolnica, te predlaže da se po svaku cijenu napravi
treća, makar sve smjene s manje ljudi. Zapravo je prijedlog jednostavan: po
jedna Ćurevska i Lučka, te jedna zajednička smjena, gdje bi broj svake ovisio
od trenutnog zdravstvenog stanja.
Šeks
se s ovakvim prijedlogom dijelomično složio, pošto je opet jedino logično da danas
idu Ćurevci, iz kojih bi kritičniji bili izdvojeni i ostavljeni za sutrašnju,
kombinovanu smjenu. Što ni Eko nije mogao odbiti, traženje svakog drugog
rješenja bi trenutno bilo nerealno!?
Obojici
se žurilo, upućivanje smjene je već kasnilo sat vremena, makar je snijeg u
međuvremeno skoro stao, još važi kako će kamion voziti samo dokle mogne,
odnosno ne daleko. Pri čemu je sad jednako važno misliti i na te momke koji već
pogleduju na sat u nadi da će ugledati one što ih trebaju smijeniti. Svaka
pomisao na te momke je ohrabrena činjenicom da su se Eko i Šeks dogovorili!
***
Čekam
Šeksa da se vrati s upućivanja smjene, pred sastanak smo ugovorili partiju
šaha, čuli smo jedan za drugog da smo dobri u vladanju tom drevnom igrom ali se
još nismo okušali.
Ne
očekivah ga brzo, podsvjesno sam računao s nekoliko minuta Ćurevskog neslaganja
i s ovakvim dogovorom, brinuti se počeh tek nakon pola sata, prestajući i Ekov
autoritet doživljavati kao dovoljnu uzdanicu.
Najmanje
mi se išlo tamo, miješati se, predlagati bilo šta drugo, soliti bilo kome
pamet. Pokušavam se koncentrisati na ono najbliže što slijedi a što se mene
direktno tiče, nadam se da će mi Šeks dati pravo da biram figure. Uzeću bijele,
i obavezno poći pješakom ispred dame, što sam o Šeksu čuo navodi me da će
odgovoriti u istoj liniji, odnosno da će naša prva međusobna partija biti
igrana daminim gambitom, mojim omiljenim otvaranjem, pa ako smo približno
jednaki vjerujem...
Vraća
se, ljući nego jutros, sada ni najmanje raspoložen za šah.
-
Jeb'o ja ovo! Svi pametni! K'o da je meni lahko –
riječi su samo doslikavale izraz lica – da mi je samo izdržati dok se Major vrati.
Kurac bi njega ovako jebavali, on bi svima majčicu i... Ništa, moram ja na
položaj. Sam - sam!
-
Šta je sad bilo? – nisam planirao govoriti ništa,
ali je to Šeksov pogled zahtijevao.
-
Šta će biti, neće gospoda da ide! Kažu, dok se
svi ne izredaju, niko od njih neće po drugi put. I vas spominju, i samo pitaju
„Gdje su ljudi?“ Nego, koliko ono vas ima?
-
Nas? Osamnaest, svukupno.
-
Šta misliš? Rekoh, da ja malo tamo prozvrljam,
vidim koliko je ovih što još nisu išli, i da još ti pokupiš te svoje, da
napravimo samo ovu međusmjenu, da ja danas sjedem opet s Ekom i napravimo tri
smjene, ja ti obećavam da - vas više nećemo računati!?
-
Ne znam, ne mogu ja obećati, ti si treb'o to sa
Sutkom vidjeti.
-
Radije mi reci da nećeš ni ti, nego me jebi tako!
-
Nemoj odmah... Ja nisam rek'o da ja neću, samo da
ne mogu u ime drugih obećavati. Ja ću popričati sa svojim ljudima, objasniti im
situaciju, a znaš i sam da će i oni isto zapitkivati, te gdje su diverzanti,
što i kuhari, logistika ne ide...
-
To, to! Vidi ko hoće. Samo požuri, kasnimo, odoh
i ja ovamo u našu četu, da nam je samo nafatati bar dvadeset i pet ljudi.
***
Nisam
imao vremena spremiti se za istup pred svojom grupom, ali sam bio riješen
učiniti sve da se pred Šeksa ne vratim s pokopanom mu i posljednjom nadom.
-
Momci, spremajmo se, uzbuna je – vjerovao sam
kako brži govor ima više izgleda – došla je nova naredba, napravljena je jedna
međusmjena, od nas i ovih pješadinaca što su u međuvremenu ozdravili, malo se
oporavili od gripe, ići će nas tridesetak. Obećavam, samo danas, a opet, ako
ima ko da ne može, ili da se plaši, nije problem. Ako neće niko, idemo sami Šeks
i ja. Eto, ako ko hoće nek se sprema odmah, ja odoh vidjeti sa Sutkovima...
Tito, iznesi i moj ranac!
Za
Tita sam znao da hoće, za ostale vjerovao, za Sutkove - nadao se.
On
ne može, prehlada ga je od noćas prikovala za krevet, ali sam očekivao da će me
makar podržati, prenijeti poruku svojoj grupi. Da tamo ne budem dočekan kako
jesam! I da sam htio ne bih mogao ni manji dio zapamtiti od onoga što mi sasuše
u lice, a da sam htio na sve to odgovoriti Leha ne bi smjene dobio do večeras!
-
Ja sam svoje rekao, niko nikog neće i ne može
natjerati – želio sam se i čim prije od njih udaljiti – ako ima ko da nije
bolestan, da može, da hoće, neka za pet minuta bude kod kamiona!
Skoro
mi je sve postalo svejedno, u jednu ruku bih sad najradije i išao sam sa
Šeksom, neka ostane zabilježeno da se i to dogodilo. Pa, ipak, ne mogoh a ne
promijeniti raspoloženje vidjevši kako moji čekaju, svi. Spremni!
Odozgo
je sišao jedino Salko Bajrović. Bez ranca, samo kako bi izvjestio da su oni svi
bolesni i da od njih niko ne može ići.
Njemu
sam rukom pokazao da se može vratiti, dok se Enesu Ćediću direktno obratih:
-
Enese, ti ne ideš! Najmlađi si, izgonili smo te
na Igmanu, nisi htio izaći. A svi smo išli, ne znam ni za što. Ovaj put nećeš
ići, toliko ima onih što se prave bolesni više nego jesu, neka se nama ti smiju
iza leđa, tebi neće! Čuvaj nam samo onaj sobičak, ono stvari što ne nosimo!
Kratko
se premišljao da odreaguje, ipak je prihvatio bijes kakav kod mene ranije nije
viđao. A i Šeks se vraćao.
-
Hoće li ti ostali brzo doći, ili...? – Šeks je,
tako mi se učini, ipak više očekivao od mene.
-
Moj prijatelju, šta je tu je, sve ostalo je
bolesno!
-
Ovo je sve od osamnaest ljudi?
-
Sve, ovo nas sedam! Ja nisam pješadinac, još
manje bolničar, u to se razumijem manje od bilo koga drugog. Meni kad neko kaže
da je bolestan, ja samo mogu da mu vjerujem. Nego sam i ja očekivao da ćeš među
tom pješadijom naći malo više ljudi.
-
Hajde, u redu je, i Eko i Leha su pričali da gore
nije baš toliko opasno, da se najvažnije vukova čuvati. Znam da je Major
naredio da mora biti najmanje pedeset ljudi, ali... Svakako vas kamion ne može
daleko dobaciti, i dok se vi još gore izvučete, podne će, dok to malo gore
prošnjuhate, smjestite se, u tom će i mrak, a ujutro tačno u sedam kreće
smjena! Ja mislim da vas je četrnaest i dovoljno!
-
Ako ti kažeš. Nego, još mi daj tu motorolu pa da
se mi, s Božijom pomoći, polahko penjemo!
-
E, dobro si, umalo da zaboravim, a moram ti i
nešto važno napomenuti: Gore su Mostarci, specijalci, traže one svoje nestale,
zato moramo stalno biti na prijemu. Evo, imaš i rezervnu bateriju, hladno je,
ovi kažu da se brzo prazne, zato ću ja uvijek biti uključen, a redovno se
čujemo svaki sat. Ali na pola sata, razumiješ. Dakle, znaš za te Mostarce, ne
vjerujem ni je da će baš tuda naići... Slobodno ti drži isključenu bateriju, a
ako se nešta pojavi hitno, odmah je uključuješ i prozivaš me! Ama, neće biti
nikakvih problema, ne boj se... Eto, sretno i čuvajte se!
Odahnu
konačno i šofer. Više je od sat i po čekao da se ova sva naglabanja završe, a
znao da nam i neće biti od prevelike koristi.
