„Hod' ovamo, hej ne mogu sama.
Na
kamionu se trudismo razbiti i to malo straha i brige što se moglo osjećati.
Najbolje je šaliti se među sobom, a malo se iznenadih što nas sedmorica
prednjačismo u tome.
Nama
je bilo obećano da nećemo ići, opet ne prihvatismo teško promjenu. Sedmorica iz
pješadije svakako su trebali ići, ali oni djelovaše kao da im je muka zbog
ovoga. Ja sam popustio zbog Šeksa, moji zbog mene, ovi su okahreni kao da su
natjerani.
Od
njih sam odlično znao Asima Pača, znao sam i da mu malo smeta što sam ja
komandir grupe a ne on, kao i to da su tu ljudi koje uglavnom slabo poznaje, ne
samo moje, već i iz svoje čete. Ni ja ih nisam dobro poznavao, ali mi bi drago da
su tu dva Durića, koje jesam i u koje ne sumnjah. Oni su po prirodi takvi,
tihi, pa uz njih dvojicu i Pača, valjda se i ostali suzdržavaše.
Nisam
u njihovom ponašanju vidio slutnju, ali se borih da naše pričljivo raspoloženje
nadjača njihovu ćutljivu zabrinutost. Podsjećao sam na šale koje jedni o
drugima smišljasmo u Mojkovićima, no ako se neko od ovih kojoj i nasmijao
učinio je to u sebi.
-
Jebem li ga – u trenutku se prebacujem i na nešto
ozbiljniji razgovor – zaboravih od Šeksa tražiti koju bombu!?
-
Sad si se sjetio, kad si skoro ispušio one što ih
Mostarcima dade – Kuko, ko bi drugi.
-
Ne kajem se ja zbog toga, ko zna možda neka od
njih sad nekom gore spasi i život, ali sam, s obzirom na situaciju, danas mog'o
izgrebati koju, pa kad siđemo da prošetam do Trnova, možda još Mostarci
trguju... Šalim se, ali bi mi onaj ko ima dvije mog'o posuditi jednu!?
-
Sad nešto kontam, nas smo dvojica potpuno isti –
možda sam ponajmanje očekivao da će Admin izvaditi bombu iz džepa – jednako smo
ofarbali kombenizone i beretke, obojica uzesmo plave šalove, jedino nisam izvez'o
to „Zmaj od Bosne“, ali se to sad svakako i ne vidi, pa sam skont'o da je
najbolje i da imamo po jednu bombu. Halalosum!
Kuko
je bio počeo da rovi po rancu ali ga ustavih. Objasnih da mi je jedna više nego
dovoljna, da ne želim više slutiti, a i nikako mi sad ne bi bilo pošteno da se
razlikujem od Admina.
Njih
sedmorica i ovo prešućeše, a i vremena za nove šale nije bilo, šofer nije uspio
mada je nekoliko puta pokušao, prvi uspon poslije asfalta nismo mogli
savladati. Nisu pomogli ni lanci ni njegova dobra volja, ni to što je snijeg
prestao padati i što se sunce već moglo zamisliti.
-
Taman ti sreća uleti u jednu ruku, druga puna
govana – govorih ovo, dok gledasmo šofera kako se okreće i parkira gdje će
sačekati Lehine – kontam, vidi lijepa dana iznenada, potrefio se nama, još se
šofer stade zalijetati... Kad, hoćeš vraga, dalje nam je pjehe, a bogzna će ovi
sutra s kamionom, ne bi trebalo noćas da pada.
-
Nek je prestalo padati – Salja je razmišljao
drukčije – zar nije isto jal' hodali, jal' bili gore. Ako nekog ovo zeza, to su ovi što su gore!
-
A, zna li iko kuda mi tačno trebamo gore, ima li
iko među ovima da je već iš'o? – Kuko, opet.
-
Nema. Nismo nijedan – Asim Pačo konačno progovori.
-
Nema veze, pustite Kuka, ne treba biti previše
pametan. Položaj je negdje iznad one krivine, kod onog dozera, ko se sjeća
naišli smo na njeg kad smo se vraćali, a dotle je samo cestom! A ako baš bude
zakučito, zvaćemo, čuće nas, možda neko ima ko i osmatra put kojim ćemo doći. Nego
i požurimo, gore su sigurno već poluđeli.
***
Hođa
i nije bila toliko loša, novog snijega nije bilo mnogo, stari je taman fino
pokorio, šteta što kamion nije mogao samo ovaj uspon, dalje ne bi bilo
problema.
A
iza druge krivine, malo iznenađenje. Na pedesetak metara ispred nas, kolona.
Samo
par sekundi stajah. Prva misao je bila da su Mostarci, praćena olakšanjem jer
se kolona prema nama kretala bez zaustavljanja.
A
onda, malo iznenađenje prerasta u veliko. Nakon bistrenja pogleda čeoni se jasno
prepoznavao.
Suprotno
vremenu koje se popravilo oni su izgledali sumorno. Nisam nas vidio kada se s
Trebevića vraćah, ovo mi ne izgleda da je mnogo bolje. Istovremeno pomislih da
je na položaju bilo nešto nepredviđeno, i istu misao odbacih, tražeći drugo
objašnjenje.
Biće
da su Ekovi bili neiskreni u opisivanju položaja, iskreniji u željama da se
smjene razrijede. Pretpostaviti je da je visočije i snijeg viši, vrijeme
hladnije, smještaj neudobniji i od onog u Ilovicama, iako ni u čemu od toga ne
viđah razlog napuštanja položaja.
O
tome neka brine Šeks, mi krenusmo još dvadesetak koraka, mjestu najpogodnijem
za mimoilaženje.
-
Leha, da nisi poranio? – htjedoh odmah dati do
znanja da mi se ovo nije svidjelo.
-
Ja nisam, već ste vi okasnili! – Leha je
izbacivao bijes jednak Šeksovom i mome zajedno.
-
Javio ti je Šeks, a i sam vidiš. A jedan od
razloga što sam ja uopšte kren'o si baš ti – u tome nije bilo puno istine, ali
u trenutku skontah da je najbolji način da nastavimo razgovor, svjestan da
njima do razgovora nije, ali i da osnovne informacije trebamo razmijeniti.
-
Poradi mene niste morali!
-
Nemoj tako, samo da znaš da se od tebe nisam nad'o,
da ćeš ti biti toliko nestrpljiv i nećeš moći sačekati par sati, da ćeš tako da
napustiš položaj.
-
Vidi, molim te, nije niko mahnit! Stalno zovem,
stalno slušam „Sad će“. Zadnji sam put javio dokle čekam, poslije čega povlačim
ljude!
-
Dobro, ja te više neću zadržavati, nego daj nam
objasni, tačno gdje se nalazi taj položaj, gdje su ti kontejneri, kuda nam je
zona odgovornosti, zona osmatranja? Da slučajno ne okrenemo leđa četnicima!
-
Ne možete nikako fulati. Idite samo ovom našom
prtinom, do dozera. Odmah pored njega ćete vidjeti i drugu prtinu, još
utabaniju, ona pravo vodi naviše kontejnerima, a nema ni sto metara... sto pedeset
do prvog. Ukupno su dva, blizu jedan drugom. Mislim, pošto vas je manje vi
možete svi u jedan, proberite koji hoćete, svejedno, iz drugog prebacite ćebadi
ako vam treba, nek uvijek namješta svako kako njemu paše. E, odatle opet imate prtinu,
vidjećete je, nema ni njom puno, stotinjak metara, dvjesta, pet minuta najviše,
ona će vas odvesti tačno na liniju, na jednu veliku krivinu. Ma vidjećete i
našu vatru, mislim da se još nije ugasila, dobro smo naložili kad smo pošli,
jebeno bi je bilo ponovo zapaliti.
-
Dobro, nema frke, nego samo još malo pojasni to
kuda osmatramo, kakav je položaj inače.
-
Ništa, zajebancija. Kad dođete kod vatre, na
krivinu, vidjećete odmah tu malu kosu. Ama, samo slijedi tragove u snijegu, sve
će vam biti jasno. Eto, dovoljno je da samo jedan uvijek bude na toj kosi,
odatle se vidi cijelo područje ispred, nema šansi da mu iko priđe a da ga prvi
ne primjetite. Šta više da pričam, kažem vidjećete kad dođete, ljepota od
položaja, jedina vam je briga da vatru održavate, i da vam vrijeme prolazi.
-
I da se vukova čuvamo!?
-
Taman, vala. Nego, niste zar pješke sve došli?
-
Haman. Kamion je ost'o na onom prvom usponu kad
se s asfalta skrene!
-
Hej, hoće li ko uzeti onaj erpege – Leha je sve
vrijeme osjećao da ima još nešto reći.
-
Hoćemo, kako nećemo, ja ću ga iznijeti do gore!
-
Imaju i dvije granate, dolje su pozadi.
-
Eno vidim jednu... Vidim i drugu. Dobro je, mogli
smo sam erpege nositi.
-
Onda, vidimo se. Samo se nemojte smrznuti!
-
Vidimo se.
