Sad
skoro bez ikakvog straha, ne brinući ni što je do položaja imalo čitavih pet
minuta, kao da smo jedino i trebali pronaći vatru i biti sretni što se nije
ugasila, nas sedmorica žurismo do krajnjeg odredišta.
I
ne samo da vatra nije bila ugašena, već je skoro čitava krivina bila kopna. Uz
te pogodnosti, još su i Lehini pripremili toliko drva, kao da se smjeni nisu ni
nadali.
Osmijeh
na lice, raspoloženje u dušu, šetnja još desetak koraka cestom, tek da se
možemo odmah zakleti kako znamo i zašto smo ovdje. Nije još hladno kako će biti,
ipak se ne zadržavamo dugo, od nekoliko sekundi do čitave minute. Snijeg
ispred, snijeg iza, i sa strana, tišina sada drukčija nego kakva nas kod
kontejnera dočeka, sve kako smo trebali očekivati, samo znatno bolje sa saznanjem
da je i stvarno.
Koji
su na krivini proveli desetak sekundi vidjeli su samo bjelinu i tišinu, Admin i
ja smo ih i osjetili, i doživjeli stvarnima.
-
Ovo je sjajno – prvi sam glasno pokazao svoje
oduševljenje, a čim se pridružismo ostalima kod vatre, koji su već radili na
njenom ustuknjivanju – baš je uređeno, a pošto je nas svega sedam mi možemo
lijepo i posjedati okolo, svi se fino grijati, usput ćaskati, samo po jednog na
kosi isturati, taman će nas zapasti dva puta po petnaest minuta. A kosa, Bože, blizu
li je, ni tih petnaest minuta se ne mora stalno biti, bar dok je dan ovako bistar,
miran, vidan. Šuma, Bog dao, lijepo rijetka, vidi se sedam-osam stoja metara,
izađeš gore, pogledaš, vidiš da nikog nema, vratiš se, ogriješ malo... Nećemo
mi ovo ni osjetiti! Da mi najprije malo založimo, to je najpreče, šta mislite?
-
Kad je hrana u pitanju, ja sam uvijek za – sasvim
na Kuka liči – jedino bi se, možda, prvo treb'o javiti Šeksu, da zna da smo
stigli!?
-
Lehini su garant stigli, rek'o mu je on. Osim
toga, imamo dogovor na svakih pola sata, ima još skoro dvadeset minuta, ukoliko
ovaj moj nije opet stao, neka me Admin ispravi ako jeste, taman da smirom jedemo.
Baš me zanima šta je u ovom obroku, maksuz sam uzeo sedmicu, nju dosad nikad nisam
im'o... A i beli oni brinu, njima je važno bilo da nas šutnu, leđa da nam
ugledaju. Mada, iskreno, ni razloga nemaju, ovdje nam se ništa ružno ne može
dogoditi, samo nek ti Mostarci ne zvrljaju ovuda, ili ako već hoće - neka to
urade zavida.
Admin
je pogledao na sat, s obzirom da nije ništa rekao značilo je kako se mogu
pouzdati u svoj. A svima i znak da se posvetimo onome o čemu pričasmo, za šta
smo još mislili kako će nam biti najsadržajniji dio smjene. Poodlagali smo
puške, i latili se obroka.
Puške
je odložilo nas šest, napravili smo dvije kupe, po tri u jednoj. To u ovakvim
uslovima, kad je snijeg dubok i mokar, postaje određeni manir. Jedini koji nam
se u tome nije pridružio je Omer, ne iz razloga što je bio prekobrojan već je
od onih koji razmišljaju samo o ratnom vremenu, ne i o vremenskim uslovima,
koji i kad spava voli da je puška uz njega. A kada jede, puška mu je na
koljenima.
Vatra
ustuknuta, tek se nanovo razgorijeva, no i vrijeme ne toliko hladno da bismo je
trebali požurivati, dodatno je džarajući i navaljujući nove bilje. Veselo nam
je i prijatno, čak se toliko zanesosmo da niko ne žuri s jelom, niko se ne
javlja biti prvi na osmatranju.
Istina,
američki se obroci ne mogu ni jesti dugo, ali i poslije objedovanja mi ostasmo
u tom i takvom raspoloženju. Zapalili smo cigarete, i dalje ne razmišljajući o
potrebi da bar jedan prošetamo tridesetak metara.
Još
ćemo početi svašta-nešta izmišljati, samo da niko ne ide.
-
Vidi, neko bacio metak – Salja se smijao, držeći
u ruci obični metak, nađen kraj nogu.
-
Koji je? – Kuko prihvati.
-
Sedam - šezdeset dva, obično zrno!
-
Gdje ga nađe?
-
Evo tu, nekom vjerovatno isp'o, u snijeg. Kako se
sad topi, to se i on pojavi.
-
Baci ga u vatru, jebati ga, šta ćeš s njim!
Svi
sad gledasmo u Salju. Čuli smo obje vrste priča, onu po kojoj metak bačen u
vatru nikako ne može naškoditi, do one po kojoj je to vrlo opasno, kad je ovako
preblizu - da može i oko izbiti. Danas nismo bili najraspoloženiji provjeravati
koja je bliže istini, mada smo još manje vjerovali da je Salja voljan
eksperimentisati.
Stoga
bijahosmo iznenađeni kada on mrtav-hladan učini kako mu Kuko reče.
Isključivo
po inerciji svi skočismo, osim, naravno, Salje:
-
Šta vam je, zar ne vidite da je vatra još jadna,
da mu treba koliko hoćeš pa da se samo zagrije, a i tada ako i pukne...
Za
svaki slučaj se i on podiže i povuče par koraka, dok smo mi, za to vrijeme, već
bili na krivini, izuzev Kuka koji je trčao u suprotnom smjeru. A svi smo
gledali u pravcu vatre, čekajući šta će se dogoditi.
Za
nekoliko sekundi se postiđesmo, na mjestu na kojem smo stajali jedva da se i
čulo kako je metak pukao. Apsolutno bezopasno! Što je Salji bio razlog da se
još glasnije nastavi smijati, a nama petorici da se okrenemo na drugu stranu.
Prema pravcu koji smo i trebali osmatrati!
Horizont
se sasvim bijelio. Admin i ja smo ga prethodno, kad smo tek došli, najduže
osmatrali, i nama je sada bio potpuno isti. A i kakav bi bio!?
Takav
bi i ostao, u našim očima, da ne bi reakcije Tita i Omera. Prvi je čučnuo,
rukom pokazujući naprijed, negdje na dvije trećine horizonta, dok je drugi
svojim pokretom, bacivši se na kosu i hitro otkočivši pušku, još jače ukazivao
da sve nije kako mi vidimo.
Zvuk
njegove puške i Adminu razbistri pogled. Iako je sve bilo bijelo, na pokazanome
mjestu, iza jedne jedva uočljive udoline, sada je i on jasno razaznavao grupu
ljudi. Istina, i oni su bili bijeli, tačnije u bijelim maskirnim odijelima,
originalnim ili pravljenim od čaršafa, te da nisu nosili puške ko zna da li bi
ih iko od nas vidio, a pošto im se čizme nisu zbog snijega primjećivale.
Ali,
također, da Omer ne škljocnu svojim automatom, možda ne bi ni oni nas osjetili,
vidjeli!? Odmah su zalegli u mjesto, što već nije ni meni moglo promaći!
-
Nazad – komandovah po inerciji, sjetivši se
pušaka - nas koji ih od vatre ne ponesosmo.
Prethodno
su ih Tito i Admin uspjeli prebrojati, bilo ih je svega šest, izvijesno se radi
samo o izvidnici, ma ko da su bili. Uz otud ne utabanu prtinu, prilična udaljenost
na kojoj jedni druge osjetismo, još i to nam je davalo dovoljno vremena da malo
razmislimo, zajednički se dogovorimo šta nam je činiti.
