Razbolje se lijepa
Hajrija,
pod orahom i pod
jorgovanom.
Ob'lazi je c'jeli
Mostar redom,
a najviše tri dilbera mlada.
Prvi veli „Boluješ li,
Hajro?“
Drugi veli „Bolov'o
bih za te!“
Treći veli „Ja bih
umro za te!“
Progovara lijepa
Hajrija:
„Niti boluj, nit umiri
za me,
skin' dolamu pa legni
uza me,
čini mi se lakše bi mi
bilo!“
Jedno
moramo odmah uraditi, mi koji to nismo prije viđenog. U tih nekoliko sekundi,
svakome od nas, glavom je prozujalo puno misli. Jedna od njih je da nam se ovo
prividjelo, da ništa nije moglo, smjelo poremetiti ugođaj kojemu smo se brzo
predali. Ta se misao razbijala samom činjenicom da prilazimo puškama, da
navaljuju druge misli.
Ja
sam čak pomislio da je Leha poslao, pa zaboravio sačekati neko osiguranje, što
se isključivalo zbog odijela kojih oni nisu imali. Što je dovodilo do još jedne
glupe misli, da je ovo neka šala njihova, glupa zbog činjenice u kakvom se
raspoloženju mimoiđosmo s njima.
Kada
se odbace nerealne i glupe, ostaju još dvije mogućnosti. Mostarci, ili četnici?
Nevažno
je šta bi mi voljeli da je. Trebamo učiniti nešto da saznamo koje je istina. Da
izađemo pred njih i upitamo ih, o tome nije ni razmišljati. Možemo sabirati šta
od viđenog ide u prilog jednom, šta drugom. Bijela odijela ne kazuju ništa, ako
su originalna onda to vuče na četnike, no ako su pravljena može biti da se radi
o Mostarcima. Brojnost također, u oba slučaja računamo kao o izvidnici.
Udaljenost je bila takva da nam se nije dalo razaznati nikakve oznake, sve u
svemu premalo smo vidjeli za ikakav pouzdaniji zaključak.
Trebat
ćemo ih osmotriti s bliže udaljenosti. A to nam dakako nije činiti bez naoružanja.
Dok
smo i ostali uzimali puške, u prvi mah je to, uz Omera, jedini još Admin
uradio, ukratko smo i Kuka i Salju upoznali s viđenim:
-
Ko zna, možda nije ništa, a možda smo i
najebali... Ukupno ih je šest... u bijelim odijelima... Tito ih je prvi vidio,
rukom pokazuje... Omer se baci, otkoči pušku... Čuše i oni njega, zalegoše... Otkočiše
i oni puške... – pričali smo uglas, ushićeno, usput se trudeći razmišljati o
onom šta slijedi, kako reagovati.
-
Ja nisam pješadinac, da ne ponavljam, ako ima ko
od vas kakav prijedlog... Ovdje se rasporediti, nekako mi izgleda jebeno za
izvući – malo i mucajući, ali iskreno tražih mjesto gdje bi se mogli dodirivati
moje neznanje i odgovornost od koje mi se ne bježi.
-
Jok, ja imam prijedlog – Admin me spremno dočeka,
a u trenutku kada je postalo vrlo vjerovatno da će neko od ostalih, ako ne i ja
sam, predložiti i bezglavo povlačenje – ova druga kosa, odlična je, visočija od
ove, s nje ovo imamo kao na dlanu.
-
A dobra je i za povlačenje, ako moradnemo – Ferid
se složi riječima, dok i svi već slijedismo Admina.
-
Bosut 3 zove Bosut 1... Bosut 1, javi se... Bosut
1, jesi li na prijemu... – ja sam usput motorolom pozivao Šeksa – samo da se
hoće zadržati dok se čujem sa Šeksom, da saznam koji su, da nisu Mostarci...
Bosut 1, javi se Bosutu 3... Za par se minuta trebamo redovno čuti, ali je on
treb'o biti stalno na prijemu!
Vrijeme
ne stoji, ne čeka. U ovom trenutku i ono nam je neprijatelj. Nemamo ga toliko
da možemo saznati ko su ovi u bijelim odijelima, samo želje prizivaju jedno,
dočim i logika i instikt upućuju više da se radi o četnicma. Tako nam se i
ponašati.
To
racionalno trošenje vremena me i najviše hrabri. Iznenađeni smo, zbunjeni, ali
ipak nismo pali u paniku. Još uvjek vladamo situacijom, i to je ono što je
najbitnije. Iako to niko neće sada pomenuti, potpuno je jasno da je Admin
najzaslužniji za to. Da on nije ovako reagovao ja i nisam siguran da bismo mi
ostali održavali neophodnu pribranost i mirnoću. Osim toga Adminovo držanje
mene tjera da mu se pridružim u razmišljanju, što bi onda i sve ostale dodatno
ohrabrilo.
Već
postajem siguran da ćemo ostati na okupu, da neće biti nekih paničnih,
nepromišljenih poteza. Predvođeni Adminom, postavit ćemo se kao pravi
pješadinci. A dok laganim, smirenim koracima krećemo, stižemo razmijeniti još
nekoliko rečenica.
Neko
je postavio pitanje vatre, dobivši odgovor koji se nametao. Baviti se njome
nemamo vremena. Ni nagađati šta bi bilo da smo vatru bolje naložili, da je dim bio
jači. Admin je predložio, složili smo se, sada nam je
čimprije kosi, sačuvavši još vremena za njeno zaposijedanje.
Iako
sam se trudio ostati i dalje što mirniji, Šeksovo nejavljanje mi to nije
davalo. Podrhtavala mi je ruka kojom sam molećivo stezao motorolu, dok sam
drugu, iz ramena stezao, držao čvrstom.
Potrčah
za ostalima, jednako se naizmjenično okrećući naprijed i nazad.
-
Tito, najbrži si, trči do Pača – doviknuo sam.
-
Neka ide Kuko, on je brži – čuh Titov odgovor, a
potom i vidjeh Kuka kako se već uvlači u šumu prema kontejnerima.
