Mnogo
toga se odigralo u nekoliko sekundi. Ferid je odbio da upotrijebi erpege,
Kukovi su shvatili o čemu se radi, automatski se dali u bijeg, dok su četnici
zalijegali po cesti, gdje se koji našao, otvarajući vatru po nama.
U
tih nekoliko sekundi zaviri u misli i sve ono što se od jutra izdogađalo.
Odbijanje Ekovih da idu na smjenu, moje pristajanje, Lehino povlačenje, naša
odluka da se i tako malobrojni popolovimo, pa još i da zanemarimo osmatranje. U
tom nizu loših događaja isprsio se i jedan metak. Koji se oteo nekome, pri čemu
vjerovatno niko nikad neće utvrditi kome, samo zato da bi nas, potpomognute
našim neznanjem njegove nemoći u žaru vatre, istjerao onamo gdje smo svakako
trebali biti. Dalje se nizaše događaji, za koje još ne znamo hoće li pratiti metak,
ili sve ono loše što je prethodilo. Bilo nas je sedam, pa četrnaest, ostalo
šest. Svi bi se bolje borili, manje će nas se lakše povući. Jedna granata je
mogla mnogo promijeniti, ovako je onaj metak još uvijek vrjedniji, koji nas
drži i tu gdje jesmo.
Na
Šeksovo nejavljanje nismo mogli uticati. Možda jesmo da između linije odbrane
izaberemo samo zaklon iz kojega ćemo najprije saznati to što nam motorola nije
kazala, kao i koliko četnika imamo ispred sebe.
I
više nije ni važno radi li se o četnicima ili ne, svakako se radi o nekome ko
puca na nas, na što je nama odgovoriti. Prije mene je to uradio Admin, a negdje
u isto vrijeme Salja i Tito.
Ispaljujemo
kraće rafale, sem Tita koji ima papovku. Ne garantujem da je iko nišanio. Za
sebe i znam, nije mi se baš toliko promaljalo iza ovako široke homore. Takvo
moje pucanje mi je omogućavalo da pratim šta se s ostalima dešava.
Admina
ne vidim. Veza s njim bi mi trebao biti Salja, kojeg vidim kako najviše vodi
računa da se ne pomjera iza homorića, koji mu i jedino pruža zaštitu dok bočno
stoji iza njega, Tito upravo mijenja okvir na papovci, dok Omer i Ferid jedino
brinu da su što spremniji za slučaj kada nam se povlačenje nametne kao jedina
opcija za spas.
Već
se nameće. Ja skupljam hrabrost ispaliti drugi rafal, dok četnici ne prestaju s
pucanjem, mada se i kod njih osjeti vrijeme kada ih većina mijenja okvire.
Možda i naša zadnja prilika da preispitamo situaciju.
Počinjem
matematikom. Sa ili bez ovih u bijelim uniformama, na nas puca preko šezdeset
pušaka, i to s dvije strane, frontalno i s boka. Previše da bi im pružili
otpor, sad kada već nismo iskoristili prednost povoljnijeg pložaja.
Možda
je na nas već ispaljeno hiljadu ubojnih metaka, nijedan još nije pogodio, a ako
preživimo zahvaljivaćemo jednom metku, koji bijaše neupotrijebljiv. Ljudski
život je lanac, dugačak, s puno krhkih karika. Toliko krhkih da katkad ovise o
sekundi u kojoj neka odluka treba biti donešena.
Pogledom
se sudaram sa Saljom, čini mi se i mislima.
-
Salja, javi Adminu da se povlači! Redom ćemo,
odozdo – izdajem jedino razumno naređenje, pošto sam shvatio da je ovaj put
matematika i sasvim dovoljna, glasno da me i Tito čuje, kad već četnici od
svoje pucnjave ne mogu.
Ispalih
još jedan kratki rafal, te odaslah Salji pogled za povrat informacije.
Klimnuo
je glavom, djelujući dodatno uplašen, što shvatih, a i trebalo je značiti da se
Admin već povukao.
-
Hajde sad ti! – pokazah da vjerujem da sam ga
razumio.
Još
jednom pritiskoh obarač, pa opet pogledah lijevo i iza sebe. Nije više tu bilo
ni Salje, ni Omera i Ferida.
-
Tito, na redu si!
-
Nisam, ti si!
Bio
sam ljut, gledao u njega iščekujući da shvati kako mu je dužnost da izvrši moje
naređenje. Nekoliko još sekundi prođe, u kojima se nije pomjerio već samo i
pokretom glave potvrdio kako on misli da je, ipak, na mene prvo red.
U
tih sam se par sekundi stigao naljutiti i zbog činjenice da je ovo danas već
drugi put da me ne želi poslušati. A metci koji su trgali lišće povrh naših
glava, skidajući čak i snijeg, činiše me još ljućim.
Kako
niko od nas više nije pucao mogli smo jasno razabrati da smo u sve žešćoj
unakrsnoj vatri, odnosno da ona grupa što je prošla s boka, odozdo, polako
napreduje.
Vremena
je sve manje. Nema ga čak ni da još jednom stisnem obarač svoje istočnonjemice.
Umjesto toga, povukoh se toliko nazad da držim širinu bukve ispred sebe, ali i
da bacim širi pogled cesti. Ležali su, pucali nasumce, preko potoka oni ne
mogu, zato čekaju i pokrivaju one odozdo.
Okrećem
se ponovo Titu, čekam da ispali još jedan metak, da se okrene prema meni, da mu
sada trzajem glavom kažem da krene s povlačenjem.
-
Idemo skupa! – ovaj je put, makar na toliko bio
spreman.
Pogled
zadržah na njemu cijelu sekundu, koliko mi je trebalo da sve činjenice izrođene
u zadnjih nekoliko minuta sabijem u jednu, koja potvrđuje da šezdeset četnička
puca, trenutno samo na nas dvojicu, da smo mi prema njima u vinklu, da je meni
debela homora, Titu izvaljena, samo još neko vrijeme sigurna garancija, a da
nam je jedini spas kosa iza, do koje nam trebaju po najmanje tri koraka.
Čekao
na Tita ili ne, sam sam suočen sa jedine dvije opcije, pokušati se domoći te
kose, bez obzira na veliku vjerovatnoću da ću pritom biti pogođen, ili ostati
za homorom, dočekujući kada će me živog uhvatiti, odnosno trenutak prije nego
ću sigurno poginuti.
Razmišljajući
o ovakvom izboru, osjetih kako mi se srce stade skupljati. To sam skupljanje
jasno mogao pratiti, do momenta kada je sišlo na veličinu makovog zrna!
Možda
im i ne padnem živ šaka, možda prije umrem od straha!? Ako ne pokušam ovo
drugo, što mi daje kakve-takve izglede.
Sekunda
je brzo prošla, ali je bila sasvim dovoljna da i Tito shvati isto!
Čini
mi se kako nisam snijega ni dodirivao. A siguran sam da sam treći, posljednji
nužni korak završio na glavi, cijelu je uronivši u snijeg. Koji mi kao nikad bi
drag, mekan i topao.
Ne
uspravljajući se, ali ipak na nogama, napravih još nekoliko dugačkih i hitrih
koraka, ponovo ne dovoljno siguran da sam snijega dohvaćao, prije nego mi mozak
ponovo poče raditi. Osim da sam živ, osjećao sam još samo dvije stvari: Tito
trči pored mene, što znači da je i on uspio, a ostao sam i bez šala, prilikom
onog zavidnog skoka, krajem oka sam ga vidio da pada pored, sada me mraz siječe
po vratu, ali je to sasvim slatka bol. Nije od metka, naprotiv samo potvrda da
sam doista živ. Tako mi šala nije uopšte žao, čak sam siguran da mi više nije
ni potreban.
U
narednim koracima dokučujem i zašto nas dvojica ubrzano pristižemo Omera i
Ferida, bez obzira na odmah primjetnu činjenicu da su se oni rasteretili tako
što niti su više nosili granatu niti erpege. Oni su znali da iza imaju, makar
nas dvojicu!
-
Baci granatu – obratih se Titu, ujedno
provjeravajući imam li uopšte glasa.
Provjerio
sam nešto drugo, po treći me put danas neće htjeti poslušati. Ponovio sam još
jednom, sad glasnije da bih bio siguran da me čuje, ali je njemu bilo dovoljno
što trkom ne zaostaje za nama.
Svi
skupa ćemo domalo početi usporavati. Zapravo su ovi naprijed, sasvim se
zaustavili. Ja tek sada osjetih da je i pucnjava prestala, pošto ne vjerujem da
smo mogli odmaći toliko daleko da je ne bi čuli.
-
Pičite još naniže, sastanak je na Donjoj
Kapovini, dolje ćemo se prebrojati – i glasom i rukama sam izdavao naredbe.
Nisam
ovo slučajno rekao, odabir Donje Kapovine je bio logičan, tu su bili stari
četnički rovovi, linija koju su oni zaposjedali iz ovih kontejnera. Ako su i
okrenuti prema dolje, nama mogu poslužiti. Uvijek se može reći da je i ikakav
zaklon bolji od nikakvog, a vjerujem kako će se tu zaustaviti i ovi što još
nisu.
