„Selam ćeš nam našim jaranima,
Dok
smo Tito i ja trčali, boreći se ostajati što više u prtini, ne posrnuti, s
namjerom da pristignemo ostale, to sam doživljavao kao naše jedine ciljeve,
sasvim zanemarujući pitanje je li se povlačimo pravilno. U sličnim filmskim
scenama to se radilo drukčije, ili unatraške, i pucajući, ili naizmjenično, s
pokrivanjem jednih drugima. Ni s pristizanjem Omera i Ferida ništa se kod mojih
osjećanja nije mijenjalo.
Kada
smo pristigli još jednu grupicu, kada sam nam svima jasno naznačio cilj, tek
ovo naše povlačenje podijelih u dva dijela. Prvi se odnosio na prvih nekoliko
koraka, koliko je kome trebalo do kose, to smo izveli vojnički, ratnički.
Pokrivanje je bilo kakvo je bilo, redoslijed se znao. Sve dalje nije bilo
povlačenje, već bježanje!
Do
Donje Kapovine sam od tog saznanja uzmicao zaokupljen drugom mišlju, ali je tu
i postalo jasno da moja nadanja neće biti ispunjena. Brzim prebrojavanjem smo
utvrdili da nas fale trojica, a samo jedno prelijetanje pogledom bilo je
dovoljno da shvatimo kako se radi o Adminu i obojici Durića.
Za
Admina sam imao potvrdu od Salje, da se povukao, dok je Asimu Paču preostalo da
pojasni zbog čega s nama nisu Safet i Hajrudin Durić. Malo zbunjeno, kao da i
sam sebe tek provjerava koliko je to bilo ispravno, čim im je Kuko prenio šta
smo vidjeli na kosi - ovi su upućeni da obezbijede prilaz iznad kontejnera. Ne
samo da se nemah pravo neslagati, nego mi, koliko je to u ovim trenutcima
moguće, bi drago da nismo gore sasvim neozbiljno shvaćeni. Kao da se i takav
njihov postupak može dodati prvom dijelu našeg napuštanja položaja, odnosno
nekog organizovanijeg povlačenja.
Iako
nije bilo naznaka da četnika ima i odozgo, nešto će drugo pomoći da Pačo ugasi
svoje brige: Omer i Ferid su svjedočili da su u trenutku nailaska pored dozera,
a bacivši pogled naviše vidjeli upravo dvojicu kako se šumom povlače. Kako se
od tada nije više niti jedan pucanj čuo, to govori da su njih dvojica živi,
odnosno da je još jedino ostala sumnja u vezi života Admina Hajdarevića.
Tu
misao zadržah, pošto me potjera druga, po kojoj se trebam pokušati ponovo čuti
sa Šeksom, sada i javiti šta nam se dogodilo.
Ali,
više nije bilo bitno je li Šeks uključen ili nije, osim šala, prilikom onog
skoka ostao sam bez još nečeg. Motorole!
Druge
u kratkom vremenu. Mada ni to nije razlog da previše o tome razmišljam, ipak se
hvatih razgovornika iz džepa, možda čak i malo sretan što i njega nisam
izgubio.
-
Doslutih ja neki dan da ću ga žderati – dok sam
ovo govorio, neki su vjerovatno pomišljali da koristim neprimjereno vrijeme za
još manje primjerene šale – zijanio sam motorolu, sad će dopasti četnicima, a
ja ne smijem dopustiti da im i razgovornik dopadne. Ljepota Božija, još mi je
ostala i upaljena na frekvenciji. Dalje odavde ne idemo dok ne saznamo šta je s
Adminom, to da znate, a odmah ćemo nešto i preduzeti. Kuko i Tito su najbrži,
neka odmah piče da obavijeste Šeksa!
-
Ja neću, ne mogu, noga me boli, k'o da sam je malo
zakren'o – Tito me dočeka, sad me više ni najmanje ne čudeći.
-
Ja ću! – javi se jedan od Pačovih.
-
U redu. Kratko mu prenesite šta je bilo, da smo
se povukli s Vranovine, da smo sada na Donjoj Kapovini, i neka stanicom javi
Džou.
Dok
su oni trčali doista koliko ih noge nose, ja se obratih ostalima pitanjem,
kojega su neki možda i očekivali i strahovali od njega:
-
Ima li dobrovoljac koji će poći sa mnom nazad? Da
vidimo šta je s Adminom!
Kako
sam i trebao očekivati, Tita je noga naprečac prestala. Ali kako niko drugi
nije iskoračio, prihvatanje toga mi se više dopadalo od nekih drugih
mogućnosti:
-
Ostali upadajte u rovove! Neka jedni stalno
dvogledom motre dolje, i svuda, neće li ko vidjeti Admina i Duriće. Motrite i
gore, mada dok ne čujete da smo Tito i ja poginuli, nemate šta brinuti. A mi,
Tito, idemo!
Prije
nego pođosmo, sem što načeti okvir zamijenih punim, predomislih se i u vezi
žvakanja razgovornika. Zapalio sam ga i dao da u Pačovim rukama sagori.
