Turundža je kraj
dženneta rasla,
kraj dženneta i kraj
džehennema,
na džehennem grane
naslonila.
Ona gleda na sred
džehennema
kako gore dva mlada
bećara,
oni što su cure
ostavili.
Poručuju dva mlada
bećara:
„Selam ćeš nam našim jaranima,
„Selam ćeš nam našim jaranima,
što gledaju nek ne
ostavljaju!
Jer je teška
djevojačka kletva:
Kad uzdahne – do neba
se čuje,
kad zaplače – i Bogu
je žao!
Dok smo Tito i ja trčali, boreći se ostajati što
više u prtini, ne posrnuti, s namjerom da pristignemo ostale, to sam
doživljavao kao naše jedine ciljeve, sasvim zanemarujući pitanje je li se
povlačimo pravilno. U sličnim filmskim scenama to se radilo drukčije, ili
unatraške, i pucajući, ili naizmjenično, s pokrivanjem jednih drugima. Ni s
pristizanjem Omera i Ferida ništa se kod mojih osjećanja nije mijenjalo.
Kada smo pristigli još jednu grupicu, kada sam
nam svima jasno naznačio cilj, tek ovo naše povlačenje podijelih u dva dijela.
Prvi se odnosio na prvih nekoliko koraka, koliko je kome trebalo do kose, to
smo izveli vojnički, ratnički. Pokrivanje je bilo kakvo je bilo, redoslijed se
znao. Sve dalje nije bilo povlačenje, već bježanje!
Do Donje Kapovine sam od tog saznanja uzmicao
zaokupljen drugom mišlju, ali je tu i postalo jasno da moja nadanja neće biti
ispunjena. Brzim prebrojavanjem smo utvrdili da nas fale trojica, a samo jedno
prelijetanje pogledom bilo je dovoljno da shvatimo kako se radi o Adminu i
obojici Durića.
Za Admina sam imao potvrdu od Salje, da se
povukao, dok je Asimu Paču preostalo da pojasni zbog čega s nama nisu Safet i
Hajrudin Durić. Malo zbunjeno, kao da i sam sebe tek provjerava koliko je to
bilo ispravno, čim im je Kuko prenio šta smo vidjeli na kosi - ovi su upućeni
da obezbijede prilaz iznad kontejnera. Ne samo da se nemah pravo neslagati,
nego mi, koliko je to u ovim trenutcima moguće, bi drago da nismo gore sasvim
neozbiljno shvaćeni. Kao da se i takav njihov postupak može dodati prvom dijelu
našeg napuštanja položaja, odnosno nekog organizovanijeg povlačenja.
Iako nije bilo naznaka da četnika ima i odozgo,
nešto će drugo pomoći da Pačo ugasi svoje brige: Omer i Ferid su svjedočili da
su u trenutku nailaska pored dozera, a bacivši pogled naviše vidjeli upravo
dvojicu kako se šumom povlače. Kako se od tada nije više niti jedan pucanj čuo,
to govori da su njih dvojica živi, odnosno da je još jedino ostala sumnja u
vezi života Admina Hajdarevića.
Tu misao zadržah, pošto me potjera druga, po
kojoj se trebam pokušati ponovo čuti sa Šeksom, sada i javiti šta nam se
dogodilo.
Ali, više nije bilo bitno je li Šeks uključen ili
nije, osim šala, prilikom onog skoka ostao sam bez još nečeg. Motorole!
Druge u kratkom vremenu. Mada ni to nije razlog
da previše o tome razmišljam, ipak se hvatih razgovornika iz džepa, možda čak i
malo sretan što i njega nisam izgubio.
-
Doslutih ja neki
dan da ću ga žderati – dok sam ovo govorio, neki su vjerovatno pomišljali da
koristim neprimjereno vrijeme za još manje primjerene šale – zijanio sam
motorolu, sad će dopasti četnicima, a ja ne smijem dopustiti da im i
razgovornik dopadne. Ljepota Božija, još mi je ostala i upaljena na frekvenciji.
Dalje odavde ne idemo dok ne saznamo šta je s Adminom, to da znate, a odmah
ćemo nešto i preduzeti. Kuko i Tito su najbrži, neka odmah piče da obavijeste
Šeksa!
-
Ja neću, ne
mogu, noga me boli, ko da sam je malo zakreno – Tito me dočeka, sad me više ni
najmanje ne čudeći.
-
Ja ću! – javi se
jedan od Pačovih.
-
U redu. Kratko
mu prenesite šta je bilo, da smo se povukli s Vranovine, da smo sada na Donjoj
Kapovini, i neka stanicom javi Džou.
Dok su oni trčali doista koliko ih noge nose, ja
se obratih ostalima pitanjem, kojega su neki možda i očekivali i strahovali od
njega:
-
Ima li
dobrovoljac koji će poći sa mnom nazad? Da vidimo šta je s Adminom!
Kako sam i trebao očekivati, Tita je noga
naprečac prestala. Ali kako niko drugi nije iskoračio, prihvatanje toga mi se
više dopadalo od nekih drugih mogućnosti:
-
Ostali upadajte
u rovove! Neka jedni stalno dvogledom motre dolje, i svuda, neće li ko vidjeti
Admina i Duriće. Motrite i gore, mada dok ne čujete da smo Tito i ja poginuli,
nemate šta brinuti. A mi, Tito, idemo!
Prije nego pođosmo, sem što načeti okvir zamijenih punim, predomislih se i u vezi žvakanja
razgovornika. Zapalio sam ga i dao da u Pačovim rukama sagori.
Vraćamo se cestom, osjećajući poglede divljenja
na sebi. Što će nam jedino značajno biti ako se na kraju utvrdi da ovo nije
bilo zakašnjelo junačenje.
Nismo se okretali. Nismo ni odozgo.
Odozgo sam mislio nogama, glavom tek njih
podupirući. Do trenutka kada su noge odmakle toliko da se mozak može pokrenuti.
Tako sam nas okupio, dok sada razmišljam srcem, ili savješću.
Strah sam osjetio za homorom, ona me podigla,
noge odmakle, mozak odredio dokle, nešto peto me vraća nazad. Srce ili savjest,
najmanje je bitno. Bitno je da straha nema. Savladao sam ga još za homorom!
Tempo nismo mogli imati jak, ali smo žurili
koliko smo mogli. Da bi se naglo zaustavili pred krivinom koja izbija dozeru.
Na to nas je navela snažna eksplozija.
-
Digoše dozer u
zrak!? – Titova pretpostavka.
-
Ili kontejnere?
– moja.
Ovo smo izrekli pošto smo obojica već ležali u
prtini, automata i papovke spremnih ako se četnici pojave iza krivine. Što smo
više očekivali da se desi nego da neće, ako su već dozer u zrak digli, malo je
vjerovatno kako će tu zaustaviti napredovanje.
-
Idemo se malo
povući, taktički – opet sam počeo razmišljati – vidiš gdje je ono grmenje, odande ih
možemo posakatiti. Ja istresem dva okvira, ti probaš kojeg nišaneći skinuti, a
onda opet štrafta! Valjda nas oni naši neće dočekati.
Brzo smo bili i u odabranim zaklonima, zalegavši
kao u klasičnoj zasjedi.
Vrijeme je prolazilo, pri čemu nam ni snijeg ni
zrak nisu bili hladni. Samo čekanje, minuti koji su prolazili.
U kojima sam razmišljao manje nego u svakoj
sekundi ranije. Čekao sam, i slušao. Ni strijepio, ni nadao se. S vremena na
vrijeme sam razmjenjivao poglede s Titom, ne vidjevši ništa drugo do odlučnost
da me neće ostaviti, kao što nije ni ispod kose.
Punih deset minuta je prošlo kada mi se
učinilo da Titov pogled nešto traži, pita. Čime sam sada razmišljao ne znam,
jezikom sam progovorio:
-
Tito, mislim da
smo uradili što smo mogli. Onaj ispaljeni projektil je možda i naša erpege
granata...
-
Zolja! Ono je
zolja!
-
Ne
protivurječim. Šta je da je, mislim da je označila i kraj akcije. Osim toga,
puška se već predugo ne čuje, od kako smo se povukli, što će reći - šta je do
tad bilo s Adminom, i sad je. Mi ništa više ne možemo izmijeniti! Idemo i mi
naniže. Daj Bože samo - da nas dočekaju dobre vijesti!
Nije ništa rekao, samo se podigao za mnom, a
obojica više nismo žurili. Usput smo malo pričali... o Adminu.
Ogorjelica, vrh Jahorine