Sinja magla po
has-bašči pala.
Sinju maglu tri
djevojke klele:
„Sinja maglo, raja ne vidjela,
kao što ga ni vidjeti
nećeš,
jer zaklanjaš tri
bećara mlada.
Lijepog Muju, za
goricom sunce,
lijepog Salku, sjajnu
mjesečinu.
Enver-bega, rušpu
pozlaćenu.
Drago mi je za goricom
sunce,
al još draža sjajna
mjesečina,
a najdraža rušpa u
njedrima.
Zlatnu ćemo rušpu
raskovati,
od nje ćemo sate
napraviti!
Sat će zvečat, Muji
srce ječat,
sat će kucat, Salki
srce pucat,
sat će sjati, Enver
bolovati!“
Na prilazu Donjoj Kapovini, ponovo misli
skrenusmo. Pitanju, šta nas tu čeka. Nekoj novoj brizi, suvišnome oprezu mjesta
nije bilo. Dovoljno dugo nismo dolje ništa čuli, niti oni gore. Kako god da su
se rasporedili očima su u pravcu kojim mi dolazimo. Kako to radimo, ne dajemo
im izglede da nas zamijene s četnicima.
Čekali su nas, skoro jednakim nestrpljenjem koje
mi imasmo gore. Jednake su i nade za ono šta ćemo jedni drugima reći.
Mi smo bili kratki. Prethodno sam samouvjereno
rukom pozvao da se okupimo. Objasnili smo im dokle smo došli, zašto smo stali,
gdje i kako, i koliko smo čekali. Zajedno nam je jasno kako je u ovoj našoj
priči svoju ulogu odigrao i dozer, tačnije njegovo uništenje.
Eksploziju su i oni čuli, smijehom smo prekinuli
njihovu pretpostavku šta je značila. Vjerujemo im da nisu još razmišljali da
oni krenu - sada vidjeti šta je s nama, odnosno prepoznati nas - zoljom spaljene.
Ne sumnjamo da su stekli odlučnost ne povlačiti se dalje odavde. Zaposjeli su
tri rova koja pokrivaju ovaj luk, lijevo i desno je Pačo poslao po trojicu, dok
je on s puškomitraljezom bio u srednjem. On je jedini napuštao rov, kada je kod
desnih išao provjeriti radi li se o Durićima. Iz lijevog rova nije imao poziva.
Nas je to i najviše zanimalo, u ovome trenutku nam
je još i jedino važno. Durići su živi! Uključujući da su ih ranije Ferid i Omer
vidjeli, s velikom vjerovatnoćom možemo pretpostaviti da su, nakon što su čuli
pucnjavu, bili došli na ideju pobjeći cestom, od čega su ih odvratili prvi od
nas. Nakon toga su promijenili pravac, koristili su šumu da obiđu i Donju
Kapovinu, tek narednom uvalom, sniježnom livadom, tražeći put do Ilovica. U toj
su uvali viđeni, i prepoznati dvogledom. Na putu prema Ilovicama, još i s
prednošću u odnosu na Kuka i onog iz Pačove grupe.
Nisam sumnjao ni u jednu njihovu riječ, međutim
zadovoljstvo time što sam čuo nisam mogao pokazati. Inertno sam krenuo kosi s
koje su oni vidjeli Duriće. Pačo me pratio, a stigli smo na vrijeme da
ispratimo kako, kao dvije sitne tačke nestaju iz našeg vidokruga.
Raspoloženje promijenih tek tridesetak sekundi
poslije, nakon što Ferid i Salja javiše da su, u desnom kraju livade, vidjeli
još nekoga. Što bi, po svim logikama, moralo značiti da se radi o Adminu.
Pačo je brzo dvogled predao meni. Nisam se ni ja bavio,
dajući ga dalje. Od nas pet, niko se još ne usuđuje prepoznati ga.
Nakon što i ostali uporno ćutaše, ja još jednom
uzeh dvogled.
-
Ako uzmemo u
obzir da se povlačio ne izlazeći na cestu, kako mu tragova ne nađosmo –
razmišljao sam naglas – logično je da je izbio baš u ovom dijelu, suprotno od
Durića. Samo, dvije me stvari bune. Malo mi je ovo prenisko, teško da je čak do
dolje stigao, mada... Ali ovo drugo, ovaj mi kombenizon nije dovoljno zelen,
ovaj kao da nije farban.
Zadnjom rečenicom napravih novi muk. Okretao sam,
podešavao, bistrio sliku na dvogledu. Na momente bi mi slika viđenog
kombenizona predstavila se u drugoj nijansi, tada bih ubrzao podešavanje.
Između želje i straha, varke i istine. Do sumnji
u vlastite oči. O kome se god radilo, i on se sve više udaljavao. Vrijeme da
dvogled opet dam nekome drugom, nekome kome vjerujem.
-
Što se spuštanja
tiče, nije nemoguće – Tito je jedva dočekao da i sam još jednom pogleda – brz
je i on, naniže je, prošlo je i vremena. A što se kombenizona tiče, odavde se
slabo i vidi.
-
Magla je. Nije
magla, ali je nekako tako tmurno, vrlo je moguće da se boje malo drukčije
prikazuju – Asim Pačo je više navijao, nego je i sam u ovo bio siguran.
-
A i ko bi drugi
bio! – ostali se, otprilike na ovaj način slagaše.
Čučnuo sam, zurio u snijeg. Slušao raspravu o
boji kombenizona, kako onih koji držaše dvogled u rukama, tako i onih kojima je
dovoljno što je boja zraka maglovita.
Nije me njihova rasprava podigla na noge, već
iskreno ushićenje koje se stade prenositi i na mene. Nema ko drugi biti!
rečenica je koja je nekoliko puta ponovljena, koja me konačno svega ispuni.
-
Onda, nema nas više
šta ovdje zadržavati – tako je meni ostalo da rezonujem – idemo i mi polahko
naniže. Samo nek smo svi živi i zdravi!
-
Ja ne bih. Ne
bih se povlačio! Osjećam se kao kukavica – bio iskren ili ne, Pačo me iznenadi.
-
Možemo se mi sad
osjećati kako hoćemo, dvije su stvari samo važne: Položaj smo već zijanili, ali
je važnije da smo živi. Gdje prvo teško možemo izmijeniti, a drugo ne bi
trebali!
-
Daj Bože –
Saljin uzdah je, možda, kazivao više nego se nama dade razumjeti.
Nisam bio raspoložen za nove rasprave, krenuh
prtini. Tek razmišljajući zbog čega sam rekao to što sam rekao.
Neću priznati kako mi se strah vratio. Vjerujem
Kukovim nogama, ali još nisam siguran u zelenu boju komabenizona. Znam da nema ko
drugi biti, ali ne mogu da mirujem dok se i ne uvjerim.
Jahorinska
magla
