VIII - 42 / Nema ko drugi biti

Sinja magla po has-bašči pala.

Sinju maglu tri djevojke klele:

„Sinja maglo, raja ne vidjela,

kao što ga ni vidjeti nećeš,

jer zaklanjaš tri bećara mlada.

L'jepog Muju, za goricom sunce,

l'jepog Salku, sjajnu mjesečinu.

Enver-bega, rušpu pozlaćenu.

Drago mi je za goricom sunce,

al' još draža sjajna mjesečina,

a najdraža rušpa u njedrima.

Zlatnu ćemo rušpu raskovati,

od nje ćemo sate napraviti!

Sat će zvečat', Muji srce ječat',

sat će kucat', Salki srce pucat',

sat će sjati, Enver bolovati!“

 

Na prilazu Donjoj Kapovini, ponovo misli skrenusmo. Pitanju, šta nas tu čeka. Nekoj novoj brizi, suvišnome oprezu mjesta nije bilo. Dovoljno dugo nismo dolje ništa čuli, niti oni gore. Kako god da su se rasporedili očima su u pravcu kojim mi dolazimo. Kako to radimo, ne dajemo im izglede da nas zamijene s četnicima.

Čekali su nas, skoro jednakim nestrpljenjem koje mi imasmo gore. Jednake su i nade za ono šta ćemo jedni drugima reći.

Mi smo bili kratki. Prethodno sam samouvjereno rukom pozvao da se okupimo. Objasnili smo im dokle smo došli, zašto smo stali, gdje i kako, i koliko smo čekali. Zajedno nam je jasno kako je u ovoj našoj priči svoju ulogu odigrao i dozer, tačnije njegovo uništenje.

Eksploziju su i oni čuli, smijehom smo prekinuli njihovu pretpostavku šta je značila. Vjerujemo im da nisu još razmišljali da oni krenu - sada vidjeti šta je s nama, odnosno prepoznati nas - zoljom spaljene. Ne sumnjamo da su stekli odlučnost ne povlačiti se dalje odavde. Zaposjeli su tri rova koja pokrivaju ovaj luk, lijevo i desno je Pačo poslao po trojicu, dok je on s puškomitraljezom bio u srednjem. On je jedini napuštao rov, kada je kod desnih išao provjeriti radi li se o Durićima. Iz lijevog rova nije imao poziva.

Nas je to i najviše zanimalo, u ovome trenutku nam je još i jedino važno. Durići su živi! Uključujući da su ih ranije Ferid i Omer vidjeli, s velikom vjerovatnoćom možemo pretpostaviti da su, nakon što su čuli pucnjavu, bili došli na ideju pobjeći cestom, od čega su ih odvratili prvi od nas. Nakon toga su promijenili pravac, koristili su šumu da obiđu i Donju Kapovinu, tek narednom uvalom, sniježnom livadom, tražeći put do Ilovica. U toj su uvali viđeni, i prepoznati dvogledom. Na putu prema Ilovicama, još i s prednošću u odnosu na Kuka i onog iz Pačove grupe.

Nisam sumnjao ni u jednu njihovu riječ, međutim zadovoljstvo time što sam čuo nisam mogao pokazati. Inertno sam krenuo kosi s koje su oni vidjeli Duriće. Pačo me pratio, a stigli smo na vrijeme da ispratimo kako, kao dvije sitne tačke nestaju iz našeg vidokruga.

                                         ***

Raspoloženje promijenih tek tridesetak sekundi poslije, nakon što Ferid i Salja javiše da su, u desnom kraju livade, vidjeli još nekoga. Što bi, po svim logikama, moralo značiti da se radi o Adminu.

Pačo je brzo dvogled predao meni. Nisam se ni ja bavio, dajući ga dalje. Od nas pet, niko se još ne usuđuje prepoznati ga.

Nakon što i ostali uporno ćutaše, ja još jednom uzeh dvogled.

-          Ako uzmemo u obzir da se povlačio ne izlazeći na cestu, kako mu tragova ne nađosmo – razmišljao sam naglas – logično je da je izbio baš u ovom dijelu, suprotno od Durića. Samo, dvije me stvari bune. Malo mi je ovo prenisko, teško da je čak do dolje stigao, mada... Ali ovo drugo, ovaj mi kombenizon nije dovoljno zelen, ovaj kao da nije farban.

 

Posljednjom rečenicom napravih novi muk. Okretao sam, podešavao, bistrio sliku na dvogledu. Na momente bi mi slika viđenog kombenizona predstavila se u drugoj nijansi, tada bih ubrzao podešavanje.

Između želje i straha, varke i istine. Do sumnji u vlastite oči. O kome se god radilo, i on se sve više udaljavao. Vrijeme da dvogled opet dam nekome drugom, nekome kome vjerujem.

-          Što se spuštanja tiče, nije nemoguće – Tito je jedva dočekao da i sam još jednom pogleda – brz je i on, naniže je, prošlo je i vremena. A što se kombenizona tiče, odavde se slabo i vidi.

-          Magla je. Nije magla, ali je nekako tako tmurno, vrlo je moguće da se boje malo drukčije prikazuju – Asim Pačo je više navijao, nego je i sam u ovo bio siguran.

-          A i ko bi drugi bio! – ostali se, otprilike na ovaj način slagaše.

 

Čučnuo sam, zurio u snijeg. Slušao raspravu o boji kombenizona, kako onih koji držaše dvogled u rukama, tako i onih kojima je dovoljno što je boja zraka maglovita.

Nije me njihova rasprava podigla na noge, već iskreno ushićenje koje se stade prenositi i na mene. Nema ko drugi biti! rečenica je koja je nekoliko puta ponovljena, koja me konačno svega ispuni.

-          Onda, nema nas više šta ovdje zadržavati – tako je meni ostalo da rezonujem – idemo i mi polahko naniže. Samo nek smo svi živi i zdravi!

-          Ja ne bih. Ne bih se povlačio! Osjećam se kao kukavica – bio iskren ili ne, Pačo me iznenadi.

-          Možemo se mi sad osjećati kako hoćemo, dvije su stvari samo važne: Položaj smo već zijanili, ali je važnije da smo živi. Gdje prvo teško možemo izmijeniti, a drugo ne bi trebali!

-          Daj Bože – Saljin uzdah je, možda, kazivao više nego se nama dade razumjeti.

 

Nisam bio raspoložen za nove rasprave, krenuh prtini. Tek razmišljajući zbog čega sam rekao to što sam rekao.

Neću priznati kako mi se strah vratio. Vjerujem Kukovim nogama, ali još nisam siguran u zelenu boju komabenizona. Znam da nema ko drugi biti, ali ne mogu da mirujem dok se i ne uvjerim.

    

Jahorinska magla