Gorom jezde kićeni
svatovi,
gorica im listom
odgovara:
„Kud idete, kićeni
svatovi,
kud idete, kud konje
morite?
Umrla je lijepa
djevojka!
Na umor je majci
govorila:
'Lijepo, majko, svate
dočekajte,
sve svatove na rosne
livade,
moga dragog u moju
udaju;
Lijepo, majko, svate
darivajte:
svakom svatu po
boščaluk dajte,
mome dragom devet
boščaluka,
i desetu moju milu seku'!“
Svjestan sam da ovo što sada radim nije ispravno,
ipak sam riješen slušati intuiciju. Ona se slaže da ispravno nije, ali da tako
treba.
I ne marim koliko će ih slijediti me. Za svoje
znam, uvijek su, ali vjerujem i Pačovi da će, nije im on ni bio komandir, samo
predstavnik.
Ne ljutim se ja na njega. Nisam ni kada sam,
možebiti trebao, zašto bih sada. Sada, kada se pokazuje kakvim sam ga i poznavao.
Jeste da ton nije prilagodio, galamom neće nikoga zaustaviti, ali ga razumijem.
Ako sam ja mogao u momentu pomisliti da se Leha
šali sa mnom, zašto nije on da se ja šalim s njim. Kuko ih jeste doveo kosi,
prije nego su vidjeli četnike ovi su počeli pucati prema njima. Mi smo ubrzo
išli dohvatiti se kose, oni su već na njoj bili, jednako smo bježali naniže.
Nije se javio vratiti sa mnom, nije jedini.
Kada sve saberemo, ovako ili onako, mi smo se
povukli na rezervni položaj. I o tome obavijestili Komandu. Tek sada ga
napuštamo.
Pačo je protiv toga. Da mene nije bilo, ne bi bio
usamljen. A kada neko sam stoji na jednoj strani, teško će ikoga ubijediti da
je baš on u pravu. Ne okrećem se, ali znam da će se i on, upravo iz tog
razloga, nakon što shvati kako je galama, osim nepotrebna, bila i beskorisna, da
nam se pridruži.
Nismo žurili. Ni imali razloga.
Nismo dugo ni pričali. Dok Pačo opet ne poče
glasno podsjećati kako nije ispravno ovo što činimo, pri čemu dijelovi nekih
rečenica počeše mi posebno zvoniti. Ne prinuđen da ga slušam, bez prava da ga
prekinem, pod većim dojmom razmišljanja o Adminu, s prihvaćenom većom
odgovornošću ako sam pod nadom i željom mimoišao se s istinom, razmišljah o
načinu da ga ponukam da nas sve skupa poštedi bar priče, ako razmišljanja ne
može.
-
Slušaj, adešu –
okrenuh se, glasno reći to što mi je posebno zvonilo, bez namjere i mogućnosti da
bilo šta negiram – ja davno predlagah da se iz bosanskog rječnika izbrišu sve
riječi tipa: mogo sam, znao sam, trebo sam, da sam, htio sam, želio, mislio,
ako, ali, kad bi... i slične, i da samo ostanu jesam i nisam!
Nije bilo presudno, ali je poslije ovoga odustao,
i sam se predajući razmišljanjima.
A nije bilo lahko razmišljati, sad kada su nam
koraci bili preteški, kad nam se svima nije ni išlo, ali kada ne vidjesmo ni
jasnu razliku u odnosu na to ako bi ostali. Kad nismo znali ni prošlost, ni
sadašnjost, ni budućnost.
Admin pred očima, da li je on onaj za koga smo
povjerovali? Samo nek to bude, sve drugo halalimo, položaj ćemo vratiti, erpege
nam i onako nije neophodan, a biće i stanica, ako bude voljnih da ih, više,
meni daju. Glupo je što sam palio razgovornik, glupo je što Tito i dalje ne
baca granatu. Glupo je bilo, iako srećom nije ispalo tako, što smo se Tito i ja
uopšte vraćali...
Pačo je u pravu, trebali smo ostati na Donjoj
Kapovini, čekati Šeksa i Džoa, kako sam prvobitno bio i planirao. Ja sam
svjesno naredio povlačenje - a nek ostane za kasnija razglabanja to koliko smo svjesno bježali, vraćali se, bacali i
gubili stvari. Što znamo, sve do sada je bilo pametno, dok ne siđemo u Ilovice
ne znamo je li glupo ovo što sada radimo!
Možda su nam i zato koraci teški, od predosjećaja
da ćemo se vratiti!? Ako imadnemo snage, jer naniže je još i lahko. Skoro smo
na asfaltu, nismo se libili praviti prečice.
Možda, baš niz ove stijene nismo trebali!?
U tom se slučaju ne bismo ni sreli s Džoom i
diverzantima! Možda bi tako i bilo bolje, prvi utisci nam dodatno pomućuju
raspoloženje.
Pjevali su. „Prvog momka“ od Jasmina
Muharemovića. Neobično za situaciju.
Stali su s pjesmom, ugledavši nas. Zato su počeli
s podsmjehivanjem, gledali su pravo, odvraćajući pogled od nas, kao da će proći
kao da nas ni sreli nisu. A to je posljednje što mogu prešutiti!
-
Gdje ste to
krenuli? – čvrstim glasom upitah, ne obraćajući se nikom direktno.
-
Idemo se pucati
s nekim četnicima, priča se da ih ima tu negdje gore – Avdo Kovačević Okrugli
mi odgovori, drsko i podrugljivo.
-
Poštujem to.
Nego, koliko vas to ide?
-
Četrnaest! Sve
soko do sokola!
-
E pa, rođo,
sokole, za tvoju informaciju, i nas tačno toliko bi, pa se povukosmo. A ako
sumnjate u moju hrabrost, idem ja pred vama nazad! Ne radi se o tome, već da ja
želim ozbiljno da pričamo.
-
A, de nam reci –
Zunđa Muamer je žudio da se upetlja u prihvaćeno prepucavanje – vidje li iko
ijednog četnika?
-
Nemam ja šta
drugo, do da vam, ipak, zaželim sreću! – zapjenio sam, bijes mi je toliko
narasla da je nadmašivala samo potresanje ruku.
-
Stanite, jebo
vas... dajte da čujemo čovjeka – Džo dreknu.
-
Nema se puno
toga reći... Ali, prvo vi nama recite, šta je s Adminom, je li on stigao dolje?
-
Nije Admin.
Čolpa onaj, Kuko!
Uhvatih se za glavu. Bijes me napustila, ali me
tuga ophrli. Nećemo moći koriti Kuka i onog drugog što obojica ne odoše kuda im
je rečeno, nikako nije glupo što su se razdvojili, makar još ne bili svjesni kako
time nisu samo istovremeno nosili vijesti u obje baze.
-
Ja sam zijanio
motorolu – pribrah se brzo – dajte vi nazovite Šeksa, pitajte za Admina.
Dok se Džo čuo sa Šeksom, pitajući za Admina, ni
šifrovano ni direktno, gledali smo kako mu ruke podrhtavaju, on i Admin su
bliži rođaci, mi usput ostalima pojasnismo šta se sve gore dogodilo, kad već
prvog vjesnika nisu razumjeli, ili nisu htjeli.
-
Vidiš, nama je
kazano da ste se svi izvukli, da nikom ništa nije bilo – kako ovo Džo reće, već
smo zaključivali da je otud došao negativan odgovor.
-
To sad ionako
nije važno – ja opet uzeh riječ, sad već sasvim ozbiljan – pošli ste, nema
vraćanja, ja jesam umoran ali idem s vama. Moram. Nikog drugog od svojih neću
natjerati. Tito, znam da hoće, a ako ima još onih koji žele, mogu...
Džo me nije do kraja slušao, nije ništa više
pitao, dovoljno mu je bilo što je dočuo, i od nas i od Šeksa, sada je još brže
stao predvoditi cijelu grupu. I ostali nastaviše za njim, ali sada bez pjesme.
Ja i Tito, nikako nismo htjeli zaostajati za
njima, a Asim Pačo, Omer i Ferid za nama, ni Salja nije dugo provjeravao da li
može izdržati, samo su se preostala trojica Pačovih odlučila još par minuta
odmoriti, ali i ne biti izuzetci. Uglavnom sam postajao siguran da će nas na
Donjoj Kapovini, gdje planiram Džou predložiti razradu i predočenje plana, biti
sva dvadesettrojica.
Usput ćemo se, bar mi prvi, izmiješati. Mi ćemo
odgovoriti na još neka pitanja, a od njih ćemo saznati kako bi trebalo da je
pošla i jedna grupa iz Ilovica.
To je i prvo na što ukazuje Džo po našem izlasku
na Donju Kapovinu, trebamo se čuti s Lehom, koji ih predvodi, vidjeti koliko su
daleko, te snimajući situaciju i odlučiti hoćemo li njih čekati.
Kako se na prve pozive nije javio, to Džo
zaključi da vjerovatno prelaze neku udolinu, gdje je prijem sasvim loš. Iako
su se čuli nimalo ne očekivani, zlobni komentari da su se ti samo sklonili
Šeksu s očiju, Džo naredi desetak minuta odmora, u kojima ćemo još par puta
pokušati dobiti vezu.
-
Leha, javi se...
Leha, javi se... – Džo je bio smiren, ali s druge strane i prilično nestrpljiv,
vrlo je brzo pokušao drugi put.
-
Leha na prijemu
– ču se s druge strane.
-
Leha, da li me
čuješ?
-
Čujem. Reci!?
-
Leha, kako mene
ti čuješ... Ja tebe slabo – sad je sumnjičavo vrtio glavom, a i ovo nije
odgovaralo istini, čak smo i mi jasno čuli glas s druge strane.
-
Ja tebe odlično,
reci slobodno!
Džo se poče vrtiti u mjestu, vrćenje glavom
prekidajući samo pogledavanjem u nebo, na kraju se odlučivši i od nas zatražiti
pomoć:
-
Ljudi, ovo nije
Lehin glas!?
Neki priđosmo bliže, neki klimaše glavom, neki
slijegaše ramenima, a Džo je već znao kako da nastavi.
-
Leha, glasnije
govori, ništa te ne razumijem – blefirao je, moramo saznati da li je stvarno u
pitanju Leha ili samo neko ko se služi mojom stanicom.
-
Važno da ja tebe
čujem, reci šta imaš za mene!
-
E onda me slušaj
dobro: Imaš majku i sestru, reci šta ćeš ti jebati a šta ćeš meni ostaviti?
Psovke koje krenuše stizati s druge strane,
otkloniše zadnje dileme, ipak se radilo o četniku i mojoj motoroli.
Džo predade Redžu Barlovu da nastavi s
prepucavanjem, da ga zapričava, dok se on odvoji s Ćuzom, Šefom i Dževadom
Ćerimagićem, da se dogovore i odluče kuda ćemo i kako odavde dalje.
Nakon par minuta, ponovo nas sve okupi:
-
Ništa, ljudi. Nema
smisla da mi sad nastavljamo s potragom, već se i mrak bliži, četnici bi bili u
prednosti. Mi ćemo se sada vratiti, pa ujutro poraniti, sto-posto je sad kasno
za bilo šta, ali ćemo se zato sutra ponosati s četnicima. Ako su zauzeli linije
gore, ima da ih sutra najurimo. Ima da pođe cijeli bataljon!
Njegov je prijedlog i naređenje, i ne komentariše
se. A do Ilovica je dugo, noge su nam sada još teže. Ne od umora, od saznanja
da se Admin još nije javio!
Nada je tinjala, da će se ipak pojaviti, tokom
noći.
Suze su mi nadirale, svaki put kada bi mi pogled
sišao gornjem desnom džepu u jakni.
Kijevo