Rijetki
su uspjeli od noći otkinuti vremena za spavanje. Možda nešto, s rađanjem dana.
Nismo
ni ustali rano kako je bilo dogovoreno, kako smo očekivali, željeli. Mene je
posebno ljutilo, želio sam ovaj dan započeti što ranije, pošto ću u dnevniku,
posebno u sjećanjima, prethodni ubilježiti kao jedan od najtežih u svom životu.
Ni
najmanje mi san nije ustavljao najavljeni dolazak Majora, niti sam se za njega
nešto spremao, bez obzira na savjete drugih. Sve do tada sam se nadao, a upravo
zbog Admina se nisam ni plašio susreta s Majorom, i mene je više od drugih
zanimala samo istina.
-
Hajde, Učo, prijatelju u nevolji, Major je stig'o
– jedva sam dočekao Šeksov poziv – pokuš'o sam mu ja objasniti, al' ne htje ni
počuti, presječe me odmah, veli „Dovedi mi tu bitangu“.
-
Razumijem da hoće mene čuti, samo mi nije jasno
da ne ču i tebe, ja od svoje odgovornosti ne bježim, ali mi se ni tuđa ne nosi!
Šeks
je znao da mi nije lako, bez obzira što su i njegova razmišljanja išla ka tome
da je teret na samome susretu s Majorom. Siguran sam i da trenutno ne postoji
iko bi me pristao odmijeniti. U prilog čemu je išla i tišina s kojom sam
ispraćen iz našeg sobička.
Htjedoh
se hrabriti, izvlačiti odnekle ponos koji ću pokazati, na trenutak mi se učini
kako kroz kratki hodnik uspijevam razbiti tišinu koja me je ispratila. Možda
bih i uspio, da me u učionici ne dočeka još snažnija tišina. Kao da nisam ušao
u sobu punu vojske, već u grobnicu.
Nikakva
svjetlost nije gorjela, sem odsjaj peći. Koji za početak samo označava
prisustvo i položaj Majora. Sjedio je na stolici, tik ispred peći, direktno
licem okrenut njoj, laktovima naslonjenim na koljenima, tako ujedno i grijući
ruke.
Imao
sam osjećaj da je grobna tišina zavladala njegovim dolaskom, da je produbljena
Šeksovim odlaskom po mene, a da je ja sada samo učinih još grobnijom.
Iako
me nije vidio, tiha škripa vrata je potvrdila ulazak nekoga, a oštri koraci su
postali garancija kako mu prilazi onaj koga čeka.
-
Gospodine Majore, javljam se po vašem naređenju –
mrzio sam ove formalne segmente vojnikovanja i ratovanja, ali sam podlegao
ambijentu.
Morao
je ovo očekivati, pa mi odmah ne bi jasno zbog čega nastavi sa šutnjom, koja će
trajati duže od trideset sekundi. Ako je mislio da ja toliko neću moći
izdržati, pogrešno me procijenio.
Neki
drugi, a još su svi bili budni, nađoše potrebu da šapatom, s jednom ili dvije
riječi prokomentarišu trajuću tišinu, ne dozvoljavajući joj da bude još teža,
ako je to i moguće, možda vjerujući da time meni olakšavaju, ne znajući da mi
se nema šta olakšati.
-
Kako si ostavio čovjeka – Major konačno
progovori, što je i jedino olakšanje koje mi je trebalo.
-
Nisam znao jesu li četnici ili Mostarci, a kada
sam to konačno shvatio, shvatio sam i da ih je bilo preko šezdeset...
-
Nisam te pitao šta si znao, šta nisi, već zašto
si ostavio čovjeka!?
-
Tražio sam od Ferida, kod koga je bio erpege, da
ih gađa, ali mi je on rek'o...
-
Zašto si ostavio čovjeka?
Njegovo
drugo prekidanje me manje iznenadilo, zbog čega sam odlučio uzeti pauzu od
nekoliko sekundi. U kojima sam tražio segmente svoje, u glavi ipak nekako
zaokružene priče, iz kojih ću sastaviti novu, kraću, još i skupljajući potreban
zrak da je privedem kraju, ne davajući puno prostora za njegova nova
prekidanja.
Kad
procijenih da sam uspio, nastavih riješen da se i ne obazirem na ne sasvim isključeno
Majorovo i daljnje nerazumijevanje.
-
Procijenio sam situaciju, naredio povlačenje. Ja
sam se zadnji povuk'o, kad sam mislio da su to svi ostali već učinili. Kad smo
se na Donjoj Kapovini prebrojali vidio sam da Admin fali. Vratio sam se s
jednim, haman skroz do dozera, čekali smo deset minuta, uvjerili se da je za
sve kasno. Ponovo smo se povukli, ranije mi je ispala motorola pa sam poslao i
kurire po Džoa i Šeksa, zapravo su se oni naknadno razdvojili, što je nas i
zbunilo, od jednog nam se učinilo da je Admin. A to je meni i bilo najvažnije,
liniju smo već izgubili, zato sam i htio spašavati ljude, povlačili smo se
skroz nazad, sreli Džoa, vratili se s njima... Ostalo, pretpostavljam, već
znate.
Major
je to što jeste, ipak me ovaj put nije prekidao. Čak je sačekao i nekoliko
trenutaka, da se uvjeri da sam završio, a ono što je još više ličilo na njega,
sve vrijeme se nije okrenuo, niti me pogledao, kao da je sasvim siguran kako
izgledam, kako se osjećam, zapravo kao da ga je samo i zanimalo kako se držim.
-
Ja, gdje god stignem: molim, kumim, salijećem,
prosim da nam obezbjedim sredstva, oruđa, municiju, a vi to sijete... Al',
hajde, sve se to ne može mjeriti s jednim ljudskim životom, nisi smio tako
izgubiti čovjeka!
Stade.
Da nas sve vrati onoj tišini, tišini u kojoj se više nego osjeti kako se,
posebno i on sada osjeća. Više kao čovjek, manje kao komandant.
Ako
se može reći, meni je sada lakše, rekao sam što sam htio, još jedino riješen da
odgovaram samo na eventualna pitanja.
Kojih
neće biti, nema potrebe. Sve je, i svakom jasno, desilo se što jeste, i...
