Sunce žeže, zapara je
ljuta,
svaka travka tužna,
zabrinuta.
Jedan cvjetak klonuo
je žedan,
na toj suši hoće da s
osuši.
Al po nebu strašan
oblak juri,
cvijet ga moli da tako
ne žuri:
„Stan, oblače, orosi
mi grudi,
da se život u meni
probudi.
Stan, oblače, ti tako
ne hiti,
stani, bolan, melem
ćeš mi biti!“
Oblak njemu tiho
progovara:
„Pun sam leda, dalje ići moram.
„Pun sam leda, dalje ići moram.
Kad se vratim, pomoć
ću ti duši!“
Oblak ode, cvijet se
osuši!
Plan je jednostavan, podijeljeni smo u tri grupe,
s obzirom da Major ponovo nije zvao Fahra. Ekovi će Vranovini doći s donje,
lijeve, najteže strane, dok će ovaj put Lučku četu predvoditi Šeks, opet istim pravcem
kojim ih je i Leha vodio, tako da ćemo i mi i diverzanti kuda smo i jučer,
direktno na Donju Kapovinu, pa...
Kamiona nije bilo dovoljno, a nisu mogli daleko
ni voziti, pa ih nismo ni koristili. Marširali smo ubitačnim tempom, mada sam
se ja jedva otimao utisku da smo već davno trebali biti gore.
Sam izlazak je pokazao suprotno, nismo trebali ni
žuriti, nikakvi nas novi tragovi ne dočekaše. Nadali smo se jednim.
Dok su sa strane stizale potvrde kako, sem naših,
drugih tragova u blizini nema, Džo se čuo s Ekom i Šeksom, saznavši da i oni
napreduju, shvativši to kao znak da mi nastavimo.
Na njegov poziv, rame uz rame s njim stadoh na
čelo. I ostali se nisu previše razvlačili, skoro u koloni i bez zaustavljanja
dođosmo do krivine ispod dozera, do mjesta gdje smo Tito i ja zalijegali. Iako
smo slično išli i mi, sada mi se ovo doimaše preslobodnim, preopuštenim. Jesam
Tita ovako vodio, ipak mi se čini da veći broj ljudi ne bih! Ali, sada je Džo
taj koji vodi.
Ružno je to isticati, ipak mi laknu gledajući
jasnoću našega zalijeganja. Dok je ovo put kojim se išlo kontejnerima, i od
njih, gdje se sve dovde samo dalo nagađati koji bi od iskoraka s prtine mogao
biti nekoga od nas, te nesigurno sticati uvjerenje kako četničkih tragova još
nema, i s lijeve i s desne strane fino su ostala ucrtana udubljenja koja smo
Tito i ja napravili koljenima i laktovima, kao i ono što se samo oslikalo kao naši
zakloni i puškometi. Sve je to bilo nebitno, ali meni bi drago da pojedinci
izrazima lica pokazaše da su sve do sada sumnjali u istinitost naših riječi,
odnosno da se sada malo toga i stide.
Na ovome mjestu ostavljamo većinu, dok samo nas
četvorica, još Ćuza i Dževad Ćerimagić, krećemo izviditi područje oko samog
dozera.
Moralo je postajati napetije, bez obzira što sam
svoje predosjećaje čvrsto vezivao uz Džoovo prisustvo, odnosno osjećaj da mi se
pored njega ništa ne može dogoditi. Ali je i ova napetost sasvim splasnula čim
se pred nama ukazao dozer, koji nije imao više ništa od crvene boje. Džo se složi
s Titovom tvrdnjom da je uništen zoljom, što meni bi prva direktna potvrda
njene stvarne moći.
Nije nam puno trebalo i da zaključimo kako je ovo
i zadnja tačka do koje su četnici dolazili.
-
Majku im jebem,
nisu smjeli dalje – Džo nije čak ni šaptao – poznavali su dobro teren, i samo
su bili u izviđanju, da vide dokle smo to mi zauzeli. Od vas su pomislili da je
naš „bos“, istureno osiguranje, tako su skontali da nam je glavnina snaga
dolje, na Kapovini. I da ste se vi povukli samo da obavijestite glavninu. A nisu
imali guzice dalje!
-
To znači da,
možda, nisu ni na Vranovini!? – osjećao sam da Džo ima još pretpostavki, pa ih
željeh čuti.
-
E, to ne znači.
Možda su baš tu metli svoju liniju. Ili zasjedu, pa čekaju da mi naletimo.
Pogotovo ako su ubili malog Admina, znaju da ćemo doći po njega. Zato moramo
biti skroz oprezni. Nego, sad mi objasni tačno gdje su ti kontejneri što ih
stalno pominjete, odnosno kolko je odavde do tog mjesta gdje ste zadnji put
bili, vidjeli Admina?
Bio sam kratak, i uvjerljiv, te se i sam Džo malo
začudi da smo Tito i ja ovako blizu prilazili.
Saslušao me, pa se potom još jednom čuo s Ekom i
Šeksom. Bio je zadovoljan što ni oni ne nailaze ni na kakve četničke tragove,
što smatra i dovoljnim da mi odmah nastavimo, ne čekajući njih čiji je luk
kretanja znatno veći, zbog čega ih blizu ne možemo očekivati u narednih - do
sat vremena.
Sačekali smo da nam ostali ponovo priđu, kada najprije
odgovori Avdu Kovačeviću na upadicu je li siguran da se čuo s Ekom i Šeksom,
te da li to što se onaj četnik ne ubaciva u mrežu znači i da ih ovdje stvarno
nema.
-
Avdo, pa nismo
ni mi budale, još smo sinoć promijenili frekvencije... Nego, sad se mi dijelimo
na tri grupe, Šefa će s još trojicom ostati ovdje da nam štiti leđa, Ćuza uzima
četvoricu-petoricu i ide naviše, kontejnerima, ja i Učo s ostalima idemo pravo.
Samo hrabro, bez straha, bez žurbe, nas dvojica naprijed, druga dvojica na desetak
metara iza, i tako...
Kako smo se Džo i ja micali, moj strah je rastao,
strah da bih uskoro mogao vidjeti mrtvo tijelo brata i saborca.
Na krivini podno kose koju smo uzeli za liniju
odbrane nestade i ono malo straha od četnika, dočekao nas je tihi cvrkut ptica.
-
Evo gdje smo
iskakivali na cestu, a odmah preko ove brine je linija gdje smo bili.
Džo me nije ušutkivao, ali je više osluškivao
okolinu. Tek poslije čega krenu ka mjestu koje sam pokazivao. Pratismo i mi,
polahko i bez novih zaustavljanja, mada i još uvijek pušaka na gotovs.
Orijentisao sam se lahko iako nismo išli kuda smo
se mi povlačili, već ravno, prema mome šalu koji se plavio. Jutarnji mraz još
nije popustio, moji tragovi su se jedva raspoznavali, a cesta preko potoka je
izgledala nestvarna. Tiha, mirna, razlikujući se od našega prvog dolaska samo
po tome što vatra nije gorjela. To je ono što me odmah i povrati u stvarnost,
činjenici da se nama jučer sve ono ipak izdešavalo.
-
To je ta kosa? –
Džoa je možda malo začudilo što tu nigdje ne bi drugih, sem naših tragova, a
mene prenu iz zamišljenosti.
-
Jeste, a ovo
desno je taj piklić na kojem su se pojavili Kuko i Pačo – otimam se dojmovima
ledne tišine, ali još uvijek bez snage da se pomaknem s mjesta gdje stojim – ovo
dolje su mjesta gdje su bili Omer i Ferid... Ono tamo je gdje se Tito bio
zaklonio... Ja sam iza te najveće homore... Jedna od one dvije tanke ispod je
za kojom je stajao Salja, a dolje u produžetku je bio Admin. Odavde se ne vidi,
nije ni s mog mjesta...
Pokazivao sam Džou naš raspored, istovremeno unutar
sebe nanovo preživljavajući jučerašnje najdramatičnije trenutke, on me pažljivo pratio
odajući dojam da, iz nekih razloga, nastoji sve zamisliti kakvim je doista i bilo.
U međuvremenu se cijela kosa popunjavala, čak su stizali i oni što su
pregledali kontejnere, s vijestima da im četnici nisu prilazili.
Svima nam je to trebalo biti novo olakšanje, ali
sam ja osjećao kako neki ponovo počinju vjerovati da se nama jučer samo
učinilo, da smo one četnike izmislili, uključujući čak i onog što se javljao na
moju motorolu!
Ja nisam zbog toga ovdje, zato se konačno požurujem,
vodeći i Džoa za sobom, pronaći homoru za kojom je bio Admin.
Tek jutros imam vremena se uvjeriti koliko je
snijeg bio dubok, stidljivo se čudeći samome sebi kako sam ga dan ranije onako vješto i lako
savlađivao. Svaki korak kosom, bliže homori koju tražimo, odnosi djelić
preostale nade, prepunjavajući me zebnjom. Skoro smo joj bili prišli, kada nas
okrenu glas s produžetka brine iznad. Zastali smo - kako bi razumjeli da je
Adminovo tijelo pronađeno.
Zapravo smo i vidjeli dvojicu koja su ga
pronašli, koji su nas sve i pozivali. I dok je Džo odmah reagovao,
zahtijevajući da ga ne diraju, za slučaj da je možda miniran, ja sam pogledom
ispratio put od homore do tog mjesta, te se zapitao koliko je slučajnost što je
Salja jedan od dvojice koji su ga pronašli!?
Nisam ni išao direktno za Džoom, svratio sam po
onaj šal. Bio mi je potreban, da mi suze ne padaju na snijeg, da me Admin ni
mrtav ne vidi da plačem.
jutro i sunce iznad Jahorine
