„Pun sam leda, dalje ići moram.
Plan
je jednostavan, podijeljeni smo u tri grupe, s obzirom da Major ponovo nije
zvao Fahra. Ekovi će Vranovini doći s donje, lijeve, najteže strane, dok će
ovaj put Lučku četu predvoditi Šeks, opet istim pravcem kojim ih je i Leha
vodio, tako da ćemo i mi i diverzanti kuda smo i jučer, direktno na Donju
Kapovinu, pa...
Kamiona
nije bilo dovoljno, a nisu mogli daleko ni voziti, pa ih nismo ni koristili.
Marširali smo ubitačnim tempom, mada sam se ja jedva otimao utisku da smo već
davno trebali biti gore.
Sam
izlazak je pokazao suprotno, nismo trebali ni žuriti, nikakvi nas novi tragovi
ne dočekaše. Nadali smo se jednim.
Dok
su sa strane stizale potvrde kako, sem naših, drugih tragova u blizini nema, Džo
se čuo s Ekom i Šeksom, saznavši da i oni napreduju, shvativši to kao znak da
mi nastavimo.
Na
njegov poziv, rame uz rame s njim stadoh na čelo. I ostali se nisu previše
razvlačili, skoro u koloni i bez zaustavljanja dođosmo do krivine ispod dozera,
do mjesta gdje smo Tito i ja zalijegali. Iako smo slično išli i mi, sada mi se
ovo doimaše preslobodnim, preopuštenim. Jesam Tita ovako vodio, ipak mi se čini
da veći broj ljudi ne bih! Ali, sada je Džo taj koji vodi.
Ružno
je to isticati, ipak mi laknu gledajući jasnoću našega zalijeganja. Dok je ovo
put kojim se išlo kontejnerima, i od njih, gdje se sve dovde samo dalo nagađati
koji bi od iskoraka s prtine mogao biti nekoga od nas, te nesigurno sticati
uvjerenje kako četničkih tragova još nema, i s lijeve i s desne strane fino su
ostala ucrtana udubljenja koja smo Tito i ja napravili koljenima i laktovima,
kao i ono što se samo oslikalo kao naši zakloni i puškometi. Sve je to bilo nebitno,
ali meni bi drago da pojedinci izrazima lica pokazaše da su sve do sada
sumnjali u istinitost naših riječi, odnosno da se sada malo toga i stide.
Na
ovome mjestu ostavljamo većinu, dok samo nas četvorica, još Ćuza i Dževad
Ćerimagić, krećemo izviditi područje oko samog dozera.
Moralo
je postajati napetije, bez obzira što sam svoje predosjećaje čvrsto vezivao uz
Džoovo prisustvo, odnosno osjećaj da mi se pored njega ništa ne može dogoditi.
Ali je i ova napetost sasvim splasnula čim se pred nama ukazao dozer, koji nije
imao više ništa od crvene boje. Džo se složi s Titovom tvrdnjom da je uništen
zoljom, što meni bi prva direktna potvrda njene stvarne moći.
Nije
nam puno trebalo i da zaključimo kako je ovo i posljednja tačka do koje su četnici dolazili.
-
Majku im jebem, nisu smjeli dalje – Džo nije čak
ni šaptao – poznavali su dobro teren, i samo su bili u izviđanju, da vide dokle
smo to mi zauzeli. Od vas su pomislili da je naš „bos“, istureno osiguranje,
tako su skontali da nam je glavnina snaga dolje, na Kapovini. I da ste se vi
povukli samo da obavijestite glavninu. A nisu imali guzice dalje!
-
To znači da, možda, nisu ni na Vranovini!? –
osjećao sam da Džo ima još pretpostavki, pa ih željeh čuti.
-
E, to ne znači. Možda su baš tu metli svoju
liniju. Ili zasjedu, pa čekaju da mi naletimo. Pogotovo ako su ubili malog
Admina, znaju da ćemo doći po njega. Zato moramo biti skroz oprezni. Nego, sad
mi objasni tačno gdje su ti kontejneri što ih stalno pominjete, odnosno kol'ko
je odavde do tog mjesta gdje ste zadnji put bili, vidjeli Admina?
Bio
sam kratak, i uvjerljiv, te se i sam Džo malo začudi da smo Tito i ja ovako
blizu prilazili.
Saslušao
me, pa se potom još jednom čuo s Ekom i Šeksom. Bio je zadovoljan što ni oni ne
nailaze ni na kakve četničke tragove, što smatra i dovoljnim da mi odmah
nastavimo, ne čekajući njih čiji je luk kretanja znatno veći, zbog čega ih
blizu ne možemo očekivati u narednih - do sat vremena.
Sačekali
smo da nam ostali ponovo priđu, kada najprije odgovori Avdu Kovačeviću na
upadicu je li siguran da se čuo s Ekom i Šeksom, te da li to što se onaj četnik
ne ubaciva u mrežu znači i da ih ovdje stvarno nema.
-
Avdo, pa nismo ni mi budale, još smo sinoć
promijenili frekvencije... Nego, sad se mi dijelimo na tri grupe, Šefa će s još
trojicom ostati ovdje da nam štiti leđa, Ćuza uzima četvoricu-petoricu i ide
naviše, kontejnerima, ja i Učo s ostalima idemo pravo. Samo hrabro, bez straha,
bez žurbe, nas dvojica naprijed, druga dvojica na desetak metara iza, i tako...
Kako
smo se Džo i ja micali, moj strah je rastao, strah da bih uskoro mogao vidjeti
mrtvo tijelo brata i saborca.
Na
krivini podno kose koju smo uzeli za liniju odbrane nestade i ono malo straha
od četnika, dočekao nas je tihi cvrkut ptica.
-
Evo gdje smo iskakivali na cestu, a odmah preko
ove brine je linija gdje smo bili.
Džo
me nije ušutkivao, ali je više osluškivao okolinu. Tek poslije čega krenu ka
mjestu koje sam pokazivao. Pratismo i mi, polako i bez novih zaustavljanja,
mada i još uvijek pušaka na gotovs.
Orijentisao
sam se lako iako nismo išli kuda smo se mi povlačili, već ravno, prema mome
šalu koji se plavio. Jutarnji mraz još nije popustio, moji tragovi su se jedva
raspoznavali, a cesta preko potoka je izgledala nestvarna. Tiha, mirna,
razlikujući se od našega prvog dolaska samo po tome što vatra nije gorjela. To
je ono što me odmah i povrati u stvarnost, činjenici da se nama jučer sve ono
ipak izdešavalo.
-
To je ta kosa? – Džoa je možda malo začudilo što
tu nigdje ne bi drugih, sem naših tragova, a mene prenu iz zamišljenosti.
-
Jeste, a ovo desno je taj piklić na kojem su se
pojavili Kuko i Pačo – otimam se dojmovima ledne tišine, ali još uvijek bez
snage da se pomaknem s mjesta gdje stojim – ovo dolje su mjesta gdje su bili
Omer i Ferid... Ono tamo je gdje se Tito bio zaklonio... Ja sam iza te najveće
homore... Jedna od one dvije tanke ispod je za kojom je stajao Salja, a dolje u
produžetku je bio Admin. Odavde se ne vidi, nije ni s mog mjesta...
Pokazivao
sam Džou naš raspored, istovremeno unutar sebe nanovo preživljavajući
jučerašnje najdramatičnije trenutke, on me pažljivo pratio odajući dojam da, iz
nekih razloga, nastoji sve zamisliti kakvim je doista i bilo. U međuvremenu se
cijela kosa popunjavala, čak su stizali i oni što su pregledali kontejnere, s
vijestima da im četnici nisu prilazili.
Svima
nam je to trebalo biti novo olakšanje, ali sam ja osjećao kako neki ponovo
počinju vjerovati da se nama jučer samo učinilo, da smo one četnike izmislili,
uključujući čak i onog što se javljao na moju motorolu!
Ja
nisam zbog toga ovdje, zato se konačno požurujem, vodeći i Džoa za sobom,
pronaći homoru za kojom je bio Admin.
Tek jutros imam vremena se uvjeriti koliko je snijeg bio dubok, stidljivo se čudeći samome sebi kako sam ga dan ranije onako vješto i lako savlađivao. Svaki korak kosom, bliže homori koju tražimo, odnosi djelić preostale nade, prepunjavajući me zebnjom.
Skoro smo joj bili prišli, kada nas okrenu glas s produžetka brine
iznad. Zastali smo - kako bi razumjeli da je Adminovo tijelo pronađeno.
Zapravo
smo i vidjeli dvojicu koja su ga pronašli, koji su nas sve i pozivali. I dok je
Džo odmah reagovao, zahtijevajući da ga ne diraju, za slučaj da je možda
miniran, ja sam pogledom ispratio put od homore do tog mjesta, te se zapitao koliko
je slučajnost što je Salja jedan od dvojice koji su ga pronašli!?
Nisam
ni išao direktno za Džoom, svratio sam po onaj šal. Bio mi je potreban, da mi
suze ne padaju na snijeg, da me Admin ni mrtav ne vidi da plačem.
