Igramo,
ipak, u komediji iz tri čina. A u trećem svoje uloge dobijamo i mi, gdje je
Sutko pošteđen, zbog bolesti koja ga je još držala u krevetu, a uoči koje sam
ja Majoru samo potvrdio da sam naš dio razumio.
Majora
jesam, ali kompletnu ovu komediju ne. Deblokada Sarajeva se nastoji izvršiti
preko planina, preko Jahorine i Trebevića, gdje ni u prvome pokušaju nije bilo
prilika da se hvata i zarobljava četničkih komandanata, u nekom novom možda
bude da se zauzima njihova artiljerija, ipak je to samo treći čin, ali i onaj
za koji našim diverzantima obuka sigurno nije potrebna. Prve dvije vježbe nisam
razumio, zbog čega mi se nisu ni dopadale, zbog čega mi se ne dopada ni ova
treća, makar u njoj i bilo malo smisla. Smisla, u situacijama kada artiljerci
trebaju biti spremni, ali ne i tačno upoznati da će do napada na njih doći. To
povezuje sve tri vježbe, to je ono što nikako ne razumijem, i što me uporno
tjera da o svemu neprestano razmišljam, pri čemu ne vidim logiku koja će me
navesti na odgovore.
Nisam
želio noć provesti u tako bespotrebnom razmišljanju, pa sam s analize i izašao
u društvu Šefe Kovačevića. Mislio sam da ću se s njim dogovoriti lakše nego bih
s Džoom.
-
Boga ti, znaš li ti iz čije je ovo glave? – pitah
ga.
-
Iz moje nije, jedino to znam!
-
A, reci mi, je li se tebi ovo sviđa.
-
Budalaštine! Da se ja pitam, ja bih ovo zabranio.
Nemamo šta naučiti a, vidio si, uvijek se neko može povrijediti.
-
Odlično, i ja se slažem. Pa, daj da se kako
dogovorimo da tu vježbu ne izvodimo, a ako je nekom cilj da vas provjerava, izvijestit
ćemo da ste nam te haubice zarobili. Znaš, glupo je da bude da ste...
-
Znam, glupo je, ali se nas dvojica ne pitamo. A
čuo si i šta je Džo rek'o, ako smo dva dana govna kusali, daj da ih dojedemo.
Ono što ti ja mogu reći, meni se jebe kako će se to sutra završiti, zarobili ne
zarobili te haubice, meni je jedino važno da i taj dan prođe. Šta ćeš, i tako
se ubijamo od dosade, mi ćemo sutra do ručka smišljati raznorazne planove. Znaš
ono: Šta mislite da... a kako bi bilo da... možda bi bilo bolje da... a ako
oni, onda... Na kraju ćemo glasati, izabrati jedan, poslije ručka malo
priprema, pa sama zajebancija, poslije opet analiza, i dan proletio... kontaš?
-
Kontam ja to, ali se sjeti šta je Alija govorio:
Za rat je potrebno dvoje! I šta ćete ako mi ne htjednemo braniti te haubice. Nekako
mi ne dođe ni fer da jedini mi uspijemo. Zamisli, imam samo petnaest ljudi, a...
A u stvari, više mi ni ne treba. Nema oluka, žene gore ne idu...
-
Znam, ali znam i da se vidimo sutra!
Još
mi je bilo drago što je dogovor propao. Da je noć nekoliko puta bila duža, ne
bih uspio ubijediti ostale. Podsjećali su na obećanje dato Adminu, na obavezu
da sutra uspijemo, da nadmašimo naše pješadije.
Zalud
sam isticao kako ovo nije taj zadatak, kako Admin zavrjeđuje više, kako nam je
sutra bolje gledati televiziju, nešto čitati, igrati šaha, karti ili nećeg
trećeg, možda meni proradi inspiracija, možda napišem neke stihove Adminu
posvećene, moj privatni dug, a svi zajedno sačekamo ono ozbiljnije, možda nas
čeka novi pohod Trebeviću i Baščaršiji.
***
Jutro
nije svanulo pametnije, poslije doručka sam sa Saljom i Titom obišao položaj
artiljerijskog diviziona iz Hadžićke brigade, s ciljem da upoznamo mogućnosti
njegove odbrane.
Očekivali
su nas, najavljeno im je da ćemo ih odmijeniti nekoliko sati, ali se i sami
začudiše razlozima.
Sam
položaj je sadržavao samo dvije haubice, međusobno udaljene ne više od stotinu
metara, a momci su bili susretljivi, čak su nam sami pomogli odrediti šest
tačaka, dovoljnih da pokriju sve prilaze.
I
zaista, kada smo se kasnije rasporedili, po dvojica-trojica na svaku tačku,
svaki je od nas imao priliku, obilaskom kompletnog kruga uvjeriti se u
neosvojivost položaja. S petnaest ljudi, ali i očekivanjem napada. A ako bi se
to dogodilo, možda ne bi bilo smješnije, ali bi - žalosnije od oba prethodna
dana zajedno.
Svaki
smo metar oko nas vizuelno pokrili, s tri smo tačke kontrolisali čistinu,
ispred i s jedne strane, a s druge tri šumu, iza i s druge strane. Tom smo
šumom očekivali napad, ali je i šuma bila potrebno rijetka.
Čistinom,
direktno, po danu je bilo skoro nemoguće, čak i pomoću mađioničarskih trikova.
Tuda smo jedino mogli očekivati markirante, ali zbog toga nećemo povlačiti
ljude s drugih tačaka, sedam naših može zaustaviti i brojniju diverzantsku
grupu. Opet, šumom, kuda očekujemo glavni napad, teško da i dvojica mogu
neopažena prići, čak i da nema snijega, odnosno kada bi i puzali.
Ishod
smo znali, ne mogu nam ništa. Ostalo je da saznamo što nas je još jedino
zanimalo, kako su zamislili pokušati.
Prva
sumnja, vozilo s oznakom crvenog krsta. Neočekivano se provozalo do pod samu
šumu, do kraja ceste. Kada smo očekivali, ja čak bio i siguran da će iz njega
poiskakati markiranti, samo se okrenulo i vratilo. Nismo ostali ubijeđeni da to
nije imalo veze, da se nisu samo predomislili, odustali od nekog ludog plana.
Još
jedno vozilo. Kombi. I, opet isto.
Neće
nam koncentraciju umoriti, sve smo predvidjeli, baš ovakve trikove, jedino i
moguće, svi smo jednako na svojim mjestima, oni u šumi čak ni ne znaju za ovo.
***
Desetak
minuta kasnije Salko Bajrović me pozva. Kako sam bio u zaklonu s Titom i
Saljom, napustih njih a pridružih se njemu i Šabanu Andeliji.
Prema
njima su išla šestorica. Baš su išla, u koloni, a predvodio ih je lično Džo.
Ako se on presvlačio u žensku odjeću, zašto bi bilo glupo da umjesto glavnog
napadača igra markiranta!?
Isto
se odnosilo i na činjenicu da je grupa baš probrana, uz njega i Pikušu još su išli
Šefa, Ćuza, Dževad i Mirso. Nismo nasjeli, nismo sve snage prebacili na tu
stranu.
Nisu
žurili, pa sam imao vremena obići ove prema šumi, potvrditi da se igra bliži
kraju, da ćemo se mi lako obračunati s Džoovim dijelom a da oni budu spremni za
glavni napad.
Jednostvna
pobjeda logike. Putem kojim su ovi dolazili, bez obzira što su u jednom
trenutku vrlo uvjerljivo glumili, pretrčavajući, pokrivajući se, čak i ne
žaleći ponegdje i zaleći u snijeg, gdje je tvrđe, malo i zapuzati, nije bilo
moguće izvesti zauzimanje haubica. U stvarnoj se situaciji na ovo niko ne bi ni
odlučio, četnici ih ne bi pripustili s namjerom zarobljavanja, davno bi ih
pobili. Ali, ne bi ni diverzanti njima prilazili u ova doba, u vrijeme kad su
sami odlična meta, ili bi to pak radili odmah pucajući, tačnije drukčije sarađujući
s drugim dijelom.
Baš
je ta razlika između stvarne situacije i ovoga što mi radimo mene i zagrijalo.
Haubice su prave, kao i puške, ali mi nismo, jer su puške prazne. U nekoj
stvarnoj situaciji, nisam siguran kako bismo im se oduprli, čak i u ovakvom
direktnom sučeljavanju. Kao ni četnici, ni mi ih ne bismo tada preblizu
pripuštali. Bilo bi tu borbe, poginulih na obje strane, ali se oni ne bi
predali.
Sada
jesu.
Čim
smo čuli one u šumi kako imenima prozivaju jednog po jednog diverzanta, što je
bio dogovor umjesto stvarnog pucanja, pri čemu im je samo jedan uspio prići na
bliže od tridesetak metara, mi smo dobili znak, ja i ideju. Čuli su to i
Džoovi, pa se nisu bunili kada sam ih, umjesto da i njima nabrajamo imena,
pozvao da se predaju.
Na
kraju smo se svi složili kako je ovo bilo neizvodljivo, uz sve naređene uslove,
dnevnu svjetlost i činjenicu da ih očekujemo. Prihvatili smo i mi da su dali
sve od sebe da vježba ne propadne, da liči na nešto.
Kako
je Šefa najavio, nisu bili razočarani. Za njih ni ono prethodnih dana nije
imalo nikakva smisla, ne bi pristali da je komandant bilo ko drugi umjesto
Majora.
Mi
ne pomenusmo Admina, nije išlo uz nešto što nemade smisla.
***
Ali
se ja zato dosjetih kako da sve ovo završimo, da do kraja bude kakvo je sve
vrijeme i bilo. Kako da cijeloj komediji nakalemim završni čin, koji će se
savršeno nadovezati i na prethodno dvostruko zarboljavanje Majora i njegovog
pratioca.
Kurtoazno
sam čestitao svojima na odlično obavljenom zadatku, a onda se obratio
diverzantima:
-
Ove što su poginuli nećemo sahranjivati, ako je
koji samo ranjen, nećemo ga nositi, sve zarobljene, odmah puštamo na slobodu.
Sem dvojice, koja mi trebaju, naravno da je Džo jedan, a drugi... a drugi nek
bude moj rođo... Do hotela idemo normalno, a onda ću vas zamoliti da ruke
stavite na potiljak, dok izvijestimo Majora kako je vježba završena.
Džo
je rado pristao, Dževad se malo bunio, a obojica su nas putem podsjećali na
svoja, „ženevska“ prava. Posebno zbog usputnih zajedljivih pogleda, onih koje
sretosmo ispred i u holu hotela.
U
Majorovu sam kancelariju još poveo i Tita. Ušli smo tako da sam ja držao uperen
prazan kalašnjikov u Džoov potiljak, a Tito praznu papovku prislonjenu uz
Dževadova leđa.
Prije
nego se Major dade iznenaditi, tek poluozbiljnim glasom mu se poluponosno
obratih:
-
Mogao sam ih pobiti na licu mjesta, k'o i ostale,
ali su mi trebali za razmjenu. Vrjednijeg, u zamjenu za Vas, od Džoa nisam
mogao naći. A kao što vidite, mislio sam i na Zija.
Major,
u svom maniru, pogladi riđe brkove, iza kojih jedva izviri mali, lagani smiješak!?
