Širi mjesec po Igmanu
zrake,
sevdah preli čikmali
sokake.
Dok mujezin sa munare
javlja,
da jacija na mahale
pada.
31. decembar 1992.
„Aziz-Allah“ – svako
tiho šapće,
samo Ajša u konaku
plače.
Plače Ajša kroz
mušebke guste:
„Gdje ste noći ramazanske, puste?
„Gdje ste noći ramazanske, puste?
Gdje si dragi, kad ćeš
čikmom proći,
svojoj Ajši u konake
doći?“
Ni na zadnjoj analizi ne saznasmo, ne shvatismo
čemu je trebala služiti ova čudna obuka. S još čudnijim vještinama,
primjerenijim dječjem vrtiću, u boljem slučaju nekoj glumačkoj akademiji,
nikako ozbiljnoj ratnoj jedinici. Prva lekcija - pentranje po krovovima i
zidovima, druga - prerušavanje u suprotni spol, i treća - igra žmire, pantomime,
ili čega sve već bi.
Najljepše saznasmo, gotova je. Ali zadržasmo
pravo da se još pitamo zašto ta tri dana pametnije ne iskoristismo, gdje se
zanemariše vježbe s puškama, minama, iz prve pomoći, vježbe gađanja,
maskiranja, previjanja ranjenika... zašto ne i iz skijanja, za šta su ovdje
uslovi kao bogomdani, ili dodatne lekcije iz preživljavanja u nemogućim
uslovima, iz čega svakako imamo priličnih iskustava ali... A tek kako bi
mnogima koristio koji čas iz orijentacije, snalaženja u prirodi, jer ako su
ovih dana Mostarci, Klišani, Jablaničani, Stočani, Fojničani bili ovdje, možemo
i mi očekivati da jednoga dana budemo upućeni na Prenj, Čvrsnicu, Inač, Vlašić
ili Majevicu.
Ne znamo, ne slutimo, a ponesta nam mašte za
nagađanje. Ako je kome bio cilj ispoljavanje nekih svojih hirova, onda nam je i
duplo krivo što to na vrijeme ne skužismo, da ga lišimo takvog zadovoljstva. A
ako je za cilj bilo da nam se odredi kako da ubijamo svoje vrijeme, ništa nam
manje nije krivo što se i tome ne suprotstavimo, sigurno bi sami našli korisnije
načine.
Ne, nije zbog toga, ali nije ni bez ikakvog
razloga. Međusobno već šapućemo da je sve čak i dobro smišljeno, još bolje
umotano u tajnovitost, iz našeg položaja i teško prozirnu.
Neki čak ne htješe vjerovati ni da je gotovo,
nagovaraše nas da budemo pripravni, da nas iznenađenje čeka u nastavku počete,
ali ne dovršene komedije.
Međutim, ništa baš da bude po našem. Prolazi i
drugi dan kako „razmijenismo komandanta“, a on nikako da nam se zahvali
objašnjenjem, ili nekim novim zadatkom koji bi nam pomogao da sami shvatimo.
Ono što niko, i nikako ne može promijeniti je da
noćas dolazi Nova godina, dakle i prvi ratni doček. I to, da može biti kakav do
samo prije nekoliko dana ni zamisliti nismo mogli, u atmosferi koja će, možda,
omogućiti da zadržimo misli do svega par stotina metara oko nas, potpuno
neopterećeni svime što se dešava izvan toga.
Neki su se, ne bi ličilo na nas, potrudili
nabaviti koju šišu rakije. Mi nismo, nismo htjeli. Ne bi se snašli, plašili smo
se zbrke u osjećajima, sve bi podrazumijevalo i pjesmu i veselje, a nama nije
ni do jednog ni do drugog. Suzdržavajući se preispitavanja na taj način svoje
unutrašnjosti, prećutno obećasmo da će nam ova „najluđa noć“ biti i prva
provedena bez rakije, od kako ih je ko počeo tako provoditi.
Zadovoljićemo se time da makar u miru provodimo
zadnje sate, dakako nam najteže godine u životima, tim mirom je posvećujući i
svima onima koji je s nama ne ispraćaju. Sve ćemo činiti i prisjećajući se
ranijih dočeka, prepričavajući ih jedni drugima.
A noć ranije koristismo da ih se najprije sami
prisjetimo. Ja sam se bazirao na posljednja dva. Od kojih je prvi bio sličan
onima koji su njemu prethodili, bio sam s komšijama Srbima. Tada je to bilo
normalno, a i ta noć nije ničim slutila kako narednih neće isto biti.
Doček ove godine pamtim od njegove pripreme. Bio
sam od rijetkih koji se još suprotstavljao nečemu što nisam želio prihvatiti da
dolazi, bio sam zaljubljen u Srpkinju Mladenku Ćosović. Bili smo od rijetkih, i
ona je bila zaljubljena u mene.
Razmišljajući o tim danima ne mogoh a ne
podsjetiti se kako se u sve uvukao i moj prvi boravak ovdje na Igmanu, kada
dolazismo po puške. Tada sam i usnio Mladenku. San nisam nikome ni pričao, neću
ni sada, ali hoću kako smo se prije godinu dana nas dvoje bili dogovorili da
Novu godinu slavimo skupa, kod nje. Dogovorili, ali u okolnostima u kojima ja
to ne upamtih!
Tek, Novu godinu slavih s drugim društvom, u kući
Muja Pekasa. Bilo je lijepo, veselo, zabavno, nezaboravno, meni posebno. I to
iz dva razloga.
Podsvijesno držah da sam nešto posljednjih
dana stigao zabrljati, te sam odlučio da te noći prestanem piti. I to,
ravno u ponoć. Kada sam i izvrnuo svoju čašu.
Moj nijet je bio iskren, no na ispitu će se naći moj karakter. Pogotovo jer sam ga na kušnju stavio odabirom određenog vremena, kad je moje raspoloženje značajno odudaralo od onog u kakvom sam uzeo nijet. Čvrstu rješenost sam glumio, s obzirom da mi je sve češće ppogled klizio ka izvrnutoj čaši.
Što ostalima nije smetalo da nastave s veseljem.
Koje ništa nije moglo da poremeti. Čak je dovelo do toga da se zaboravi
na ono što je kao nametnuto da je normalno. Naš ponajbolji drug, i prvi komšija
Dragoslav Filipović je umjesto s nama slavio s Ćosovićima, odnosno najavljivala
se ova godina, godina u kojoj se počesmo dijeliti. Jednostavno je to tako bilo,
niti se druge pozivalo, niti se je bilo pozivano.
Nekada, već pred samu zoru, vraćao se Dragoslav
sa ženom sa Sjenokosa. Naravno, bio je i on veseo. Sastaše se dva veselja, Mujo
je izašao i pozvao ih da nam se pridruže. I jesu.
Da bih ja dobio prvi razlog za nezaboravnost tog
dočeka. Koliko god da je Dragoslav već bio pijan, nije ostao toliko iznenađen vidjevši
tu i mene ali je iskazao iskreno razočarenje. Upravo me je on, a kao jedini svjedok dogovora, posjetio na to gdje
sam ja te noći trebao biti!
Drugi razlog se tako sam dao. Tek tri-četiri sata kako
sam bio prestao piti, a već sam imao razlog da ponovo počnem. Ne htjeh to
odmah, i tek tako saopštiti ostalima. Stao sam pitati redom koliko je sati. I
redom sam dobijao tačne odgovore, na šta sam se ja mrštio.
A to već nije moglo promaći Kemuri, s kojim se i
inače uvijek dobro razumijevah.
-
Pitaj mene,
koliko je sati – smiješkom je potvrđivao razumijevanje.
-
Koliko je sati?
– uzvratih i ja sa smiješkom.
-
Evo ga... za
dvadeset pet dvanaest! – rekao je to nakon što se tobože fino zagledavao u svoj
sat.
-
Pa, što ne
naspete meni!? – uskliknuo sam, pri čemu su i ostali shvatali stvarne razloge
moga raspitivanja za „tačno“ vrijeme.
Sjećanja i služe da mame uzdahe. Ja ih pustih
nekoliko. Jedan je zbog te posebnosti, a ostali zbog sličnosti i razlika dočeka
koji je pred nama. Sličnost je što ga i sada planiram, a nisam siguran hoće li
ići po planu, a razlika je mnogo.
Posljednji uzdah puštam zbog Admina. Prije godinu
dadoh sebi jedno obećanje, koje sam iste noći poništio. Ove sam godine dao nekoliko
obećanja, amaneta. Ovu ću noć zbog Admina namiriti i ono poništeno, a u danima iza gledaću
da ovogodišnji amaneti budu i ispunjeni. U godini, koja će u vremenima ispred biti
sigurno jedna od najpominjanijih. Kada će dovoljno biti - samo reći „devedeset druge!“
Jahorina,
i njena surovost
