„Gdje ste noći ramazanske, puste?
Ni
na posljednjoj analizi ne saznasmo, ne shvatismo čemu je trebala služiti ova
čudna obuka. S još čudnijim vještinama, primjerenijim dječjem vrtiću, u boljem
slučaju nekoj glumačkoj akademiji, nikako ozbiljnoj ratnoj jedinici. Prva
lekcija - pentranje po krovovima i zidovima, druga - prerušavanje u suprotni
spol, i treća - igra žmire, pantomime, ili čega sve već bi.
Najljepše
saznasmo, gotova je. Ali zadržasmo pravo da se još pitamo zašto ta tri dana
pametnije ne iskoristismo, gdje se zanemariše vježbe s puškama, minama, iz prve
pomoći, vježbe gađanja, maskiranja, previjanja ranjenika... zašto ne i iz
skijanja, za šta su ovdje uslovi kao bogomdani, ili dodatne lekcije iz preživljavanja
u nemogućim uslovima, iz čega svakako imamo priličnih iskustava ali... A tek
kako bi mnogima koristio koji čas iz orijentacije, snalaženja u prirodi, jer
ako su ovih dana Mostarci, Klišani, Jablaničani, Stočani, Fojničani bili ovdje,
možemo i mi očekivati da jednoga dana budemo upućeni na Prenj, Čvrsnicu, Inač,
Vlašić ili Majevicu.
Ne
znamo, ne slutimo, a ponesta nam mašte za nagađanje. Ako je kome bio cilj
ispoljavanje nekih svojih hirova, onda nam je i duplo krivo što to na vrijeme
ne skužismo, da ga lišimo takvog zadovoljstva. A ako je za cilj bilo da nam se
odredi kako da ubijamo svoje vrijeme, ništa nam manje nije krivo što se i tome
ne suprotstavimo, sigurno bi sami našli korisnije načine.
Ne,
nije zbog toga, ali nije ni bez ikakvog razloga. Međusobno već šapućemo da je
sve čak i dobro smišljeno, još bolje umotano u tajnovitost, iz našeg položaja i
teško prozirnu.
Neki
čak ne htješe vjerovati ni da je gotovo, nagovaraše nas da budemo pripravni, da
nas iznenađenje čeka u nastavku počete, ali ne i dovršene komedije.
Međutim,
ništa baš da bude po našem. Prolazi i drugi dan kako „razmijenismo komandanta“,
a on nikako da nam se zahvali objašnjenjem, ili nekim novim zadatkom koji bi
nam pomogao da sami shvatimo.
***
Ono
što niko, i nikako ne može promijeniti je da noćas dolazi Nova godina, dakle i
prvi ratni doček. I to, da može biti kakav do samo prije nekoliko dana ni
zamisliti nismo mogli, u atmosferi koja će, možda, omogućiti da zadržimo misli
do svega par stotina metara oko nas, potpuno neopterećeni svime što se dešava
izvan toga.
Neki
su se, ne bi ličilo na nas, potrudili nabaviti koju šišu rakije. Mi nismo,
nismo htjeli. Ne bi se snašli, plašili smo se zbrke u osjećajima, sve bi
podrazumijevalo i pjesmu i veselje, a nama nije ni do jednog ni do drugog.
Suzdržavajući se preispitavanja na taj način svoje unutrašnjosti, prećutno
obećasmo da će nam ova „najluđa noć“ biti i prva provedena bez rakije, od kako ih
je ko počeo tako provoditi.
Zadovoljićemo
se time da makar u miru provodimo posljednje sate, dakako nam najteže godine u
životima, tim mirom je posvećujući i svima onima koji je s nama ne ispraćaju.
Sve ćemo činiti i prisjećajući se ranijih dočeka, prepričavajući ih jedni
drugima.
A
noć ranije koristismo da ih se najprije sami prisjetimo. Ja sam se bazirao na
posljednja dva. Od kojih je prvi bio sličan onima koji su njemu prethodili, bio
sam s komšijama Srbima. Tada je to bilo normalno, a i ta noć nije ničim slutila
kako narednih neće isto biti.
Doček
ove godine pamtim od njegove pripreme. Bio sam od rijetkih koji se još
suprotstavljao nečemu što nisam želio prihvatiti da dolazi, bio sam zaljubljen
u Srpkinju Mladenku Ćosović. Bili smo od rijetkih, i ona je bila zaljubljena u
mene.
Razmišljajući
o tim danima ne mogoh a ne podsjetiti se kako se u sve uvukao i moj prvi
boravak ovdje na Igmanu, kada dolazismo po puške. Tada sam i usnio Mladenku.
San nisam nikome ni pričao, neću ni sada, ali hoću kako smo se prije godinu
dana nas dvoje bili dogovorili da Novu godinu slavimo skupa, kod nje.
Dogovorili, ali u okolnostima u kojima ja to ne upamtih!
Tek,
Novu godinu slavih s drugim društvom, u kući Muja Pekasa. Bilo je lijepo,
veselo, zabavno, nezaboravno, meni posebno. I to iz dva razloga.
Podsvijesno
držah da sam nešto posljednjih dana stigao zabrljati, te sam odlučio da te noći
prestanem piti. I to, ravno u ponoć. Kada sam i izvrnuo svoju čašu.
Moj
nijet je bio iskren, no na ispitu će se naći moj karakter. Pogotovo jer sam ga
na kušnju stavio odabirom odeđenog vremena, kad je moje raspoloženje značajno
odudaralo od onog u kakvom sam uzeo nijet. Čvrstu rješenost sam glumio, s
obzirom da mi je sve češće pogled klizio ka izvnutoj čaši.
Što
ostalima nije smetalo da nastave s veseljem. Koje ništa nije moglo da poremeti.
Čak je dovelo do toga da se zaboravi na ono što je kao nametnuto da je
normalno. Naš ponajbolji drug, i prvi komšija Dragoslav Filipović je umjesto s
nama slavio s Ćosovićima, odnosno najavljivala se ova godina, godina u kojoj se
počesmo dijeliti. Jednostavno je to tako bilo, niti se druge pozivalo, niti se
je bilo pozivano.
Nekada,
već pred samu zoru, vraćao se Dragoslav sa ženom sa Sjenokosa. Naravno, bio je
i on veseo. Sastaše se dva veselja, Mujo je izašao i pozvao ih da nam se
pridruže. I jesu.
Da
bih ja dobio prvi razlog za nezaboravnost tog dočeka. Koliko god da je
Dragoslav već bio pijan, nije ostao toliko iznenađen vidjevši tu i mene ali je
iskazao iskreno razočarenje. Upravo me je on, a kao jedini svjedok dogovora,
posjetio na to gdje sam ja te noći trebao biti!
Drugi
razlog se tako sam dao. Tek tri-četiri sata kako sam bio prestao piti, a već
sam imao razlog da ponovo počnem. Ne htjeh to odmah, i tek tako saopštiti
ostalima. Stao sam pitati redom koliko je sati. I redom sam dobijao tačne
odgovore, na šta sam se ja mrštio.
A
to već nije moglo promaći Kemuri, s kojim se i inače uvijek dobro razumijevah.
-
Pitaj mene, koliko je sati – smiješkom je
potvrđivao razumijevanje.
-
Koliko je sati? – uzvratih i ja sa smiješkom.
-
Evo ga... za dvadeset pet dvanaest! – rekao je to
nakon što se tobože fino zagledavao u svoj sat.
-
Pa, što ne naspete meni!? – uskliknuo sam, pri
čemu su i ostali shvatali stvarne razloge moga raspitivanja za „tačno“ vrijeme.
Sjećanja
i služe da mame uzdahe. Ja ih pustih nekoliko. Jedan je zbog te posebnosti, a
ostali zbog sličnosti i razlika dočeka koji je pred nama. Sličnost je što ga i
sada planiram, a nisam siguran hoće li ići po planu, a razlika je mnogo.
Posljednji
uzdah puštam zbog Admina. Prije godinu dadoh sebi jedno obećanje, koje sam iste
noći poništio. Ove sam godine dao nekoliko obećanja, ovu ću noć zbog Admina
namiriti i to poništeno, a u danima iza gledaću da ovogodišnji amaneti budu i
ispunjeni. U godini, koja će u vremenima ispred biti sigurno jedna od
najpominjanijih. Kada će dovoljno biti - samo reći „devedeset druge!“
