Nešto
je zajedničko svim Novim godinama. Služile su i služiće za podvlačenje crte na
jedan period života, ispod onih događaja koji su taj period obilježili, koje
želimo ili moramo, u obliku sjećanja prenijeti u narednu, i u naredne godine, u
period za koji se uvijek nadamo da će nam biti bolji, ljepši i srećniji, ma
kakav da je ovaj bio.
Ovaj
smo put i sigurni, teško da naredna godina može biti gora, teža i tužnija od
ove. Ako i njen kraj dočekamo.
Od
ove godine, koja se i po svome kraju razlikuje od svih drugih. Posljednji je
njen dan, a mi još nismo sigurni šta će sve pisati ispod podvučene crte.
Njenim
se početkom više najavljivalo nego smo to mi znali prepoznati. Kazivati se
krenulo početkom aprila, negdje nešto kasnije, u mome Trošnju trećeg jula, dan
prije nego je trebao biti naš najveći praznik, svih nas iz tih krajeva, kada
Tjetište i Sutjeska bijahoše centar cijele nam bivše zajedničke države. Kazivati
se krenulo napadima srpske vojske na bošnjačka sela i gradove, a tog krvavog
jula u napadu na naše selo ubijeno je dvadeset i jedno, najmanje, vrlo
vjerovatno još sedmero, šezdesetak je zarobljeno, odvedeno u logore, iz kojih
svi još nisu, moguće neće svi ni izaći, a tek pedesetak nas je stiglo
Zelengori, da kazano shvati, da uzme puške i počnemo odgovarati na ono što nam
je, i kako kazano. To radismo koliko je ko mogao, znao i htio, skupa s
bataljonom koji nas je prihvatio. Prve su bitke bile one koje su
podrazumijevale dooružavanje i spašavanje preživjelih civila, te branjenje
našeg zavičaja, koliko i dokle je to bilo moguće. Nakon čega borbu nastavljamo
na drugom dijelu naše opštine, gdje ubrzo bilježimo i prvu veliku pobjedu u
bitci za Krbljinu zvijezdu. Bitci koja nas je pokazala ratnički spremnima kao
jedinicom, što nas je i lansiralo u prvi ešalon operacije Koverat. Operacije,
koja je za sada i najveća koju je vodila naša armija, ali i koja je baš ono što
nam ne da da još podvučemo crtu ispod ove godine.
Razmišljasmo,
i još uvijek razmišljamo o toj operaciji. Koja je stala, čini nam se gdje
nikada nije ni bila počela. Ovdje. Nećemo zaboraviti kako smo odavde u nju
ispraćeni, ne znam kada ćemo razumjeti da nas se još uvijek tako gleda.
U
jednome sigurno nije razlike, ne obaziremo se ni sada puno na to okolo nas,
mada smo ovaj put manje gluhi osjetiti napetost, prisutnu na svakom koraku. Za
razliku na prije desetak dana kada ne bijahosmo dovoljno pametni, ili glupi da
to shvatimo, razumijemo. Jednostavno, nas se to nije ticalo!?
Bili
smo neutralni, a tako se ne može. Živjeti u Sarajevu, a bar dva puta godišnje
ne navijati za nekoga, nije nikad ni moglo. Ili si plav ili bordo, Željo ili
Sarajevo, ili jesi ili nisi!
Inatni
smo mi, guraćemo svoju neutralnost. Jer, nas nisu odgajale gradske kaldrme. Već
naši pašnjaci, pitomi pašnjaci, gdje možeš biti neutralan, poštovati prvi zakon
prirode: Nek pobijedi jači, u nekoj fer igri, po pravilima određenih od te iste
prirode.
Ne
oskudijevaju ni Igman i Bjelašnica pašnjacima, jesu trenutno pokriveni
snijegom, kakvi su i najljepši, samo se mi ne otimamo utisku kako nisu pitomi
kao naši, bar ne pod nogama ovih što ih sada gaze.
Podijeliše
se Bjelašnički i Igmanski pašnjaci, ne između sebe, oni to ne mogu, već na
Jukine i Zukine.
I
svakoga od nas ko god sretne, opet kao i prije nešto dana, samo sada još
grublje pita „Čiji si?“, i ne kani se dok ne dobije odgovor, a gdje očekuje
samo jedan od dva „moguća“.
Mi
prkosimo, jeste da ne znamo dokle ćemo izdržati, s obzirom da prkosimo i sami
sebi. Imali bi razlog da se naklonimo jednima, ja i svoj prvi boravak ovdje,
kada dolazismo po puške, pamtim po lošijim iskustvom s Jukom, a ono neki dan je
sve to i nadmašilo. Imali bi razlog, kada bismo znali gdje da umetnemo Zukine
prije podvlačenja crte.
Dok
nismo znali ko sve nije učestvovao u ovoj operaciji sumnjali smo kako je to početak
ovih netrpeljivosti, da su Zukini bili alergični na sve koji izbjegavaju
akcije. Što bi se posebno istaklo nakon što je iz ovog „Koverata“ istrešeno
više od pedeset razloga da se to teže oprosti. S druge strane, sada su Jukini u
prilici da polažu neutemeljeno pravo da se hvale kako su oni sve ovo i
predvidjeli.
Sve
skupa nije dovoljno da se mi tek tako opredijelimo, u svim ovim noćima poslije
smo, svojim razmišljanjima tragove krivca zašto je „Koverat“ ovako poderan,
tražili i niže Igmanskih i Bjelašničkih pašnjaka. Ne mogu krivci biti samo oni
što u njemu nisu ni učestvovali, krivnje mora biti i u tome kako je „Koverat“
napisan, po svemu sudeći malo i previše šifrovano, a gdje su te šifre, moguće,
u međuvremenu negdje i uništene.
Jer,
ono što smo mi vidjeli dovoljno je za samo jedan zaključak, moglo je! Moglo se
ući, mi smo svjedoci, mi smo bili toliko blizu. Samo par kilometara, odnosno
jednu čuku.
I
to na način koji nije zahtijevao previše mudrosti i vojnog znanja. Tek dvije
podjednako bitne karike u tom lancu: imali smo sve što nam je bilo potrebno -
volju, želju i odlučnost, snagu, naoružanje... i nekog da nas dovede!
Nedostajala
je samo treća, najbitnija karika, neko ko će sve to iskoristiti, upotrijebiti.
Na Igmanu su ostali oni koji nisu imali nešta od prethodnog, dijelu je sigurno
više nedostajalo ovo drugo, što će reći da je ljudi i oružja bilo dovoljno. Na
Igmanu i na putu prema Trebeviću, ne i na samom Trebeviću.
Zašto
to svima nije bilo dovoljno, upravo je ono što nas neće da svrstava. Teglili
smo mi i viška, minobacač i mine koje nismo mogli koristiti, skoro kilogram
teške konzerve koje nismo mogli jesti, preživjeli dvije noći za koje smo
vjerovali da bi trebale biti puno kraće da bi se preživjele, sve zaboravili
dosta brže nego što bijahosmo sigurni da se može. Sve, izuzev onog što nismo ni
znali.
Još
dugo ćemo se pitati je li se požurilo, je li bolje bilo izgubiti još vremena,
nego preko pedeset boraca. I da se trebao izabrati neki drugi dan. Ali i da je
sve trebao neko drugi isplanirati. U svakom slučaju uvjerili smo se u jedno, da
je lanac zaista jak koliko i njegova najslabija karika.
Možda
sada, a da toga i nismo svjesni, učimo jednu drugu lekciju, možda se bolje
opredijeliti, nego prkositi.
Možda,
ali nama nije. Mi ne želimo biti tako opredjeljeni, mi želimo biti - mi!
A
ovdje se, ipak, polako uči ko smo. Prihvaća se da smo najdalje otišli u ovom
pokušaju deblokade. Iako se istovremeno ni dalje ne prašta što se ne
opredjeljujemo, jedva se čeka svaka prilika da se bar malo umanji ono što smo
uradili.
Priznajemo,
u svakoj priči mora biti i malo istine. Tačno je da svi nismo najmirnije
podnosili ove posljednje, ne sasvim jasne dane.
***
Jučer
je do Majora došao jedan od seljaka iz nekog od okolnih sela, prijavljujući
krađu. Nije jedini, pritužbi je bilo još par, sve su u nekom sklopu naših
„priprema“ za doček Nove godine, od kojih su se dvije odnosile i na krađu sitne
stoke, odnosno janjaca, ali ti nisu ni bli sigurni da se njihove prijave odnose
baš na našu jedinicu, ma koliko njima logično bilo to što se ništa slično prije
našeg dolaska nije događalo, mi uvijek možemo reći kako se tek sada koristi
naše prisustvo.
Ovaj
i nije tužio za nešto vrijedno, ukradena mu je, ili oteta maskirna jakna, pri
čemu je, makar se sve desilo pri mraku, navodno dobro vidio počinioce, prilično
ih jasno opisujući: jedan je imao slomljen prst, dok je drugi izgledao malo
razrook, ili barem krupnijeg pogleda.
Majoru
je to bilo dovoljno, opis je odgovarao Muju Vrevi i Arminu Pendeku, poznatim
kao tandem Koja i Pohara. Drugog sam dobro upoznao, nije mi ovo išlo uz njega,
ali moram drukčije razmišljati ako prihvatim kako bi idejni kolovođa svakako
bio Koja, on mu samo najbolji jaran. Naravno, Major se nije htio time baviti,
prepustio je Eku da obavi razgovor s njima.
Eko
je zatražio od njih dvojice da vrate ukradenu jaknu, na šta su obojica negirala
učešće, Koja je čak bio i prilično ljut, insistirajući da se njegove stvari
pregledaju, pretresu. Nije to urađeno, sumnjalo se da su jaknu preprodali za
rakiju i cigarete, a sve to na neko vrijeme smjestili kod nekoga drugog.
Među
nama se ovaj postupak nije ni osuđivao, ispravno smo se pitali zbog čega će ta
jakna nekom civilu, makar bio tamo neki konjovodac, ili nešto slično, a dok
mnogi pravi borci još maštaju o toploj maskirnoj uniformi. Bilo je i onih koji
su Koju i potpuno oslobađali, tvrdeći kako je on od onih „poštenih lopova“,
koji bi svakako priznao sve što uradi a što se otkrije!
Ja
prihvatih da počnem više vjerovati opisu, manje u Kojovo poštenje. I ostao bih
u takvom ubjeđenju da mi neko ne došapnu kako u bataljonu ima još jedan sličan
par. Zaista, i Šefi je falio prst, a njegov rođak Ekrem je onom opisu umnogo
bio bliži nego Pohara. Na sve samo se nasmijah, dodajući kako, eto, nekad ni
sudbina sama ne može sve, kako joj nekad trebaju zaista rijetke koincidencije.
Ipak,
sem što onaj seljak neće dobiti jaknu nazad, ovaj događaj nije ostao bez ikakva
odjeka. Seljak je kradljivce vidio, prijetio da će pucati, bio ljut što se nisu
obazirali, još ljući što je naša Komanda propustila da ih razotkrije i kazni, i
vrati mu jaknu.
Od
njega je krenula, i ubrzano se Bjelašnicom i Igmanom širi njegova izjava, data
svakome kome se stigao požaliti „Bože, što su zajebani oni Jukini, još jebeniji
oni Zukini, al' što dođoše ovi neki Brukini...“
Ova
izjava otkriva da je neprijatnih susreta mještana i ovdjepridošlih vojnika bilo
i prije našega dolaska, da je taj broj zadnjih dana porastao, sigurno zbog ove
noći, ali i zašto smo mi sve vrijeme neopredijeljeni. Između Juke i Zuke,
izabrali smo sebe, makar nam se usput i takva imena nadijevala! Važnije je što
smo mi već dokazali da nismo kao oni, manje je bitno na koji način će to ko da
shvata, a najmanje kako će ko da nas zove. Kako god da nas zove, s igmana nas
otjerati neće.
Na
Igmanu ima mjesta za sve, ali samo jedni mogu biti - gazde! Da smo se opredijelili,
znači i da bi se potčinili. Gazdama Igmana.
Ako
nas se htjedne prisiliti, opredijelićemo se za one koji ne misle gazdovati
Igmanom. Igmanu gazda nije potreban, ima mjesta za sve, i za prikupljanje snaga
za akcije, ali i za odmor.
Ko
god da bio gazda Igmana mi mu nećemo dopustiti da nas remeti, tako ni da nam kvari
sve naše i pripreme i „pripreme“, ma koliko i među nama, pojedinačno ne bile
jednake.
Iako
ispod ove godine još ne možemo podvući crtu, nema sumnji da je sva bila
drukčija od svake prije, a vjerujem kako će i noćašnja čestitanja da budu
jedinstvena, sa svim željama zbijenim u jednu. Šta ljepše poželjeti nekome nego
da i sljedeću dočeka živ i zdrav, i sa svojim najdražima, ali po mogućnosti
negdje na Zelengori ili Vučevu, daj Bože i u oslobođenoj Foči!
