Operacija KOVERAT
predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je
operacija uspjela, istorija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno
drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti,
površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i
krvi...
U Konjicu 8. novembra dolazi do nesporazuma između Mirsada Čauševića Brade, s jedne, i Jove Divjaka i Zejnila Delalića, s druge strane. Alija Ismet bezrezervno podržava Bradu, a tiho im se pridružuje i Karić. Zejnil Delalić tvrdi da je do sukoba došlo zato što je Brada bio nerealan i da je htio da stvara brigade „na papiru“, s ljudstvom bez oružja.
„Mi smo izašli iz gladnog Sarajeva i meni je kod Zejnila, gdje je bio i
Jovo Divjak, prvo zasmetala bogata gozba“, priča Brada. „Onda, od dva sata
priče oni su, uz jelo i piće, borbi posvetili svega petnaestak minuta. Rekao
sam Aliji Ismetu da ovo ne mogu da izdržim i da ću ići. On je kazao da misli
isto. Iz centra veze uspostavio sam kontakt sa Seferom i, ljut, ukratko mu
prenio svoj dojam i pitao ga: „Hoćemo li da sada pričamo ili ćemo da...“ Bila
je otvorena veza i znao sam da nas četnici prisluškuju, pa sam zastao
razmišljajući kako da mu u šiframa kažem da mislim na deblokadu Sarajeva. I
tada sam rekao: „...ili ćemo da otvorimo koverat?“ „Otvorite koverat" odgovorio
je Sefer, koji je shvatio šta mu govorim. Od tada su paljanska sredstva
informisanja počela da bubaju o operaciji „Koverat“.
„Mislim da je tako bilo“, kaže Halilović. „Međutim, mi smo i kasnije
stalno koristili šifru „koverat“. Recimo, razgovaram telefonom sa Karićem, znam
da nas četnici prisluškuju i ja mu kažem: „Otvori koverat i vidi šta ti piše na
prvoj strani, u trećem pasusu...". Četnici su dobro procijenili da se radi o
operaciji deblokade Sarajeva i mislili su da joj je tajni naziv „Koverat“. Ništa
više nisu znali“.
Da li pod dojmom onog što mu je saopštio Brada, ili se slučajno radilo o
podudarnosti, ali Sefer je istog dana izdao naredbu Konjičanima da izvedu
akciju na Bijelu i Borke.
Delalić ne poriče da je kod njega uvijek bila dobra gozba. I tvrdi da je
dobro jeo i pio i Mirsad Čaušević Brada. Ali, još je bilo daleko do realizacije
operacije deblokade Sarajeva. Jer, Karić, Čaušević, Alija i Medo Haznadar, koji
je ubrzo izašao na Igman, bili su iznenađeni malim brojem boraca na Igmanu.
„Bili smo šokirani kad smo vidjeli kakvo je stanje na Igmanu“, kaže
Mirsad Čaušević Brada. „Prema izvještajima koji su nam stizali u Sarajevo, mi
smo bili ubijeđeni da na Igmanu ima nekoliko hiljada dobro naoružanih boraca.
Kad smo izašli, katastrofa!“
Karić, Čaušević, Alija i Haznadar izvještavali su redovno Glavni štab o
stanju na Igmanu. Prema izvještaju Mede Haznadara, evo kakvo su stanje zatekli
na Igmanu: „Na samom Igmanu
je bilo veoma malo boraca koji su bili organizovani u odred „Igman“ brojnog
stanja oko 300 boraca, jedinica „Zulfikar“ brojnog stanja oko 150 ljudi i
60-tak boraca iz jedinice Jusufa Prazine“.
A u izvještaju koji su 10. novembra poslali Seferu Haliloviću Karić,
Čaušević i Alija stanje na Igmanu opisuju kao „jako loše, protkano nizom
nedostataka“. U te nedostatke navode nefunkcionisanje Komande TG Igman, iz koje
se „više od 50 odsto starješina samovoljno udaljilo“, nedostatak oružja i
municije, nedostatak veze sa Prvim korpusom, nedostatak vode, hrane i slično.
Ističu da „postojeće snage funkcionišu kao nezavisne grupe“. Na kraju kažu da
je na ovom prostoru „izraženo djelovanje kriminala u najgorem obliku uz
saradnju sa HVO-om, što bitno utiče na razbijanje armije na ovom području.“
Mirsad Čaušević Brada se sjeća da su na Igman i Grebak dolazili šverceri i
kupovali krave za šteku cigara i vozili ih za Split, a već je HVO bio blokirao
sve naše konvoje s oružjem i municijom.
U tom izvještaju Karić, Brada i Alija informišu Štab Vrhovne komande „da
ima indicija da se vrši opstrukcija od strane HVO-a“, u pripremi težinskog
zadatka BiH – deblokade Sarajeva, jer traži da snage Armije RBiH iz Konjica,
Jablanice i Mostara „uključi u realizaciji svojih ciljeva u istočnoj
Hercegovini“.
Na kraju depeše oni traže da „bezuslovno i hitno na slobodnu teritoriju
izađe predsjednik Izetbegović, načelnik Štaba Vrhovne komande Sefer Halilović,
ministar MUP-a Jusuf Pušina i „ostali u skladu sa zapoviješću.“ A ukoliko ne
izađu, „sigurno se neće moći realizovati postavljeni zadaci“.
I Medo Haznadar piše o nevoljama članova Štaba Vrhovne komande koji su
zaduženi za pripreme deblokade Sarajeva. „ S obzirom da se traže ubrzane
pripreme za deblokadu Sarajeva“, piše on, „težište se u daljnjem radu
starješina iz ŠVK daje na ubrzanom formiranju brigada, prikupljanju što većeg
broj boraca na platou Igmana i nabavka MTS-a, posebno naoružanja i uniforme za
borce. Koliko će to biti teško izvodljivo navedena grupa nije ni
pretpostavljala. Naime, na Igmanu nisu bile stvorene nikakve pretpostavke za
boravak jačih snaga. Poslije višemjesečnog defilovanja raznih jedinica i hiljada izbjeglica,
objekti su opljačkani, inventar dobro oštećen ili uništen.“ Haznadar dodaje da se „odlaskom u Logistički centar Visoko, telefonskim
kontaktima sa načelnikom R. Delićem i ostalim zvaničnicima, pokušalo riješiti
pitanje logistike, ali ništa nije pomoglo.“ „To je toliko iritiralo“, piše
Haznadar, „da se sticao utisak da se to namjerno bojkotuje, pa je u nekoliko
navrata došlo do oštrih, verbalnih duela između Vehbije Karića i Rasima
Delića.“
Osnivanjem 8. brdske brigade, 10. novembra je ukinuta Taktička grupa
Igman. U pismu koje je toga dana napisao, komandant Hajrudin Hasanović se žalio
Seferu Haliloviću kako su nesuglasice pojedinih članova Glavnog štaba prelamaju
preko leđa ove komande. Na prvom mjestu je spomenuo „neslaganje između Sefera
Halilovića i Jusufa Prazine“. Ali, napisao je i ovo: „Izlaskom na Igman Jovana
Divjaka i Vehbije Karića stvari umjesto da se rješavaju, one se i
usložnjavaju.“
Karić, Divjak, Čaušević, Delalić i Edib Šarić u mnogim depešama su
spominjali izlazak Sefera Halilovića na slobodnu teritoriju kako bi efikasnije
rukovodio oružanom borbom. Delalić i Šarić su to predlagali i prije izlaska
Divjaka i Karića. Po tome su karakteristične depeše Ediba Šarića koji je više
puta pisao Seferu da izađe „jer ga vojska čeka“. A u pismu od 2. oktobra 1992. on
je Seferu pisao o teškom stanju na Igmanu i slobodnim teritorijama. Na kraju mu
je napisao i 17 prijedloga kako da se stanje riješi. Tri prva prijedloga su
glasila ovako: „1. Da izađeš i komanduješ svojoj vojsci. 2. Da izađeš i
komanduješ svojoj vojsci. 3. Da izađeš i komanduješ svojoj vojsci.“ A posljednji: „Haj, molim te, izađi. Jer, ako ne izađeš, tužit ću te za
raspad Armije BiH.“
„Imali smo dvije varijante gdje da formiramo IKM Glavnog štaba na čelu
sa Seferom“, kaže Vehbija Karić. „Prva varijanta bio je Igman, a druga „ARK“ u
Konjicu. Ja sam naginjao da to bude Igman, zbog našeg glavnog zadatka –
deblokade Sarajeva.“
Karić, međutim, kaže da je taj IKM, ma gdje se nalazio, bio zamišljen
kao baza odakle bi se išlo po cijeloj slobodnoj teritoriji, uvezivale jedinice,
pripremale i vodile bitke i ponovo se vraćalo na IKM.
ARK je prije rata urađen kao rezervno komandno mjesto Generalštaba bivše
JNA, iz kojeg je, u slučaju rata, trebalo da komanduje Tito. ARK je
grad-tvrđava pod zemljom i zaštićen je i od udara atomske bombe. Zahvaljujući
Šerifu Grabovici i grupi drugih starješina bivše JNA koji su godinama tu
radili, ARK je sačuvan. Sačuvan je njegov raznovrsni sistem veza, namještaj u
sobama, operativni centri, agregat, klima uređaji.
Zejnil Delalić i Edib Šarić, „uz saglasnost Jovana Divjaka i Vehbije
Karića“ poslali su Seferu Haliloviću 7. novembra 1992. opširno pismo u kojem
spominju ARK i aludiraju na apsurd da se u ratu ne koristi takav objekat koji
je pravljen za rat. Oni kažu da je u ARK-u „ostalo sve sačuvano – valjda za
period kad bude otpočeo rat zvijezda“.
Sefer Halilović je 13. novembra 1992. godine izdao naredbu o stavljanju u
funkciju ARK-a za razmještaj i odmor ljudstva raspoređenog na IKM Konjic. U
naredbi još piše da će objekat „do dolaska ŠVK OS RBiH koristiti lica koje
odredi Štab Vrhovne komande.“
Ali, za vrijeme priprema za operaciju „Koverat“ Sefer nije izašao iz
Sarajeva.
autor Šefko Hodžić, ratni novinar i izvještač
izvor
