Operacija KOVERAT
predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je
operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno
drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti,
površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i
krvi...
Prva komisija na čelu sa Mustafom Beglerovićem koja je od 23. do 29.
decembra 92. godine istraživala uzroke tragedije na Trebeviću i Jahorini,
tražila je i dobila izjave po nekoliko boraca i starješina iz svih jedinica
koje su učestvovale u ovoj nesrećnoj operaciji. Tako su izjave dali i komandir
čete brigade „Neretvica“ Zahir Hrnjica i borci Esad Hrnjica i Salko Boloban.
Njihove izjave su šture. Spominju mrtve i ranjene, ali nema širih opisa
stradanja njihovih saboraca kao što su to uradili komandiri i borci drugih
jedinica.
Međutim, borci iz Neretvice najviše su stradali. Poginulo ih je 14, a
devet se vodi kao nestali. Poginuli su: Mustafa Ahmić, Rešid Boloban, Ibrahim
Džino, Halis Jahić, Nihad Kezo, Asim Mustafić, Ismet Miljević, Ibrahim Nezić,
Mirsad Padalović, Nesib Perva, Enver Turković, Ćazim Veljković, Suljo Žiko i
Arif Karić. Još se ništa ne zna o sudbini Elvira Čustovića, Rašida Kurtovića,
Ismeta Zatege, Junuza Šabanovića, Ejuba Nefera, Alije Poturovića, Muje Šoljića,
Nusreta Šore i Senada Šišića.
I čuveni ratnici iz Drežnice bili su na jahorinskom maršu. Poginuli su
Vensur Bečić i Edin Kadrić, a nestali Esad Balić, Mirsad Bečić i Džefer Dedić.
Njihov komandir Halil Ćućurović ukratko je opisao njihov put na Trebević i
nazad. Najveći dio njegovog izvještaja govori o nošenju ranjenika na ćebadima i
šatorskim krilima. Spomenuo je ranjenog Mehu Pendića i vojnika Zlojića sa
kojima je stigao u Slavljeviće.
O stradanju boraca brigade „Bregava“ potresna svjedočenja su nam
ostavili Ibro Husnić i Zijo Boškailo. Poginuli su: Ekrem Bešo, Semir Boškailo,
Senad Nurko i Šefik Šuta, a nestali Safet Festić i Senad Humačkić. Stočani su
imali i deset ranjenih koje su nosili kroz noć do one guste šume na Jahorini,
gdje su se namjeravali odmoriti i gdje je došlo do posljednjeg i najvećeg
haosa. Tu su zatekli samog i teško ranjenog Muharema Mušana Jugu, koji im je
ispričao da je tražio od svojih Nevesinjaca da ga ostave, da se on sa njima
halalio i da su otišli. Njegovi saborci, prije odlaska, pokrili su ga, umjesto
pokrivačem, granama. Prema sjećanju Ibre Husnića Mušan je ubrzo počeo da govori
kako mu je vruće i gubio je svijest. To je bio posljednji trag o Mušanu. Svi
ostali Nevesinjci su preživjeli jahorinsku golgotu.
Od boraca 41. mostarske brigade koje je u deblokadu Sarajeva poveo
Miralem Jugo, osmorica se nisu vratila. Poginuli su: Mirsad Bilal, Abas Grcić,
Meho Jelovac, Zijo Špago i Ramiz Voljevica. Pašaga Imamović, Ismet Jelovac i
Saša Mujan su nestali. Mujan je na početku marša odustao i od tada mu se gubi
svaki trag.
Na Jahorini su poginula ili nestala petorica Jablaničana: Sabit Bilić,
Zlatan Alikadić, Bahrudin Šćuk, te Kemal Mutap i Ramiz Teletović. I na kraju,
poginula su četvorica „Crnih labudova“: braća Bernand i Emir Ćatak, Suad Kojić
i Jasmin Kohnić.
Dakle, ukupno 52 poginula i nestala! Nažalost, četvorica više nego što
stoji u dokumentima o operaciji „Koverat“.
Da li je Sarajevo moglo biti tada deblokirano da je kolona ovih ratnika,
kad je stigla na Stupanj, krenula u izvršenje zadatka? O tome će se nagađati i
polemisati dugo.
U operaciji „Koverat“ u prvoj varijanti se računalo da učestvuje 10.000
boraca. Učestvovalo je oko 4.000. Ali, samo je jedan od njih izvršio zadatak!
Bio je to Harun ef. Hodžić, borac „Crnih labudova“, koji se nije vratio sa
ostalim borcima, nego preko Trebevića izvršio „proboj“ obruča i ušao u
Sarajevo!
Harun Hodžić je sa svojom jedinicom i Jablaničanima, vidjeli smo,
učestvovao u bici kod Bistrice i krenuo za Sarajevo. Zvao je njegove saborce i
Jablaničane da pođu s njim. Ali, niko nije prihvatio. Hodžić je 30. decembra
92. godine Komandi Prvog korpusa napisao izvještaj o maršu na Jahorinu i
Trebević i svom dramatičnom putovanju do Sarajeva.
Harun se 20. decembra kod Bistrice odvojio od saboraca i krenuo prema
Trebeviću, gdje je zanoćio i čekao zoru. Ujutro, 21. decembra kretao se istom
onom stazom kojom se nekoliko sati ranije vraćala kolona sa Stupnja. Prema
tragovima u snijegu zaključio je da su se „borci Mostarskog i Fočanskog
bataljona vratili nazad“. Ali, on je produžio naprijed.
„Negdje oko 15 časova“, pisao je Hodžić, „došao sam blizu jednog sela u
kome sam čuo ogromnu dreku. I prema glasovima sam zaključio da su nekog
tjerali. Čula se povremena pucnjava.“
Nadomak sela sačekao je mrak, jer je dio puta ka Sarajevu vodio preko
čistine. Prošao je srečno i prenoćio na jednom uzvišenju.
Rano ujutro, 22. decembra krenuo je pravcem za koji je misio da ga vodi
ka Sarajevu. „Našao sam“, pisao je, „svježe tragove vatre. Još se pušilo i
pepeo je bio topal. Pored vatre sam našao dvogled koji sam ponio. To veče je
padao snijeg i ujutro je bila velika magla tako da sam zalutao i kružio sve u
krug čitavih sedam, osam sati. Tako lutajući kroz maglu i šumu naletio sam na
mrtvo tijelo jednog našeg borca iz Konjica – Junuza Šabanovića, za kojeg
pretpostavljam da je izvršio samoubistvo jer sam pored njega našao osigurač od
ručne bombe.“
Harun je ponio Šabanovićevu vojnu knjižicu i nastavio put. Nakon dugog
lutanja izbio je nadomak nekog sela gdje je zanoćio. Cijelu noć je slušao
dozivanja, razgovore i zaključio je da je „vanredno stanje i da su pojačane
straže“. I čitavo vrijeme, dok se probijao prema Sarajevu, gledao je kao sa
Pala stižu pojačanja prema Trebeviću i Lukavici.
Narednog dana kretao se oprezno putem koji je od Pala vodio preko
Trebevića i tek tada bio siguran da je na pravom putu prema Sarajevu. Krećući
se oprezno, kako je zabilježio, „nailazio sam na četnike, ali nisu me
primjetili“. Bilo je i rizičnih situacija, ali je imao sreću.
Uveče se spuštao niz Trebević prema Jarčedolima, gdje je prvih nekoliko
mjeseci rata čuvao straže i dobro znao gdje su čiji rovovi. Znao je borce Jarčedola
i oni njega. Srećno je prošao srpsku liniju i onda ga je zaustavila straža –
sarajevskih branilaca. Odmah su ga prepoznali.
„Tek tog momenta, uz zahvalnost Allahu dž.š., sam bio siguran da sam se
spasio i da sam ostao živ“, zabilježio je Harun ef. Hodžić.
I ovo je kraj priče o glavnom igmanskom pravcu operacije „Koverat“.
Jahorinski marš Hercegovaca jedinstven je u našoj oslobodilačkoj borbi.
Bez obzira što su, izmučeni dugotrajnim maršem kroz planinu, po snijegu i
užasnoj studeni na koje nisu navikili i mučeni sumnjama o izdaji, dovoljno
nepripremljeni i neorganizovani, pred ciljem odustali od borbi za proboj
sarajevskog obruča, elan sa kojim su krenuli spada u najviše bosanske ideale
onog vremena. Jer, blokirano Sarajevo u to vrijeme je bilo i najveći simbol
stradanja i otpora u našoj zemlji, pa i svijetu.
autor Šefko Hodžić, ratni novinar i izvještač
izvor
