Pred večer došao je
jedan vojni kamion gdje smo se nas 38 dobrovoljaca potrpali i pošli u pravcu
Trnova, zatim ka Krupcu, ali kad smo prošli Trnovo i uputili se ka Delijašima,
ja sam vidio da ovo već više nije šala i da nam slijedi Jahorina...
Prije Delijaša u jednom
vikend naselju, pored jedne riječice vidjeli smo ulogorene Hercegovce koji su
uz logorsku vatru pjevali neke pjesme iz svog zavičaja, a i pokoju patriotsku
nastalu u protekloj godini odbrane od agresora.
Ni nama iz Crnih
Labudova nije ostalo ništa drugo nego naložiti vatru i pokušati podići
raspoloženje na što veći nivo. U čudu smo se gledali i u komandire koji ni sami
nisu znali ni gdje smo ni zašto smo tu. Jer rečeno nam je da idemo ka Krupcu.
Uslijedio je brifing.
Ćato je primio zadatak,
kad se vratio samo kratko je kazao: ‘Spremite se za polazak, za sat vremena
krećemo’.
Pozvao je komandire
grupa, s obzirom da sam već bio kao neki moralista i ja sam prisustvovao sastanku
na kojem nam je saopćio: da je Operativna grupa Igman promijenila odluke o
napadu i da je glavni pravac napada preko Jahorine ići direktno na Trebević i
napraviti spoj sa našim snagama u Sarajevu, a onda širiti koridor prema
Lukavici i uspostaviti slobodnu zonu u kojoj bi Sarajevo bilo deblokirano.
Naš zadatak je bio
ovladati raskrsnicom puteva Pale, Jahorina, Trebević. Dok bi glavnina snaga
išla preko Jasika ka Trebeviću i tu se spojila sa našim snagama. Sa nama je
bila i planirana jedinica policije iz Jablanice koja je brojala oko 80 boraca.
Ukupno, bilo je spremno negdje oko 1400 boraca da tu večer učestvuje u akciji.
Kada je sve bilo spremno
za polazak upoznali smo se sa komandirima iz pomenute jedinice, rekli su nam da
će nam jedan mještanin biti vodič. Kada sam vidio tog čovjeka, vjerujte obuzeo
me je neki čudan osjećaj. Nemam običaj nikad nikoga potcijeniti, ali nisam se
mogao oteti gorkom utisku da nam slijedi pakao.
Uslijedio je marš prema
selu Govedovići podno Jahorine odakle je bilo uvođenje u teritoriju koju su
kontrolisali četnici. Već u samom startu marširanja vidljivo je bilo da neće
sve štimati kako je zaplanirano.
Već nedugo od sela iz
kojeg smo pošli vidjeli smo da pojedini vojnici odustaju, nespremni fizički i
odjećom koju su imali a neki možda i prvi put se susreli sa snijegom i to
kakvim na Jahorini. Često smo u putu nailazili na ostavljene stvari naših
boraca kao što su bile zimske bunde od ovčije kože koju su većina Hercegovaca
nosila u ovoj operaciji, zatim nađeno je i na desetine RPG projektila koji su
očito bili preteski u rančevima, a Boga mi, bilo je odbačeno i municije od
običnih pušaka.
Naša grupa je marširala
usiljeno, bio je plan do zore doći negdje u predjelu Ravne Jahorine, odatle ka
Dvorištima i prići raskrsnici pomenutih puteva. Ja sam tu večer ponio sijač puškomitraljez-84,
koji mi i nije bio tako težak nadajući se da će mi se ostvariti san da Sarajevo
bude slobodno i da Sarajlije mogu dahnuti makar od projektila koji dolaze sa
Trebevića.
Svitalo je, odmarali smo
se na nekoj zaravni i tu sam uspio kod jednog od komandira vidjeti na momenat
jednu kartu i pravce u kojem se krećemo i gdje bi trebali doći. Hvala Bogu, bio
sam dobar u orijentaciji i taj jedan pogled na kartu kasnije će mi biti od
neprocjenjive vrijednosti. Nastavili smo i otprilike na neko željeno mjesto
stigli nakon cijelih 12 h pješačenja. Raštrkali smo se po šumi u manjim
grupama, a izvidnica sastavljena od komandira obje jedinice i vodiča pošla je
da osmotri raskrsnicu. Dok smo odmarali trebalo je nešto prizalogajiti, u mom
rancu bio je jedan ‘Lanch paket’ koji sam tu i pojeo. Ostavio sam jednu kesicu
kakao praha, nešto mi je govorilo da će mi valjati. A to što smo imali malo
hrane u toj zabiti možemo zahvaliti pomenutim oficirima Aliji i Mirsi Bradi,
jer su nam rekli da idemo na Krupac, i za Krupac smo se i spremali.
Podugo ih nije bilo dok
nismo začuli jedan pucanj. Nedugo zatim dotrčao je sav usplahiren jedan iz
jablaničke jedinice i kazao da su otkriveni i da četnika ima puno, raspoređenih
po obližnjim brežuljcima oko raskrsnice. Da je jedan od momaka iz njihove
jedinice pogođen onim pucnjem koji smo čuli, očito da su nas očekivali, peta
kolona je radila svoj posao. Nije nam preostalo ništa drugo, tu smo, ima nas
dosta, hvala Bogu dobro smo naoružani da ih napadnemo pa neka bude šta će biti.
Kako smo se pripremali
od silne grupe nije ostalo puno spremnih za napad, većina je željela čuvati nam
leđa u šumi. Kako su mi u tom momentu komandiri izgledali tužno, kako bi rado
prepustili komandu nekom drugom, onako u sebi sam komentarisao, hvala Bogu pa
sam samo običan borac, borac koji se boji samo Boga i mogu poći uvijek gdje
treba a da ne mislim o drugima.
No uspjeli smo okupiti
finu grupu i napraviti raspored, nas desetak pomiješanih Labudova i Jablaničana
je pošlo preko jednog puta i trebali smo napasti s lijeve strane, a desetak je
otišlo ispod da napadne desno. Kada smo polazili na putu koji pominjemo,
pojavila se «praga», očito da ni oni nisu baš znali koliko nas ima i dokle smo
došli. Na sred ceste ostao je sa «osom» u rukama Suad Kojić i hrabro sačekao da
čitava izađe na ravninu iza okuke, mi ostali smo zalegli pored puta sa oružjem
uperenim u vozilo. Kada su četnici primijetili uperenu cijev u vozilo naglo su
zakočili, Suad je uz tekbir opalio, projektil je pogodio vozilo. No kad nešto
nije suđeno, projektil je samo okrznuo vozilo i preletio preko i nekih
pedesetak metara vjerovatno u neko drvo ekspolodirao. Četnici u vozilu su bili
u panici, pokušali su krenuti nazad, drugi Crni labud je izletio sa RPG i
ponovo gađao i ponovo dobro ciljao ali drvo se ispriječilo ispred prage koja
ponovo nije pogođena. Šofer je počeo spuštati vozilo u rikverc pokušavajući ga
upaliti, jedan od njih je izletio iz vozila i popeo se na top da bi otvorio
vatru. (Za one koji ne znaju kada
pominjem Pragu mislim na vozilo naoružano dvocijevnim topom od trideset
milimetara kalibra, i po vojnim pravilima zamjenjuje sama oružanom vatrom 300
pješadinaca).
Mi koji smo bili okolo
smo zapucali, ja sam ispalio jedan kraći rafal iz sijača koji je zakovao, Bože -
pa možel se šta gore desiti od toga. Ovaj srećom što se popeo za top više ga
nije nikad upotrijebio. Pokušavao sam otkloniti zastoj, brzo sam uspio, i
probao ponovo i ponovo nakon prvog metka sijač je zakovao. I tako dva, tri
puta. (Pitao sam se što je to tako, zašto
zakiva? Tad odogovora nije bilo, kasnije ću saznati, u prvoj akciji na
Hadžićima momak koji je koristio sijač je toliko pucao da je jednu cijev
potpuno deformisao i da je za ovu akciju data nova cijev za sijač koja očito
nije bila uštimana sa zatvaračem koji se izlokao zajedno sa starom cijevi).
Praga nam je utekla iz vidokruga i mi smo pošli u pomenutu akciju, rasporedili
se što smo više i bolje mogli iako nas nije bilo puno i otvorila se žestoka
vatra, ja sam išao sa sijačem iako sam ga nosio kao kolac, jer da sam odustao
ne bi valjalo, jer u mene su gledali sa puno povjerenja i posebno sa jakim
oružjem, i rekao sam sebi idem dokle Bog bude odredio.
Četnici su žestoko
odgovarali, pored mene je pogođen moj pomoćnik koji mi je nosio municijsku
kutiju Jasmin Kohnić iz Zenice. Svojim očima sam vidio kako ga je metak pogodio:
samo se smirio, nije ni pomakao. Kada sam mu se primakao još dva-tri metka su
pored same moje glave profijukala. Ja sam ga pokušao pomjeriti da vidim daje li
znakove života; uspio sam samo vidjeti zadnji izdisaj i pogledom sam pokušao
ispratiti njegovu plemenitu šehidsku dušu u zagrljaj džennetskim hurijama.
Još jedan metak me
vratio u stvarnost, toliko je bio blizu da mi je okrznuo remen na ruksaku.
Samo sam se bacio ustranu,
u zaklon jednog drveta, izvadio dvije bombe, ostale su mi još dvije u ruksaku,
i bacio ih u pravcu četnika što sam jače mogao. Da li je bilo kakog efekta ne
znam, ali meni su pomogle da me okuraže, povukao sam se malo unazad da vidim
ima li još naših boraca da nam pripomognu. No, nažalost nije ih bilo već sam
vidio i neke sa lijevog kraja kako se povlače i kako pričaju da imaju još
dvojica momaka iz Labudova koji su poginuli.
Radilo se o dvojici
braće, mladićima od po 22 i 23 godine Emiru i Bernardu Ćatak iz Zenice,
majstorima borilačkih sportova, momcima koji nisu prezali ni od kakve akcije,
eto koji su od tog 20. decembra 1992. inša-Allah šehidi.
Kada sam došao do mjesta
gdje je bila većina naših momaka saznao sam da je ona praga na desnoj strani
napravila dar-mar i da je uporni i hrabri Suad Kojić pokušao sustići i još
jednom je gađati svojom osom, ali ovaj put ona je pogodila njega i on je otišao
na onaj svijet kao šehid. Zaplakao sam kao malo dijete, Suada sam zaista
zavolio kao svog najrođenijeg, a kako i ne bih takvih mladića je malo; nije propuštao
namaza, nikada ga niste mogli čuti da izgovori ružnu riječ. Uvijek je pokušavao
imati osmijeh na svom mladalačkom licu, imao je nepunih 20 godina. Iako mu je
babo rahmetli poginuo ranije, a majka sa još četvoro djece otišla na put u
nepoznato u izbjeglištvo, Suad nije izašao preko piste iz Sarajeva kao mnogi i
pobjegao u dijasporu već nastavio da se bori i on je sigurno izborio džennet.
Kada je sve već bilo
gotovo, kada smo prebrojavali mrtve i kada je ranjene, a nije ih bilo malo,
trebalo zbrinuti i vraćati nazad, tek tad smo uvidjeli besmisao akcije i
glupost onih koji su to planirali.
Na tome mjestu je
poginulo osam vrijednih momaka: četiri iz Labudova i četiri iz Jablanice. Bože
dragi, kad se sjetim samo jednog detalja iz tog dana, koji nikad zaboraviti
neću.!Kad sam se vratio na mjesto gdje je bila većina koju sam pominjao da su
nam čuvali leđa nekoliko njih je imalo i motorole i slušali su zapomaganje
jednog ranjenog saborca iz Jablanice, koji im je govorio ‘Braćo pomozite, ne
mogu maknut, teško sam ranjen, evo ih - prilaze mi’. Meni je tada već sinulo u
glavi neću nazad, idem ka Sarajevu: pa šta da Bog.
autor Harun Hodžić
izvor
