Obraćam vam se ovom pričom, jednim ratnim događajem, koji je
u mojim moždanim vijugama dobro zapisan i to nikad neću zaboraviti. Odlučio sam
ovo ispričati, ne iz razloga da bih pokazao svoju veličinu ili hrabrost u ratu,
da u mene gledate kao u čovjeka koji je napravio nešto veliko, već stoga da
vidite kako Svevišnji Gospodar Allah dž.š. svoje robove stavlja na kušnju, da
bi vidio koliko je neko od njih sposoban da u Njegovo ime izdrži i ono što
ostali ne mogu.
Bilo je to 1992. godine
u decembru mjesecu, kada je ŠVK Armije R. BiH donio naredbu o deblokadi grada
Sarajeva. Mnogo jedinica se sakupilo na legendarnom Igmanu i tu su počeli
razrađivati planove oko deblokade grada. Jedna od varijanti bila je i ta da se
glavnina snaga uputi pravcem Trnovo-Jahorina-Trebević i da sa te strane izvrši
proboj, s ciljem spajanja sa snagama koje su bile u Sarajevu.
Ja sam se nalazio sa
jednom grupom iz ‘Crnih labudova’ i iz hotela na Igmanu smo krenuli u večernjim
satima 19. decembra 1992. godine, kada je bio pokret svih jedinica ka Jahorini.
Naša grupa je imala zadatak da ovlada raskrsnicom puteva Pale – Jahorina -
Trebević. Marš ka tom odredištu trajao je punih dvanaest sahata. Ja sam na sebi
nosio mitraljez ‘84’, koji je težak 10 kg sa kutijom i mecima i još nešto
opreme. Sve je to lahko kada znaš da se boriš za pravu stvar i da si na Božijem
putu. Tu nam se desilo ono što nismo očekivali. Peta kolona je radila svoj
posao krajnje profesionalno. Tu smo razbijeni, ne zbog snage dušmana, već zbog
nepripremljenosti jedinica.
To je početak ove priče.
Kada su svi odlučili da
se vrate nazad, ja sam odlučio da pođem u moje voljeno Sarajevo. Taj dan 20.
decembra 1992. godine, protekao je u iščekivanju daljih poteza četnika, koji su
prolazili nedaleko od mene, pretražujući teren na svega nekoliko metara
udaljenosti. Allahova volja je bila da me tu ne vide. Noć sam proveo nedaleko
od mjesta okršaja. Za tu večer imao sam rezervne čarape, koje su bile suhe, da
mi ne bi noge promrzle. Onako u snijegu, dočekao sam sabah, uzeo tejjemmum,
klanjao sabah i sa Božijom pomoći nastavio put prema zacrtanom cilju. Taj dan
nisam imao nekih većih poteškoća, osim što nisam imao ništa od hrane, sem jedne
kesice kakao praha iz lanč paketa. Tek kada sam bio na izmaku snage, otvorio
sam kesicu i uzeo nekoliko ‘gutljaja’. Allah je dao da to bude dovoljno, da
mogu ponovo nastaviti put. Drugu noć sam proveo na jednom proplanku, na vrhu
jedne visoke kote. To večer nisam imao suhih čarapa, već sam morao one mokre
izuti sa nogu, dobro ih ocijediti od propuštene vode, jer je snijeg bio vlažan
i staviti pod pazuha da bi bile toplije ujutru. Na noge sam nekako navukao
vojničke rukavice, a onda noge stavio u ranac, dobro ih uvezao da mi ne bi bilo
hladno i ponovo dočekao zoru.
Novi sabah namaz i novi
nastavak puta. Ovo jutro sam umorniji, iscrpljeniji, ali duhovno jači da
izdržim. Tek tad nastupaju iskušenja.
U toku noći spustila se
magla i palo je malo snijega, koji je samo pokrio stare tragove. Zbog toga je
orijentacija bila vro teška, ali ja sam nastavio, pokušavajući da idem jednim
pravcem. Tako nisam mogao dugo. Nakon dva sahata hoda postao sam svjestan da se
krećem u krug, jer sam nekoliko puta naišao na svoj trag.
Tako pješačeći, iza
jednog drveta zapazio sam da neko sjedi, odnosno vidio sam samo savijeno
ljudsko koljeno. Primicao sam se oprezno od drveta do drveta. Adrenalin je
narastao do neslućenih razmjera. Tijelo se nije pomjeralo.
Kada sam prišao dovoljno blizu bacio sam jedan
kamenčić u tom pravcu. Pušku sam držao na gotovs. Reakcije nije bilo. Kada sam
prišao imao sam šta i vidjeti: tijelo skoro raskomadano, dio vojničke jakne
visio je visoko na jednoj grani, a utroba skoro sva prosuta. Pokušavao sam biti
oprezan koliko mogu. Nisam smio pomjerati tijelo, možda je minirano od strane
četnika. U jednom od neoštećenih džepova našao sam novčanik u kojem su bila i
dokumenta. Čovjek se zvao Junuz Šabanović, selo Tuhobići, opština Konjic. Uzeo
sam njegovu vojničku knjižicu, da ako preživim mogu svjedočiti barem o njegovoj
smrti, a ličnu sam ostavio uz njega da ako ga nađu četnici mogu ga razmijeniti.
U novčaniku je bilo i nešto novca, oko 30 maraka i nešto bosanskih dinara. I to
sam ostavio ne bi li se zlotvori smilovali. (No, nažalost, Junuz nikad nije razmijenjen.) Počeo sam tražiti
odgovor kako je ubijen i vrlo brzo sam otkrio osigurač bombe kojom je raznesen.
Bio je pored njega, i to osigurač bombi koje smo zvali rumunke, sa dugim
upaljačem i bijelim osiguračem. Zaključio sam da se sam ubio i pomislio: Bože,
daj mi snage da ne učinim nešto slično. Hvala Bogu, čini mi se da sam poslije
toga bio još jači da nastavim put.
Pješačio sam skoro šest
sahata, a da nisam odmarao jedan trenutak. Uz put sam uzimao pomalo kakao
praha. Negdje poslije podne zamalo se nisam sudario sa četničkom patrolom, koja
je patrolirala jednim šumskim putem. Uspio sam je izbjeći i odmah sam postao
svjestan da se nalazim negdje blizu naselja. Kada su oni prošli, pošao sam tim
pravcem iz kojeg su oni došli. Nakon dvadesetak minuta pješačenja došao sam do jednog
velikog sela. Tu sam se malo prikrio na rubu šume, osmatrajući i pokušavajući
se orijentisati, jer nisam bio siguran na koju stranu planine ću izaći poslije
višesatnog lutanja. Donekle sam uspio sebe ubijediti da sam na pravom putu.
Asfaltna cesta koja je vodila kroz to selo je bila vrlo prometna, pa sam
zaključio da to može biti samo cesta prema Sarajevu. Odlučio sam je slijediti.
Kada sam nastavio
putovanje strogo sam se držao šume, istovremeno prateći cestu. Tako sam se
probijao dok se nije potpuno smračilo. Odlučio sam da se zaustavim. Tražio sam
pogodno mjesto da bih prenoćio, ako ga uopšte ima u dubokom snijegu. Ali, Allah
je milostiv, pa je jedna jelika obložena snijegom polozila svoje grane do
zemlje. Kada sam provirio u unutrašnjost, otkrio sam da je kopno. Tu sam
zanoćio. U mojoj blizini je bio put, nekih stotinjak metara, ispod puta selo, a
iznad puta straža. Dok sam se smještao čuo sam njihovo dozivanje, pri čemu su
jedni druge upozoravali da budu dobro budni, jer je šuma puna balija.
Tako sam to večer čekao
novi sabah, a kesica kakao praha bila je već do pola prazna. Svitalo je.
Spremio sam se za polazak. Morao sam tapkati u mjestu više od pola sahata, da
bi mi se noge zagrijale i krv proradila pošto su maltene bile zaleđene. Preda mnom
je bio novi dan i nova nafaka.
Putovanje je proticalo
bez problema i negdje oko podne namaza ustanovio sam da se nalazim nadomak
Trebevića, ali još nisam bio siguran, te je tu počelo moje opreznije hodanje i
biranje sigurnijih mjesta. Tako hodajući, došao sam do prvih vojnih objekata,
prateći telefonsku žicu, koja je povezivala dva njihova objekta. Došao sam
skoro do pred kapiju jednog od hotela ili motela na Trebeviću. Tu sam
primijetio da je živo i da ima dosta četnika. Povukao sam se nazad, u zaštitu
dobre trebevićke borovine i nastavio put, zaobilazeći taj objekat, tako da sam
se našao na samom putu koji ide ka Lukavici. Tu sam pretrčao put i stao iza
prvih borova. Osmatrao sam da li sam neprimijećen prošao.
Kada sam bio siguran da
me niko nije primijetio, zaputio sam se prema kosi koja je bila preda mnom.
Zaustavili su me glasovi koji su dolazili iz tog pravca. Kada sam bolje
osmotrio, vidio sam nekoliko četnika kako se šeću samom kosom. (To vam je onaj vrh sa kojeg se najbolje vidi
Baščarsija i dolina rijeke Miljacke, odnosno Lapišnica.)
Tu sam zalegao i odlučio
čekati da padne mrak, da bih mogao uspješno preći tu njihovu prvu liniju. Dok
sam čekao, pokušao sam se primaći malo bliže, ne bih li šta čuo u njihovim
besjedama. Ono što sam tada čuo bilo je upućeno preko sredstava veze, nekome ko
je ispaljivao minobacačke projektile po Baščaršiji, pa je jedan od njih davao
upustva: ‘To, Mile, još, još malo desno, jedno 50, i posred’! Poslije drugog
pucnja čuo sam radostan usklik: ‘To, brale! U munaru’! Poslije ovih riječi
doveo sam sebe u nedoumicu šta uraditi. Ustati i ispucati po njima onih
tridesetak metaka i baciti one dvije bombe, što sam imao kod sebe, pa šta Bog
dragi da, ili strpjeti se malo, pa poslije ako Bog da vratiti im još jače i
žešće, ali ne po njihovim crkvama i nezaštićenim civilima, nego po toj gamadi i
ljudskim crvima, koji gmižu i prljaju ovu lijepu Bosnu zemlju, ćilimima
zastrtu.
Kada je pao prvi sumrak,
počeo sam svoje konačno prebacivanje preko četničke linije. Trebao sam preći
jedan put, koji je povezivao liniju, čuvanu od četnika i objekat u kojem je
bila smještena njihova straža. Kada sam došao nadomak tog puta, do zadnjeg
drveta, provirio sam da vidim ima li koga. Vidio sam jednog četnika kako dolazi
ka meni iz pravca kuće za stražu. Nisam znao kako postupiti. Drvo iza kojeg sam
stajao bilo je prilično tanko i loša zaštita, a svaki pokret bi me odao. Tada
čovjeku jedino ostaje oslonac Allah dž.š. Počeo sam učiti 9. ajet sure Jasin,
koji glasi: ‘I kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oči
im koprenu stavili - zato oni ne vide’. Nadajući se prvi put u životu iskreno
da će Allah dž.š. din-dušmaninu staviti ovu koprenu na oči da me ne vidi, i
hvala Allahu, on je prošao tik pored mene, nekih pola metra, a da me nije
opazio. Kada je prošao, pretrčao sam taj put i pošao niz kosu, računajući da tu
nema četničkih bunkera. Hvala Allahu, nije ih ni bilo.
Počelo je moje spuštanje
prema našoj liniji, izuzetno naporno, ali i slatko, jer sam bio nadomak
spasenja. Sve je trajalo tri puna sahata. Po mrkloj noći jedini orijentir mi je
bio četnički PAM sa Lapišnice, odnosno mjesto gdje su padali svjetleći meci od
PAM-a. Bili su siguran znak da je tu naša linija. Ponovo u meni nova borba,
kada sam prišao nadomak naših linija. Novo iskušenje. Da li čekati zoru? Da li
poći sada prema linijama, na kojim je mrtva straža - puca se u sve što se
kreće? A ako sačekam zoru, neću moći izdržati, noge će mi definitivno
promrznuti.
Odlučio sam poći. Kada
sam došao u naselje, koje je pod našom kontrolom, malo sam zastao, da bih
sakupio snage i došao do daha. Odlučio sam da pozovem stražare, da im se javim,
kada sam čuo tiho i promuklo: ‘Stoj!’ Odazvao sam se, ukopavši se u mjestu i
očekujući rafal metaka, izgovarajući: ‘Stao sam. De, momci, ne pucajte, ja
sam’. Čuo sam iz suprotnog pravca: ‘Pa jesi li ti, brate’? Uspio sam reći:
‘Jesam, brate’. Mojoj sreći nije bilo kraja. Istog momenta pao sam na sedždu
dragom Bogu, i ko zna koliko puta, poljubio naš slobodni bosanski beton pod
mojim nogama. Našu čistu i lijepu zemlju Bosnu. Poslije ovoga sam bio još jači
borac na Božijem putu, sa jasnim znacima preda mnom, da smrti nema dok je Allah
ne propiše.
Uz mahsuz Selam.
autor Harun Hodžić
izvor