Naš stražar je prišao i pitao me: ‘Otkud ti tu’? Pokušao sam mu ukratko
objasniti, na šta mi on kaže: ‘Pa zato smo mi u pripravnosti’. Naše linije su
bile pune boraca iščekujući da mi sa Trebevića izvršimo proboj i da oni nastave
sa širenjem koridora, na šta sam mu samo rekao: ‘Mirno spavajte, niko više neće probijati linije iz pravca iz kojeg sam ja došao’.
Poveo me u podrum jedne kuće gdje je bila
kuhinja. Kuhar se potrudio da mi pripremi jelo. Bilo je graha vojničkog kojeg
sam u slast pojeo, i baš tu na jednom slobodnom krevetu pokušao zaspati. Kada
sam se probudio ujutru, imao sam problem. Noge su mi natekle kao somuni i jedva
sam ih uglavio u čizme. Ujutru su me komandiri na toj liniji pokušavali
ispitivati kako sam došao, kako ovo, kako ono. Meni je najmanje bilo do priče.
Želio sam se malo osamiti, zaboraviti sve što je bilo. Molio sam ih samo da me
prebace do baze Fatiha, što su i učinili.
Kada sam došao u bazu susreo sam se sa jednom
neugodnošću. Kako sad ispričati da sam došao preko Trebevića. Niko mi neće
povjerovati. Većina mojih prijatelja i saboraca iz Fatiha me srdačno selamila i
pitala kako bi preko piste, jer su neki imali namjeru prelaziti ovih dana. Kada
sam ispričao šta je bilo i kada sam rekao da među živima više nije naš saborac
Suad, situacija se uozbiljila i svi su prihvatili priču. Nekako su željeli
pomoći da se odmorim i oporavim od svega što sam prošao.
Otišao sam do jednog doktora u ambulantu Stari
Grad, koji mi je rekao da ne bi trebao da se krećem puno, da mirujem i dao mi
neke lijekove. Ja nisam ispoštovao te upute računajući da mi nije ništa. Kada
mogu da hodam neće biti posljedica i da nisam baš puno promrzao. I zaista, tih
dana puno sam išao od komande Prvog korpusa do ŠVK gdje me je jedno večer
primio i načelnik Sefer Halilović i pokušao mi objasniti kako je sve bilo u
vezi izdavanja naređenja. Kako i on smatra da je operacija ‘Koverat’ bila
greška i da je 20. decembra navečer izdao naređenje da se jedinice ne uvode,
ali su mu već bili javili da su jedinice pošle na zadatak i da je ostalo na
tome. Tu sam iskoristio priliku putem satelitskog telefona javiti se rodbini u
Sandžaku, da sam živ i zdrav, jer posebno poslije ove akcije uslijedilo je na
desetine dezinformacija o meni.
Kako se nisam vratio sa grupom nazad, a
Labudovi su otišli u planinski dom Savnići da se malo odmore od pakla Jahorine,
moj amidža Sadik, koji je tu bio u komšiluku, je otišao da se raspita šta je
bilo sa mnom. Rečeno mu je da sam ranjen i da sam ostao na četničkoj
teritoriji. Neki su pričali kako sam tekbirajući jurišao na četnike i nisam se
vratio. Hazim ef. je tih dana polazio za Njemačku, pa je sa sobom ponio
informaciju da se nisam vratio iz akcije. Svi koji su me znali već su me
ožalili, a kao najinteresantniji detalj vezan za moj nedolazak sa grupom
izdvojio bih porodicu Huse ef. Ramića iz Sokolović Kolonije, koji je sa čitavom
svojom familijom učio mi Tevhid.
Tako mi je ovaj telefonski poziv iz kancelarije
Načelnika ŠVK dobro došao, da do moje majke i mog babe dođe informacija iz prve
ruke. Zato sam Seferu istinski zahvalan.
Povratak u Fatih bio je čini mi se u pravi
trenutak, jer tih dana pripremala se formirati 19. Bosanska brigada,
sastavljena od Fatiha i Sultan Fatiha. To je bio odgovor Komande prvog korpusa
na pritisak ljudi koji su forsirali formiranje muslimanskih jedinica, a znamo
da je u Zenici već bila formirana 7. muslimanska brigada. Tako sam se i ja
uključio u taj projekat. S obzirom da su Fatih drmali manji potresi, i problemi
koje su imali sa jednim komandantom Diverzatske brigade Ciletom, a Eso je već
bio otišao u MUP nazad i mjesto Komandanta Fatiha, odnosno tada već bataljona
bilo je upražnjeno. Organizatori ove brigade su mi ponudili mjesto komandanta,
što sam prihvatio. Kao komandant brigade imenovan je Zuhdo iz naše jedinice,
načelnik Nedim, moralista Šejh Zakir, logističar Imamović, a 1. bataljona Fatih
ja, i Sultan Fatiha Ismet.
Vrlo brzo smo u Fatihu napravili dobru
atmosferu. Priključili su nam se neki novi mladići, nisu imali više od 19-20
godina. Materijal, koji bi svaki vojnik poželio. Na sastancima u Komandi
korpusa su nas uvjeravali da imamo njihovu podršku, da možemo uzimati i birati
borce koje mi hoćemo, odnosno ko god izrazi želju da pređe kod nas. Obradovani
razleteli smo se među jedinice da sakupimo što više boraca. Uslov je bio pet
vakata namaza. Javio se veliki broj, ali nastao je problem registracije. Jedinice
nisu dale da napuste njihove redove, a obećanje Komande korpusa bilo je
nažalost samo usmeno. Ništa se pravnoformalno nije uradilo da se jedinica
istinski popuni. Tako smo zaključili da je ovo samo još jedno bacanje prašine u
oči onima koji su zagovarali pristup Muslimanskim jedinicama.
Naveo sam da mi je jedan doktor rekao da prvih
dana mirujem, što ja nisam poslušao, a još prihvatio dužnost komandanta
bataljona (aman jarabi). Jednog jutra, dok sam ustajao na Sabah namaz, samo sam
se pobo na nos. Noge nisam osjećao. Prijatelji su me hitno odbacili do bolnice
gdje me pregledao dr. Ismet Gavrankapetanović i saopštio da Bog može dati
lijeka, a ono što on vidi - desnu nogu će morati sjeći.
Kako sam se osjećao? Svako ko bi rekao da mu je
svejedno lagao bi. Nije bilo svejedno, no u riječima doktora isticala se jedna
rečenica: “Ako Bog bude dao lijeka”. Ponadao sam se da će Allah dati lijeka.
U međuvremenu drugovi iz „Fatiha“ su bili
pozvali u jedinicu doktora Šaćira Ćerimovića, rahmet mu plemenitoj duši, čiji
je sin Samir bio naš saborac. On nas je gledao i liječio zaista kao svoje
sinove.
Dr. Ćerimović je prije svega bio gromada od
čovjeka. Poslije Drugog svjetskog rata osuđen je od bivšeg režima kao „Mladi
musliman“. Kada je izašao iz zatvora, posvetio se poslu liječnika i bio jedan
od najboljih dijagnostičara u bivšoj Jugoslaviji. Koga bi on svojim mubarek
prstićima pregledao i dao dijagnozu taj nije morao ići na aparate.
Tako smo mi brzo došli do baze „Fatiha“ i onako
odmah pred doktora, ispričali mu za strahove dr. Gavrankapetanovića. Na
njegovom licu navukla se neka sjena, ali zabrinutost nije pokazivao, samo bi
svojim tihim glasom kazao: Da vidimo, dušo draga, Allah odlučuje šta će biti, a
ne mi doktori.
Kada je završio pregled rekao je da se ne
sikiram, još nije opasno. Da li je želio samo da mi vrati nadu? Nekako mi bi
lakše i prihvatio sam šta god Bog bude dao neka bude. Upitao je: “Da li neko
zna za doktoricu Nerminu Ćorović?” Rekao sam kao iz topa: „Pa, znam je ja,
prije neki dan sam bio u posjeti Muteveliji u Vojnoj bolnici i ona ga liječi.
Teško je ranjen. Čak mi je Mutevelija i predložio, ako bude bilo problema sa
nogama, da se njoj obratimo“.
Tako smo došli do doktorice Nermine Ćorović, koja je vrlo brzo došla i nekom kineskom terapijiom razvlačenja vena uspjela prije svega uz Božiju pomoć vratiti krv u moje noge.
Tako smo došli do doktorice Nermine Ćorović, koja je vrlo brzo došla i nekom kineskom terapijiom razvlačenja vena uspjela prije svega uz Božiju pomoć vratiti krv u moje noge.
Mirovao sam nekoliko dana. Dr. Šaćir mi je dao
neke lijekove za cirkulaciju “Redergin”, kojih sam popio tonu, čini mi se.
Hvala Bogu brzo sam se oporavio. Nisam imao problema sa kretanjem, no nije bilo
baš bez posljedica. Smrzavanje je uticalo da površinski sloj kože na stopalima.
Mogao sam na platu vrelu staviti nogu a bol nisam osjećao. Dugo poslije toga
pri dužem pješačenju, u tvrdim vojničkim čizmama, popucala bi koža ispod
prstiju i čizme bi se nerijetko napunile krvi. No, sve to u poređenju sa
amputacijom je mala šala.
Hvala Allahu dž. š., doktorima Šaćiru, Nermini
i Ismetu, ja danas hodam, trčim, igram lopte, kao svi ostali zdravi ljudi.
autor Harun Hodžić
izvor
