Nastavio sam aktivnosti
Komandanta bataljona u „Fatihu“ ali nije to išlo onako kako sam ja zamislio.
Idejni tvorci jedinice su je željeli samo kao paravan, da je imaju pred sobom
da bi kazali evo i mi imamo Muslimansku brigadu. Često se nama pripisivala
nesposobnost kako nismo u stanju okupiti ljude, a i iz susjedne jedinice
„Sultan Fatih“ dolazili su neki signali koji su upućivali na to da ni oni ne
žele borbenu jedinicu koja će ići sa linije na liniju izvoditi akcije, već su
počeli tražiti angažman na nekoj od sarajevskih linija. Tako se došlo i do
Dobrinje. Dobili smo zonu u kojoj ćemo držati liniju.
Ja to nisam mogao
prihvatiti. Suprotstavio sam se na referisanjima u Komandi brigade, iznio
činjenično stanje da je ovo farsa, da nam se ne daju popuniti a nikome ovi
borci nisu zaslužili da budu ikebane. Tako sam vrlo brzo bio smijenjen sa
dužnosti Komandanta bataljona, a na moje mjesto imenovan Adem, zvani Dedo. Ja
sam se još nekoliko dana zadržao u „Fatihu“, i da ne bih bio smetnja Dedi i
ostalim u „Fatihu“ otišao ponovo preko piste na Igman. I to nekako tačno u
vrijeme kada su razmijenjeni poginuli u operaciji Koverat na Jahorini. Tijela
su bila izložena u kasarni u Čelebićima i trebalo je otići na identifikaciju.
Tako sam se sa svojim saborcima iz „Crnih Labudova“ uputio ka Čelebićima. Ono
što sam vidio na samom ulazu u jedan od hangara ostavilo me bez daha.
Na betonskom podu
hangara poredana u nekoliko redova tijela više od pedeset šehida. Allahu moj
dragi, kakav je to osjećaj! Do jučer bili puni energije, života, planova, snova
o boljem životu, danas tu preda mnom. Teško je bilo kojeg po izgledu
prepoznati. Bili su ukopani na teritoriji pod četničkom ukopacijom, ko zna
kako, više od četrdeset dana. Treba ih identificirati.
Krenuli smo od šehida do
šehida. Uz nas ljudi iz komisije za traženje nestalih. Prvi put ću susresti
Amora Mašovića, koji će kasnije obilježiti javni život Bosne i Hercegovine
upravo po traženju nestalih. Ima nekih i iz suda, policije i doktori. Treba
svakog pojedinačno pregledati, opisati kako izgleda, od kojih rana je podlegao.
Došao sam do tijela koje
me podsjetilo na mog Jasmina, koji mi je nosio municiju i koji je pored mene
izdahnuo. Uzdah težak, bolan. Kažem: “Mislim da je ovo Jasmin”. Doktor upita:
“Po čemu zaključuješ?” Pa jedino po uniformi. Naša je, „Crnih Labudova“, crni
kombinezon. Mislim da nema puno rana na sebi, snajper ga je pogodio“. Doktor se
naginje, svlačimo tijelo i zaista, samo jedna rana ulazna u predjelu vrata
(kičmene moždine) i nema izlazne. Ja kažem: “Siguran sam da je on, pored mene
je poginuo”.
Druga dva tijela braće
Ćatak teško je bilo identificirati, osim po uniformi i obući tj. čizmama. Jedan
od njih je očito izmrcvaljen, čitav gornji dio tijela i glave je izlomljenih
kostiju. Bože, kakve su ih ovo zvijeri, ma kakve zvijeri, one to ne rade, kakav
nesoj ljudskog otpada ovo može uraditi?
Kad sam došao do tijela
Suada Kojića, rekao sam: „Ovo je Suad“. „Pa on nema odijelo koje imaju ostali
Labudovi“, kaže doktor. „Upravo to, doktore, nije imao kombinezon, imao je
dvodjelno maskirno odijelo“. Ali vidi čuda, jedini se mogao po licu prepoznati.
Čini mi se da ni tada nije skidao svoj blaženi osmijeh sa svog lica. Kako sam
ranije opisao, Suad se gonio sa pragom koja ga je očito pogodila u predjelu
zatioka. I zaista pola lobanje sa zadnje strane nije bilo.
A lice kao da je živo.
Ve la tekuulu limen juktelu fii sebilillahi emvat, bel ahjau
ve lakin la tesurun. (‘I
ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su”! Ne, oni su
živi, ali vi to ne osjećate'.)
Tijela su identifikovana
i preuzeta, prebačena do džamije u Pazariću i dalje organiziran ispraćaj do
Zenice za braću Ćatak i Jasmina, a Suada je trebalo ukopati u Šehidskom mezarju
u Pazariću pored džamije. S obzirom da Suad tu nije imao ama baš nikog da ga
isprati kao rodbina, mi iz jedinice smo se potrudili da organizujemo dženazu
dostojnu jednom hrabrom i mladom čovjeku, koji je zadužio sve nas polažući svoj
plemeniti život, odlazeći svome Gospodaru da uživa u džennetu, inšallah.
Dženaza je bila organizirana u petak poslije
džume namaza. Kako je džamija bila puna svijeta svi su prišli da klanjaju
dženazu.
Dženazu namaz sam lično
predvodio kao imam i kao prijatelj rahmetli Suada. Zatim sam ga i u mezar
spustio sa još dvojicom saboraca. Po završetku u obraćanju kazao sam:
“Draga braćo, Allah je
uzeo Suada sebi kao šehida. Obećan mu je džennet bez polaganja računa, najveća
životna želja svih nas da na kraju svog života osjetimo slasti dženneta.
Njegova porodica danas vjerovatno i ne zna da je poginuo. Prije nekoliko
mjeseci poginuo je kao šehid i njegov babo. Vidite, Kur’an za njih kaže da nisu
mrtvi. Kako su oni živi? Pa, dok god bude života na ovoj zemlji i sjećanja na
šehide i učenja dova za njihovu dušu, oni će itekako biti živi. Dok god budemo
voljeli svoju zemlju kao što su je oni voljeli i nisu žalili svoje živote za
nju dati, oni će biti živi. Dok god se bude učio Kur’an i ajet koji govori o
šehidima, oni će biti živi. Bit će živi kada budu na sudnjem danu imali pravo
zagovora (šefaata) za svoje najbliže da ih uvedu u Džennet. Molim te, o Bože,
da i ja budem u njihovom zagovaranju“.
autor Harun Hodžić
izvor
