„O moj mio, đe si
sinoć bio?“
„Đe sam, da sam,
dobro mi je bilo!“
„O moj mio, koga
si viđeo?“
„Mila moja, to ti
kazat' neću.
6. januar 1993.
a kojoj curi još
lantre obrazi,
i žare se usne
k'o ružice;
koja cura
pripokriva lice,
i sakriva pod
grlom đerdane;
toj sam curi sinoć
dohodio.“
Da je ko drugi donio tu vijest, teško bih
povjerovao. Ovako, ostaje mi samo da sam izaberem kako na nju odreagovati.
Iskreno, ovdje mi se i ne ostaje. Ne mogu reći
da mi je bilo loše, nasuprot. Lijepo i prelijepo, toliko da se upravo te
ljepote i plašim. Tačnije, da bih se mogao na nju navići toliko da bi mi
povratak teško pao.
Moje su želje bile jasne, po isteku šestoga
dana, koliko je naš dopust trebao trajati, jedino sam se i vidio na Igmanu.
Sjećanja na neuspjelu deblokadu Sarajeva su još svježa, posebno događaji i
okolnosti Adminove pogibije. Niko nije isključivao mogućnost novog pokušaja
deblokade, a u tom slučaju je moje mjesto svakako uz bataljon.
To je trebao biti Igman. Zašto nam je odmor
produžen, nije to znao Sajo pojasniti, nismo ga pitali za pouzdanost vijesti,
naredbe, niti je u ovom trenutku toliko važno. Vojno pravilo kazuje da se
naredbe poštuju i izvršavaju bespogovorno, a produžetak odmora spada u one
najslađe. Još, samo kad bi čovjek znao gdje ga provesti!?
Možda bi mi najpametnije bilo ovdje, ali me
nešto tjera ka drukčijem izboru. Pet dana nije mnogo, ali je za mene ovih -
očito i previše. Svaku sekundu ispunih nečim lijepim, sve do ovog straha da ću
se previše navići. Skoro pa počeh shvatati one koji su ranije dolazili ovdje,
zadržavali se neko vrijeme, a onda se odlučivali ili ostati ili potražiti još
bolje, ali svakako zaboravljajući na obavezu da se vrate.
Sabiram lične utiske o Duranovićima, kako ovo
selo naš narod prihvati zvati, odnosno o Češću - kako mu je pravo ime. Zapravo
se radilo o dva susjedna sela, Duranovićima koje su pretežno Bošnjaci
naseljavali, i Češću gdje su uglavnom Srbi živjeli. Sad je imenom sve
objedinjeno, a tih petnaestak srpskih kuća je naseljeno izbjeglicama, kao i
ostale napuštene kuće u okolnim zaseocima.
Mogu reći da odgovara onome što sam slušao, s
time da sve malo drukčije izgleda kada se svojim očima vidi. Najlakše je steći
utisak kako je ovdje još uvijek više nego živo. Sve je pretrpano izbjeglicama,
svaka soba - jedna porodica. Tu je još i Osnovna škola u Tarčinu. Uz sve se i
stanovništvo svakodnevno smjenjuje. Skoro svi Srbi su odselili, uz određeni
broj onih koji su zatvoreni u Silosu, kako svi zovu taj nekakav zatvor.
Međutim, stalni su i odlasci Bošnjaka, prema mjestima za koje očekuju da će
pružiti više, poput Jablanice, Zenice i Hrasnice, gdje je jedno od ključnih
opredjeljivanja spajanje s porodicom, odnosno rođacima koji tamo žive.
Ipak je ovdje i onih koji namjeravaju ostati
koliko to rat i okolnosti dopuste. Nekako je već i jedan dio Češća prozvan
„Malim Trošnjem“.
Tu je i kuća u kojoj su roditelji Adila
Kovačevića Tita. Toliko sam blizu proveo novogodišnju noć, ali nisam žalio. Bez
obzira što je okolo bilo veselije, u toj noći u kojoj se vjerovalo kako će i
Bog oprostiti za koju popijenu čašu, ja sam, poslije pogibije Admina
Hajdarevića, jednog mi brata po krvi, sasvim odlučno izabrao biti uz drugog.
Jesam vidio razliku između Tita i rođenog mu brata Galiba, koji je ovdje već
dva mjeseca i koji na isto nagovara i njega, ali sam osjetio radost koju je
Latif Kovačević pokazivao zbog činjenice što je nakon dugo vremena ponovo uz
oba sina.
Tako, ako sam tu noć propustio biti negdje
gdje se pilo, imao sam vremena prisjetiti se i svoga oca, u sebi se boreći s
mišlju trebam li mu ili ne predavati rahmet. Hrabro sam to držao u sebi, ne
kvareći Latifovu radost, a ponoseći se što on osjeća kako bi mu briga trebala
biti makar utoliko manja, jer pored Titove tvrdoglavosti sad zna da sam mu ja i
neposredni komandir. Meni dovoljno, da ne žalim kako dočekah Novu godinu.
Poslije par odspavanih sati, krenuo sam u
obilazak sela. Odmah iznad je bila kuća u kojoj je živjela Muniba Pekas s
amidžićima i amidžičnom, te porodicom Paša Pekasa u drugoj sobi, kojemu je te
noći stigao sin Ferid. Zadržao sam se koliko je trebalo da se ispitam s njima,
te saznam za Mufa i amidžu Rama.
Ramo je bio u kući malo niže. Zajedno sa
Sakibom Glušcem, trošanjskim zetom i mojim rođakom, čovjekom s kojim sam
odradio svoju prvu stražu na Trebovoj. Primijetio sam da je među njima
rođeno prijateljstvo slično ovom koje gajimo Tito i ja, s razlikom da ih je
povezala ista briga za porodicama. Ovdje su odlučili ostati kako bi brže došli
do novih informacija o njima, za sada su saznali da su poslije razmjene
završile u Turskoj. Već su se priključili ovdašnjoj jedinici, a ja sam ih
zatekao kako se spremaju za položaj. Tako je naša priča odložena, a rado sam
prihvatio njihovo gostoprimstvo. Razlog više, tu se smjestio i Remzija Čorbo.
Upravo sam s njim ćaskao cijeli dan, povjerio
mi se kako neće još dugo Pašo Pekas biti protiv njegovog braka sa Sejdefom.
Otkrio mi je kako je dijete već na putu, te da je začeto u jednoj od noći pred
polazak civila s Trebove, a sam shvatih kako i zašto se suzdržao lično ići na
ispraćaj.
On mi je razbio i razmišljanja o tome da pođem
tražiti Mufa. Tarčin je već napustio, upućen je u Jablanicu radi daljnjeg
liječenja, ali su već stigle i povratne vijesti kako je moguće da je produžio i
dalje, u Split.
U naredna dva dana nisam propustio obići i
ostale Trošnjane.
Posebno me dojmila posjeta Zumri Barlov. Manje
sam obratio pažnju na njenu priču zbog čega se odlučila sići s Igmana, odnosno
dužnost vojnog policajca zamijeniti angažovanjem u bolnici, koja je premještena
u Suhodol. Nekako mi je snažnije djelovalo saznanje da je skupa s Vesnom Domuz,
Čedovom ženom. Pokojnog Čeda nisam imao čast upoznati, ali se njegovo herojstvo
još prepričava. Ne znam koliko je istine da je za njegovo opredjeljenje
presudan bio savjet njegove majke, a po kojem se trebao samo sjetiti ko mu je više
pomogao - kada mu je najteže bilo. Poslušao ju je, kad je bio teško povrijeđen
i kada mu je trebala krv, svi redom koji su se dobrovoljno javili - bili su
Bošnjaci...
Tu u Tarčinu su se smjestili i moji
prijatelji, Mufova punica i svastika. O Mufu mi nisu imali ništa reći što
Remzija već nije, sem što upamtih priču o tome kako ga je punica tražila u
bolnici. Pošto je bila svjesna da je izgubila i muža i sina jedinca, vrlo je
osjećajno krenula put vijesti da joj je zet tu na liječenju. Iako slaba na nogama,
brzo je šetala od sobe do sobe. Žurila se toliko da je pravo s vrata pogledom
prešla po svim ranjenicima. Kako ga nije prepoznala, sa strahom je otišla do
doktora provjeriti o čemu se radi. Kada su joj potvrdili da je tu, i rekli
sobu, krenula je od jednog do drugog ranjenika. Tu se tek iznenadi, pošto joj
se jedan javio. Nije vjerovala očima, Mufo je s manjkom od četrdesetak
kilograma. Poznavši mu glas uvjerila se da jeste on, ali teško prihvati priču
kako je njegov takav izgled više posljedica dugog i napornog pješačenja nego
same rane.
Sve u svemu, pamtiću dolazak u Tarčin, odnosno
Duranoviće ili Češće, preplitanje mojih nekih malih strahova kako ću se snaći, kako
će mi biti, s Titovim uvjeravanjima da nepotrebno glavu time lupam.
Već nakon par dana mogoh priznati da je on bio
u pravu. Snašao sam se brzo, odlično mi je, pa ipak sam svoj boravak ovdje vezivao
za onoliko vremena koliko je na dozvoli pisalo.
