Prođoh Bosnom kroz
gradove,
al' ne nađoh srcu
mira,
jedna stara uspomena
osjećaje moje dira.
U mladosti, svojoj
ranoj,
ljubio sam djevu mladu,
to je nekad davno
bilo
u starome Višegradu.
7. januar 1993.
Šetali smo pokraj
Drine,
i pjevasmo pjesme
naše,
sevdisasmo na sred
mosta
Sokolović Mehmed-paše.
Godine su mnog prošle,
splavovi se Drinom
kreću,
kroz Višegrad sam
se šetam,
znam da dragu vidjet'
neću.
/Dragiša
Nedović i Rade Jovanović/
Kraj odmora okrenu misli ozbiljnijim
situacijama, odnosno bližoj stvarnosti. S tim da iznenađenja nikada, pogotovo u
ratu, ne treba isključivati. Kao što i niko ne mari kako sve naši osjećaji mogu
na njih reagovati.
Hoće li nas sve to odvesti novim, nekim drugim
iskušenjima. Nas, eto, kao i nije trebalo čuditi što se ni razlozi ne znaju,
kao ni to koliko bi taj produženi odmor mogao trajati. Nagađanja pominjaše još
jednu heftu.
Previše - za ostati ovdje. Ramo i Sakib mi
neće uskratiti gostoprimstvo, ali sam vidio kako ni njima nije lako. Osim toga,
i Remzija je tu. Pa svakako bih da se riješim osjećaja kako sam im na teretu.
Doduše, po glavi se povremeno motala opcija da
tu heftu rasporedim na ostale komšije, prijatelje. Ipak, vjerovah u nova
dolaženja, pa sračunah kako obraz treba čuvati za to vrijeme.
Jutros je osim vijesti o produženom odmoru
došla i ta da su Mufu papiri gotovi, možda je baš jutros otputovao put Splita.
Prebacih i to na pleća sudbine, bez namjere da sebi puno predbacujem što još 1.
januara ne produžih za Jablanicu. Taman bi mi se sad sve poklopilo, ovu bih
heftu proveo ovdje...
***
Sudbina je odredila drukčije! Imam ja familije
koja, svakako, razmišlja o meni. Trojicu daidža i tri tetke u Visokom. I zašto,
onda, kada je već volja sudbine takva, ne otići na taj put!?
Osim toga, tamo su već Memo i Dževad. Naših
ima i u Zenici, tako ne trebam brinuti kako neću na vrijeme saznati za
povratak. Ostaju mi dvije dileme, kako se prebaciti do tamo, te kako učiniti da
mi amidža na tome ne zamjeri.
Za ovo drugo sam lako našao rješenje.
Zapratiću Rama i Sakiba na položaj, do tada ćutati. Remziji ću ispričati, i
ostaviti ga da njima kasnije objašnjava. Jest mi žao što svega dva puna dana
bijahoše oni tu, ali sudbina objašnjava i teže stvari.
Raspitah se i za put, saznah kako i nije
previše komplikovan. Od Tarčina za Kreševo ima, makadamski ali prilično dobar
put, s obzirom na presječenost glavnog - i vrlo prometan. Odatle je
jednostavno, autostopom - ravno do u Visoko.
Prva misao, potom ovo raspitivanje, sve
predstavi dosta prostim. Razgovorom s Remzijom dugo se držah u dilemi.
Podsvjesno, ili svjesno se morah uvući u vrijeme ručka. Koje, s obzirom da
večere i nisu redovne i izvjesne, nije požurilo.
Snašao bih se, neko bi mi nešto skuhao, dao,
ipak mi se nije tražilo. Uvjerih se da je dovoljna volja, čvrsta želja,
odlučnost, pa da se izdrže i put, i eventualne njegove neizvjesnosti.
***
Tako, pola sata nakon što prelomih, i s
Remzijom se ispozdravih, s rancem na leđima nađoh se na nikad popularnijem
Kreševskom raskršću.
Za svaki slučaj, od vojnih policajaca tražih
dodatne informacije za tačan pravac. Pokazaše mi, ali i sugerisaše da sačekam
kakvo vozilo. Kazaše da se prosječno čeka nekih pola sata, te da je samo danas
na sličan način u tom pravcu otišlo već pedesetak vojnika.
Vjerovah da ne mogu biti veliki baksuz, a
dodatno mi laknu kada mi se u čekanju pridruži jedan momčić, mojih godina
otprilike. Mirsad je od Višegrada, njegovi su negdje u okolini Kiseljaka. Malo
me začudilo, ali ne toliko da mu ne povjerujem.
Ne bunismo se što se bolje ne stigosmo
upoznati, on ne čeka duže od deset minuta. Policajci nas uputiše na jedan kombi
koji ide do Kreševa, ali kazaše kako je za dalje još manji problem.
***
Nije baš bilo tako. Ipak smo stigli kad
saobraćaj između Kreševa i Kiseljaka baš i nije nekog intenziteta. Od Kreševske
smo policije dobili potvrdu da nam nije predaleko ni pješke prijeći. Zapravo,
do Kiseljaka je oko dvanaest kilometara, a porodica ovog momka je u nekom selu
koje je negdje na pola puta.
Kako se već počelo smrkavati, strogo smo išli
lijevom stranom, kako nam ne bi promakla tabla - putokaz za pomenuto selo.
Usput pričasmo, o sebi i svojima.
Ali i o Kreševu, obojica smo malo iznenađeni.
Nismo očekivali bogzna koliki grad, ali veći svakako jesmo. Osim jedne
kafane-restorana, koja ovdašnjoj vojsci svaku noć pruža zabavu uz muziku Duška
Kuliša, koji je i rodom iz ovih krajeva, ništa drugo ni ne vidjesmo. Složismo
se kako čovjek u Kreševo istovremeno i ulazi i izlazi.
Mirsad je tek polazio na sedmodnevni odmor, a
meni je dozvola - s ovim datumom isticala. To me otprilike jedino brinulo.
Tarčinsku sam policiju uspio zbuniti raspitivanjem za pravac prema Visokom,
Kreševska je djelovala posve nezainteresovano, ali nisam bio siguran da ću i s
nekom sljedećom jednako jeftino proći.
Iskreno, volio bih da smo se opet našli u
kakvom automobilu. Ovako, sasvim mi je godilo ćaskanje s novim poznanikom, ali
razmišljah i o momentu kada ćemo se rastati. Pogotovo jer će se to dogoditi kad akšam bude prelazio u
noć.
***
Tek mi je u jednoj sekundi došla, i prošla
pomisao da Mirsada priupitam da večeras idem s njim.
Tako na rastanku pokušah djelovati nimalo
zabrinut, bar malo dijeleći radost što tablu nismo promašili.
Pa, ipak, čim sam sasvim pao pod osjećaj da
sam potpuno sam, naglo sam ubrzao.
Poredio sam dužinu s putem Brod - Mješaji,
makar svjestan da ću brže stići, i koliko god to nezdravo bilo - u znoju
okupan. Da sam mogao, preletio bih do Kiseljaka.
