Tri su puta preko polja,
ide momče i đevojka;
Stidnje momče no đevojka,
ispod stida momče
reče:
„Hoj, đevojko, dušo
moja,
bih ti nešto prišapnuo:
Ako ćeš me objesiti
o zlu drvu, o drijenu,
o tvojemu grlu bijelu.“
Dvojica u automobilu su bili u nekom započetom
razgovoru, koji su završavali, davši meni tako vremena da na brzinu saberem
utiske.
Tokom tih nekoliko kilometara poče da labavi
pritisak koji sam osjetio sjedavši unutra, a kada je skupa sa mnom ušlo i sve
ono što se izdešava zadnju heftu. Prisjetio sam se spuštanja niz Igman, noći
koja ni po čemu nije ličila ovoj, makar se meni neka osjećanja podudarala. I
sada vjerujem da idem na heftu, i sada se tek približavajući cilju počinjem
pitati kako ću biti primljen.
Bježao sam od takvih sumnji, trudio se da
izgledam kako uopšte ne slušam njihov razgovor, držim želju da ne budem ništa
pitan do Visokog. Skoncentrisan na to uspijevam izvući jedine bitne zaključke,
sasvim sam uvjeren kako ću na vrijeme i bez problema stići, te kako sve sluti
da će mi i ovaj produženi odmor prijati.
Uz, da je jedino još do mene da se noćas u
Visokom nekako snađem. O čemu sam mislio razmišljati tek pošto izađem iz auta.
-
Čudo ideš u
Visoko? – ova dvojica nisu pogađala moje misli, ali su očito završili svoj
razgovor.
-
Imam neke rodbine.
-
Kako se zoveš, i
odakle si, ako smijemo pitati!?
Previše sam bježao od mogućeg razgovora s
njima, vjerovao da ga neće biti, opet ne bih bio iznenađen da oni ne
upotrijebiše riječ „smijemo“. Nisam imao oružje uz sebe, nisam opasan izgledao,
sem toga oni su ti koji meni pomažu pa je i neka obaveza da im odgovorim. Nisam
osjećao ni da bih se trebao lažno predstaviti.
A kada sam to uradio, spremno sam pratio njihovu
reakciju, trzaj nagli koji me je zbunio, zamalo zabrinuo.
-
Foče? Pa, odakle
ovamo – tonom pokazivaše kako im pitanje i nije bilo samo reda radi – ja još
mislio kako si i ti neki Hrvat, a ono naš!
-
Ja, ipak, radije
bih rek'o kako smo svi naši. Jesam i ja u početku bio uvjeren kako će nam
Hrvati biti opasniji, kako će nam zariti nož s leđa, čak je i moj komandant
upozoravao na tako nešto. Ipak, ovo što prođoh kroz Kreševo i Kiseljak...
-
Tvoj komandant je,
bojim se, više u pravu. Daj Bože da se mi varamo, ali ima nekih natezanja s
Hrvatima. Nekako, previše izbjegavaju borbu. Dogovorimo se zajedno napasti
četnike, oni zajebu. Mene strah da nisu oni već počeli s njima šurovati.
-
Ne znam,
stvarno... Ali, evo, ovaj kratki razgovor s ovim jednim njihovim vojnikom mi
nikako ne da da još mislim kako u njihovim glavama ima te podlosti.
-
Nežeš ti to nikad
ni vidjeti na vojsci. Zna se ko odlučuje. Niko ne kaže da njihova vojska nije
voljna da se bori. Ali, neće niko - ako mu se ne naredi. Je li, bogati!? Nego,
ni mi ne odlučujemo ništa, samo pričamo. A, ti sad nama reci gdje tebi najviše
paše da ti stanemo?
-
Na to vam pitanje
ja i ne mogu precizno odgovoriti, osim da mi ne stanete puno daleko od centra.
Negdje, gdje i vama paše. Tu blizu centra imam neke familije, a ako se ne
uspjednem snaći neko će me već uputiti prema Križu, gore su mi daidže.
-
Nije ti ni Križ
daleko od centra. Ne brini, znamo mi gdje ćemo ti stati, gdje ćeš se najbolje
raspitati.
-
A, kako ti se
zovu daidže? – progovori i vozač.
-
Klepe. Moja majka
rahmetli je Klepo.
-
Eto, zamisli, ja
ti znam sve Klepe s Križa. Pa, koji su ti daidže?
-
Bećir, Zećir i
Ramo!
Na pomen ovih imena, na vozaču primijetih kako
se trznu, pa osmjehnu, a onda i požuri da pojasni i meni i svom suvozaču:
-
Ti nemaš pojma
koliko si srećan. Ti ćeš sad pravo s nama. Samo, nemoj da se odmah izdaš...
Vožnja od Kiseljaka do Visokog nije duga.
Imasmo još vremena da potvrdimo kako smo se razumjeli, da se složimo da nas je
sve sudbina već nekoliko puta uvjerila u svoje postojanje, sada tjeravši da nikada
više u nju ne posumnjamo.
Raspravu o pogledima prema Hrvatima ostavljamo
za kasnije, dok budemo provodili jednostavan plan koji mi predložiše.
