Ne plač', mila, da te
boli glava,
ne roni suze, ne kvari
obraze.
Tamo će te lijepo
dočekati,
rujnom bojom ruke
kanosati.
A medenim šerbetom pojiti,
s dobrim momkom u
đerdek svesti.
sredina januara 1993.
Dragi dragu u đerdeku
pita:
„Draga moja, tako ti
imana,
je l 'ti žao prvoga
jarana?“
„Kad me pitaš, pravo
ću ti kazat':
jeste, dragi, tako mi
imana,
žao mi je prvoga
jarana,
umrijeću – zaboravit' neću!“
Imalo je Visoko sličnosti s Kiseljakom. Doduše,
bilo je daleko od Las Vegasa.
Cijene identične, izlozi puni. O ratu se priča i
sluša na vijestima, osjećaj daleko od onoga koji sam ja dosad poznavao. Ne
nedostaje ni noćnog života, samo što ja i dalje u džepu nemam ni dinara...
Zato imam familije, čak mi se učini - više nego
je imah u Foči. Ipak, upravo me upoznavanje one najbliže podsjeti kako i ovdje
rata ima. Najmlađi daidža Ramo je rahmetli.
Navikava se čovjek na ovakve priče. Gdje god
dođe, čuće za sličnu sudbinu. A svaka smrt, sem prirodne, na svoj je način
neobična.
Tako bi i s daidžom Ramom. Odmah u početku rata.
Najprije se javi kao dobrovoljac, za jednu od prvih akcija. Zazvižda mu tada
iznad glave. A on bi nepripremljen za takvo iskustvo. Shvati da je rat
ozbiljan, pa zatraži pravo izbora. Shvati i da se na liniji fronta baš ne
snalazi, kako ima neobičan strah od pucnjave. A osjećao se sposobnim za bilo
koji drugi oblik borbe.
Udovoljeno mu je, iako mu dodijeliše ništa manje
opasan zadatak. Auto-jedinica, koja nekim novim, zaobilaznim putevima treba
svakodnevno prema Tuzli i nazad, u cilju snabdijevanja vojske onim čega
nedostaje, prije svega germom, solju i deterdžentom, te raznom opremom. Ti su
putevi granatirani, vozilo se noću, i bez svjetala. I, nije ga bilo strah.
Ali, ne bi sudbina da tako pogine!
Toga je dana odmarao, tek je uvečer trebao put
Tuzle. A četnici su bombardovali grad. Avijacijom. Samo su malo promijenili
adet.
Njegova je kuća bila najzaklonjenija. Sa ženom se
bio rastao, ali ne još i razvjenčao, neko su vrijeme odlučili da još žive
skupa. Vlastite djece nisu imali, ali ih kuća bi puna. Tu su se, inače,
sklanjale i porodice drugih mi daidža, te i neke komšije, prilikom svakog
granatiranja.
Prvi je helikopter, po običaju, izviđao. A drugi
je istresao bombe. S tim da je toga dana letio i - treći.
Ramo je istrčao iz kuće nakon naleta prva dva, ne
bi li vidio da li su završili ili će se povraćati. I - u času kada je ovaj
treći nadletio, i - mitraljirao!
Presječen je rafalom. Arterija na mošnjama. Bez
izgleda da preživi.
Tako, prvu „visočku“ stranicu dnevnika poklonih
njemu.
***
Obilazeći još rodbine, zabilježih i još priča koje
se obavezno moraše naći u dnevniku. Jednu od njih mi ispriča Šefik Fiko Konjo,
svedočila je o pogibiji još mi jednog rođaka. I to u podršci operaciji Koverat,
ovdje prema Ilijašu. Poginuo je onako kako se i gine - od metka, baš tako mi
Fiko i reče. A priču sam zabilježio, jer Fiko naglasi kako je Nermin Suša bio
najbolji rođak kojeg smo imali. Bio sam ponosan na njega, bez obzira što nemah prilike
za života ga upoznati.
Nije ginula samo moja rodbina. Dojmila me i priča
o jednom vozaču kamiona, kojeg četnički metak pogodi u vrat. Presjekoše mu
četnici grkljan, ali ne i prisebnost. Uspio je lijevom rukom zadržavati krv na
rani, omogućavati sebi da normalno diše, i pritom - da desnom rukom upravlja
volanom. Sam se je dovezao do gradske bolnice, ljekarima je preostao lakši dio
posla.
Slučajno sam ga vidio, a to je i bio povod da mi
daidžić Muamer ispriča ovu priču. Ime mu smetnuh s uma, ali nikad neću
zaboraviti tu ružnu scenu - kako ga poznanici stalno upozoravaju da se „ne
dere“. A on to nije ni bio u stanju. Zakopčana košulja je prikrivala tragove
rane, dokaze kako mu je život visio o koncu, kao i to da je samo snagom volje
sam sebe spasio. Ono što se ničim nije moglo prikriti su posljedice koje su
ostale, a to su oštećene glasne žice. Od tada glasno šapuće, kako bi ga se
moglo čuti.
***
Biti samo jedan dan u Visokom a ne čuti za Tufa
Buzu bilo je prosto nemoguće. Za početak sam zabilježio da je već postao
simbolom herojstva, bar u ovim krajevima. Ili, kako mnogi za njega rekoše, bio
je toliko hrabar da „ni mrve“ nije imao šansi da dočeka kraj rata. Bio je
spreman da vodi iscrpljujući rat, njegovo je viđenje bilo da svi trebamo ustati
i krenuti na četnike, napadati iz dana u dan, iz minuta u minut. I, ne stajati
dok ih ne pobijedimo, ili dok svi ne izginemo. Možda bi u tom slučaju rat
trajao manje, nego koliko je njemu ovako trebalo da pogine. Bilo je pitanje
dana.
Akcija u kojoj je poginuo bila je slična mnogima
koje je preživio. Ovdje se više prepričava jedna druga. Ja sam je zabilježio
onako kako sam je čuo, bez prava da sumnjam u istinitost, ali s pravom da
razmišljam da li je sve, možda bio dogovor s našim borcima u Zenici. Uglavnom,
četnici su pregovarali o napuštanju te neke Zeničke kasarne, pri čemu su
ostavili pola naoružanja Armiji, dok su drugu polovinu trebali nesmetano
izvesti do Ilijaša.
S tim se Tufo nije slagao. S grupom svojih momaka
je zapriječio put toj koloni, učinivši da sva sredstva iz te kasarne ostanu
nama. Na taj je način učinio dvije krupne stvari: opomenuo je četnike kako neće
baš sve biti po njihovome, a sebi je obezbijedio mjesto u historiji.
***
Prve dane boravka u Visokom nisam koristio samo
kako bih ga poredio s Kiseljakom, već i s Tarčinom. A tu su uočljivije razlike, a ne sličnosti. Iako
je ovdje rata bilo možda i manje nego u Tarčinu, tome je neproporcinalan broj
prihvaćenih izbjeglica. Ako su Tarčin, a kako čuh i Zenica, prihvatali svakog
ko bi to zatražio, Visočke vlasti su imale neka druga pravila, neke druge
aršine. U Tarčinu se računalo kako su četiri kvadratna metra dovoljna po
izbjeglici, dok se ovdje pokušavalo i u tome imati neke mjere. Nisu pretrpavani
ni objekti određeni kao kolektivni centri, niti napuštene srpske kuće, dok se
ni svim mještanima nije nalagalo da obavezno moraju prihvatiti po neku
porodicu. Sve u svemu, prisustvo izbjeglica je bilo, skoro pa jedva vidljivo.
Nisam se borio saznati tačno kako su opštinske
vlasti manevrisale u vezi s tim, zaključak izvodim sam. Biće da je uredno
napravljen taj nekakav prihvatni centar, ili centri. Odatle su useljavane
napuštene srspke kuće, koji su se izjašnjavali da imaju kod koga upućivani su
tima, ostalo je proslijeđivano dalje, Zenici i Kaknju, i možebiti još nekim
gradovima.
Tako je, kod moga tetka Smaja jedna nana - Zejna
Abaz. Ne slučajno, njen sin je i veliki Smajov prijatelj. Slična je situacija i
sa Smajovim bratom, kod koga su dvije djevojke Sanela i Amela, koliko sam
shvatio i one su nekome rod.
Isto je i na Križu, gdje mi je najstariji daidža
prihvatio rođenu tetku Nazu, odnosno tetka Hasana i njihove dvije kćeri Nailu i
Sajmu. Meni je ovo bilo prvi put da ih vidim, a još teže mi pade kada shvatih
kako sam generacija s njihovim sinom Huskom, kojeg sam i poznavao, iz srednje
škole. Ne znadoh da smo rođaci, a on to nikad ni saznati neće. Poginuo je.
Tužan sam bio taj dan, baš nekako posebno. Osim
njega, poginuo mu je još jedan brat, dok su dvojica još živa. Oni su s
porodicama još uvijek dolje, na Sadbi.
Bilo mi je krivo i na sebe i na sve koji su
trebali činiti više da se familije bolje poznaju. Sjećam se i braće Konjo,
vlasnika kafića Orijent, u kojem sam i sam više puta znao svratiti, popiti
piće. Njihovu majku Mušu sam nekoliko puta posjetio, ali mi se nije dalo
shvatiti da su oni zapravo njeni. Tako sam prije saznao kako su na samom
početku rata mučeni u Foči, pa tek da su mi i oni takav rod. Po drugi put
uzdisah nad njihovim sudbinama.
Prebirajući po glavi koliko, eto, u Foči imadoh
rodbine koju ne poznavah, sasvim se prestah čuditi što iz dana u dan, ovdje
upoznavah „novu“. Kod jedne tetke koja je izvan grada, i prije sam u par
navrata dolazio, dok drugu tek upoznah. I neki od tetića su zasnovali svoje
porodice.
Uglavnom, desetak dana mi je bilo dovoljno da se
uvjerim kako Fiko nije bio daleko od istine kada mi je polušaljivo sugerisao da
bi mi najpametnije bilo da se ni ne vraćam nazad, već da zajmim obilaziti familiju,
negdje noć - negdje dvije, a za sve bi mi trebalo više od tri mjeseca. Poslije
bih, čista obraza mogao krenuti iz početka, sa „Evo mene opet“ uz selam.
On reče polušaljivo, ja poluozbiljno razmišljah o
tome. Već stičem i poznanike, drugove, kao što su braća Kelemiš iz Smajovog
susjedstva, inače generacija njegovog Almira, odnosno nekoliko godina mlađi od
mene. Tu su već i Amela i Sanela, dok je na Križu sve to nekoliko puta i
brojnije, i zanimljivije.
***
Nekoliko mi je cura već zagolicalo dušu, tako da
nova odlaganja povratka, sve manje mi bi teško prihvatati.
Cura je bilo i u
komšilucima druge dvije tetke, ali i u Ljetoviku gdje su privremeno živjeli
Memo i Dževad. Nisu se ni oni slučajno tu našli, njihov babo je pred rat kupio
komad zemlje u blizini, a tu su i njihove dvije tetke s babove, te jedna s
majkine strane. Ta je Šida, Fikova majka. Zapravo je Memo i najprije došao kod
nje, sa ženom Tidžom, da bi domalo prešli u jednu napuštenu srpsku kuću.
Memo je tako objašnjavao razloge svoga nevraćanja
u jedinicu, uz napomenu da se pokušao priključiti nekoj ovdašnjoj. Ali, rečeno
mu je da za sada nije potreban, da je vojske dovoljno, te je raspoređen u
Civilnu zaštitu. On mi i otkri kako je u Visokom trenutno 12 000 ljudi u Armiji, dok
je oko 7 000 u Civilnoj zaštiti, ili na radnoj obavezi. Priznao je i da, dok ne
bude moralo drukčije, vrijeme će da ovdje provodi, te tako i zarađuje za
kakav-takav život, kao i većina koji nisu na linijama. I sam sam se mogao
uvjeriti kako ga neki u gradu već poznaju po nadimku „Korona-kikiriki-košpice“.
Nisam mu zamjerao iz najmanje dva razloga. Prvo,
i moj daidžić Muamer, a moje je godište, još uvijek ratuje u gradskoj pekari, a
svakako da je sličnih primjera prilično. Drugo, Memo se na ovaj način brine i
za ugostiti sve koje put dovede do njegovih vrata.
Osim brata mu Dževada koji je tu uglavnom, skoro
svaki dan dođe i neko od onih što su na odmoru u Zenici. Razlozi su prvenstveno
vezani za obavijesti o novim odgađanjima našega povratka. I sam sam, tako,
nekoliko puta bio i kod Mema u gostima.
Na jednom takvom sijelu, od Dževada čuh jednu mudru
sa kojom se odmah složih. U ovom ratu, bar kada smo u pitanju mi koji smo od
kuća daleko, pokaza se kako tetka dođe - najbliži rod. Jednostavno, gotovo
svakog koga upitamo kod koga je, jednako odgovara „kod tetke“.
Križ,
brdo iznad Visokog
