L'jepa ti je u Alije
ljuba.
Ljepote joj u svoj
Bosni nema,
u svoj Bosni i
Hercegovini.
Uzalud je sva ljepota
njena,
kad Alija za nju i ne
mari.
Već on ljubi Omerovo
zlato.
To je zlato u kafezu
raslo.
Ne vidjelo sunca nit mjeseca,
niti znade na čem žito
raste!
Niti znade na čem žito
raste,
na čem žito, na čem
rujno vino.
Žito raste na tananu
klasu,
rujno vino na vitoj
lozici.
Susreti kod Mema završavali su se uvijek
identično, dogovorom nas većine da budemo u toku, da slušamo vijesti, pratimo
situaciju vezanu za nastale nemire između Hrvata i nas.
Prethodno smo dočuli
glavni razlog prvog produženja, odnosno zašto smo uopšte i otišli na kolektivni
dopust. Još se ne usuđujem puno toga upisati u dnevnik, tek da se priča kako je
na Igmanu nastavljeno što je bilo počelo, neki unutarnji sukobi, preciznije
obračun s Jukom. Svašta se još priča, držim da može sačekati. Bitno je da smo
mi izmaknuti iz svega toga, još bitnije ovo što se trenutno dešava.
Odnosi s HVO su zaoštreni, već je ranije bilo
sporadničnih netrpeljivosti, ono što sada slušamo bliže je ratu i protiv njih.
To se sad pominje kao osnovni razlog zadnjih produživanja naših odmora.
Mi se u našim okupljanjima obavezujemo da u svom
strpljenju ne pokleknemo toliko da se požurimo priključiti nekoj drugoj
jedinici. Po cijenu da, ako već ne bude nekog drugog načina, proboj do Igmana
izvršimo sami, a pošto su već neki načuli za moguće puteve preko šuma i brda.
***
Iz istih razloga je upriličen i jedan širi skup u
Zenici. Tačnije, iz Visokog smo došli samo Dževad i ja. A u školi u Radakovu
smo našli preko pedeset naših saboraca, i naših istomišljenika.
Prije tog skupa smo se i prošetali gradom.
Zapravo, ja sam u školi, a od Šeće Barlov, saznao da i ovdje imam familije.
Šeća me je i dovela do stana u kojem mi je živjela još jedna tetka. Inače je
tetka Ziba živjela u Sarajevu, ali joj je zet bio rodom odavde, tu su krenuli
svi zajedno dočekati onaj bajram iz aprila 1992. Naravno, nisu i jedini koji
rat provode upravo ondje gdje su taj bajram slavili.
Susret s tetkom Zibom i njenima, kao prvo je
donio razmjene priča vezanih za ovaj rat, mada je ona od Šeće već bila dobro upoznata.
Susret s njom mene podsjeti i na njenu životnu priču,
koja je vezana za prošli rat. Tada je imala jedva tri ili četiri godine, s
koliko je zapaljena u kući zajedno s kompletnom porodicom. To što je bila tako
mala, i jedino je što joj je spasilo život. Samo je ona i mogla biti proturena
kroz demire!
Roditelji
joj, braća i sestre, svi su pogorjeli, a ona se nekako snašla i dopuzala do
vrha sela, gdje i počinje njeno veliko prijateljstvo sa Šećom. Nisu je u selu
smjeli kriti, pa su je prebacili do susjednog Zakmura, odakle je prebačena
dalje - prema Sarajevu. U njemu će odrasti, iškolovati se, udati, dobiti i ovu
kćerku jedinicu.
Ponovo slušah o nekim zločinima iz prošlog rata,
sada s više pažnje i bez onog osječaja da sve to nestvarno zvuči. To, da su ondašnji
četnici neke žene pitali da izaberu hoće li ih žive zapaliti, ili zaklati. Da su
jednoj stomak rasporili, da bi pred njom umirućom umiralo i dijete kojemu
zlikovci presudiše da umre prije nego se i rodilo. Da su moja nena rahmetli, i
majka Hamida Čorba odlučile, jedna u
Drinu, druga pod vodenički točak baciti najmlađu od djece, kako bi spasile
ostalu.
S po nekoliko rečenica bijahosmo u priči o
prošlim, i novim zločinima nad našom porodicom i rodbinom, preostalo vrijeme
dasmo radosti našega susreta. Ja sam mu se mnogo radovao, moram biti iskren i
reći kako je ukupni utisak da su oni više!
Tetka Ziba nikada rodno selo nije zaboravila, a
kako iz rođene kuće nije imala nikoga, mi smo je gledali kao "istu tetku". A to
je i bila, bar se ja sada uvjeravah u to!
Obećah uskoro opet doći, ako u međuvremenu ne
odemo nazad, ali tu noć svakako poklonih Radakovu.
***
Stigao sam kada je tamo već bilo živo, što me i
nije čudilo s obzirom kako je sastanak vodio Remzija Hajdarević Džo. Iz tog
dijela je najvažnije da je on lično u kontaktu s ovdašnjom Komandom, te da
pokušava iznuditi pomoć oko našeg prebacivanja na područja kojima pripadamo.
Ponovio je ono što smo već načuli, ukoliko ne bude potrebnog razumijevanja on
će predvoditi sve koji se odvaže nazad poći preko brda i šuma.
Mene je sve to iskreno zanimalo, ali sam dosta
pažljivo čuo i neke mi nepoznate detalje, vezane za Džoa lično. Nemalo sam
iznenađen saznanjem kako on ni najmanje nije slučajno baš u Zenici. Tu je zbog
ispitivanja, a u vezi onoga što sam ja polako već počeo zaboravljati.
Sjetih se, potvrdih svoje ondašnje sumnje, nikako
nije sve čisto i jasno oko one zasjede Fadilu Đozu. Razumio sam i bar jednu
stranu uloge Džoa u tome, on je bio komandir vojne policije na čijem se
području to dogodilo. Svi koji vode istragu me ne mogu uvjeriti da je Džo
direktno povezan, ali moram prihvatiti kako može biti da nešto zna, ili sluti.
Opet, koliko ga stigoh upoznati, on je od onih ljudi koji znaju ćutati, kada i
koliko treba.
Prisjetih se i Džoovog ponašanja tokom pokušaja
deblokade Sarajeva kada je odbio postati Majorovim zamjenikom, već je
insistirao da bude među diverzantima, i to kao običan strijelac. Slušah dok
neki govore između sebe kako se na njegovom ponašanju tada moglo vidjeti više
nego sam ja sam uspijevao, ponašao se kao da priziva svoju pogibiju.
Ne želim biti ptica zloslutnica, zadržaću za sebe
da takav elan vidim večeras. Ćutaću kao i ostali, ali i djeliti njihovo
mišljenje kako onaj krvavi dio priče o Fadilu Đozu možebiti još nije
zaključen!?
Razlog više, da grlato podržavam sve što on
predlaže. Ako ništa, siguran sam da neće biti sam ako se nazad bude išlo „na
našu ruku“. Pri tome, drago mi je kako uviđam da većina prisutnih isto osjeća.
Ne želim misliti kako većina ovih osjećaja izvire
iz rakije, koje nam ne manjka, gdje opet većinu i ne zanima na koji smo način
do nje došli.
Efekat joj se osjećao, ubrzo protjerujemo sve
crne misli, svi Džoovi prijedlozi su prihvaćeni, pričom smo ne samo prešli
Igman, nego špartamo Grepkom, Zelengorom i Vučevom.
Kako se nove boce prazniše, a nakon što smo se
izdogovarali u vezi svega što je bio predmet okupljanja, dođosmo pričom i do
dana kada će rat biti završen.
Prilika da se prisjetimo onih koji se nas sjećaju
negdje u Evropi. Nismo zaboravili ni Halida Čengića Hadžiju koji je u Visokom,
pošto je Foču „branio“ puna tri dana, sada je tu i rukovodi, diriguje logisstičkom opskrbom cijele Armije.
Njegov sin Hasan je na sličnom zadatku u Austriji, Muhamed Čengić je u Turskoj,
Murid Đuliman u Zagrebu...
Dosta smo pričali o njima, niti je ono što smo
govorili za dnevnika, svi oni još manje da ih se pominje.
Vjerovatno bih ostao na tome, cio ovaj dodatak
priči dao da ispari s mamurlukom, kojeg će sutra dakako biti, da se ne
dotakosmo još jednog čovjeka, odnosno da ne bi tog nekog zaključka do kojeg
dođosmo.
Nije napravljena toliko jaka rakija da mi ispred
očiju izbriše, iz ušiju izbije minute
koje posvetismo Hansu Hajdareviću, „našem“ s Tjentišta biznismenu.
Čini mi se kako je Amir Kovačević najglasniji bio
oko toga šta nam je činiti ako se poslije rata Hans, i njemu slični vrate i
ponovo pokušaju otvoriti lance prodavnica, ili neke druge biznise. Ko se nije
za Bosnu borio, ne treba mu dozvoliti da se njenim blagom bogati. Svaki takav
pokušaj trebaju spriječiti oni što se jesu borili. Šta god da oni otvore, mi
trebamo zapaliti!
Ne bi trebao biti problem paliti, samo mi trebamo
tada biti jedinstveni kao u Radakovu što bijahosmo.
Ipak, učini mi se i da je Šefa Kovačević djelovao
najtrjezniji, upozori nas da ni poslije ovog rata neće biti drukčije, opet će
gazda biti gazda, a fukara - fukara.
Neću reći da su nas ove Šefine riječi
otrijeznile, zamislile jesu. Bijaše onih koji se složiše s njim, onih koji se
glasno drznuše protiv, sve nas okrenuše jedne prema drugima, da se gledamo i
preispitujemo, koliko smo iskreni i odlučni.
Na kraju sam ostao u samo jedno siguran, noć u
Radakovu neću nikad zaboraviti. I, ako se ikad želi potvrditi kako pijan govori
što trijezan misli, nema bolje prilike!
zimsko
svitanje nad Zenicom
