Sastali se Čapljinski
tatari,
da doveče idu na kraj
sela.
Da ponesu defe i
tambure,
i muziku Kadragić
Ahmeda.
kraj januara 1993.
Do po noći pili i
pjevali,
od po noći igru
zametnuli. Igrali se igre
svakojake,
ponajviše noža i
handžara.
Tu zbodoše Kadragić
Ahmeda.
Osta Ahmed samac u
mehani,
i uz njega četiri
jarana.
Svi hajduci zorom
pobjegoše!
Čudno sam se osjećao. Čudnije nego ikad. Bilo mi
je dosadno, a i nije. Bilo mi je krivo što još ne idemo odavde, a opet i nije.
Ne može čovjek ništa sam poduzeti, pa bi mu trebalo da je i svejedno. Možda bi
i bilo, da nije duše. Ona čezne za Igmanom.
Živ i normalan čovjek mora da razmišlja, o onome
što je bilo, ali i o onome što tek treba da bude. Kao što mora i da živi ono
što je sad. Da bi ostao normalan, ako mu je već živjeti dalje.
I da razumije ono što se od njega krije, te da od
sebe skriva ono što razumije.
Vrijeme. Vrijeme je ono što zna sve odgovore. Vrijeme je ono čega čovjeku uvijek nedostaje, osim ako mu tako ne odgovara. Mi sada vremena imamo. I ničega drugog. I rado bi ga trampili za bilo šta drugo.
Postajemo teret ljudima kod kojih smo, iako nam
to niko prigovoriti neće. Još će i nas ubjeđivati da smo svi, samo na različite
načine, dijelovi podjednako nam crne sudbine. Nećemo im protivurječiti, samo
ćemo dodati kako se nekad i na sudbinu da uticati. Ako ništa, molimo da vrijeme
našeg polaska čim prije dođe.
Baksuzi jesmo, kako drukčije da objasnimo da se
nastali sukob s Hrvatima potrefi baš u ovo vrijeme. Padoše mi na um dvojica s
kojima sam iz Kiseljaka došao, opet ne vjerujem ni kako su oni puno vjerovali u
ono što su pričali. Vidimo da je u cijelom gradu sukob s Hrvatima dočekan
nespremno. Niko ne napravi nikakve zalihe, a cijene svakodnevno skaču. Piće,
cigarete i kahva više nisu bitni, jer skupljaju brašno, so, šećer, ulje...
A i ko bi očekivao ovako naglu promjenu u odnosu
Hrvata prema ovom ratu. No, nije ovo prvi put da shvatamo kako stvari nisu
onakve kakvima se čine!
Do mojih ušiju dolazi sve više objašnjenja kako
je sudbina počela da umotava ovo naše klupko. Krenulo je na Igmanu, kada se s
pravom čudismo i onoj obuci koju gore izvodismo. Zarobljavanje komandanta i
artiljerijskih položaja, ni najmanje nije bilo samo želja nekoga da se s nama
našali!
To što smo mi uvježbavali, i dogodilo se samo par
dana po našem odlasku. Na Igmanu se dogodio sukob između Jukine i Zukine
jedinice. Slušali smo na radiju o tome, sada pojedinosti stižu i drugim
kanalima. I niko ne zna punu istinu. Zapravo, oni koji je znaju ćute, a pričaju
oni što znaju napola. Kako se dalje prenosi, obavezno se dopunjuje
razmišljanjem i onoga koji je prenosi.
Ni ja neću biti izuzetak.
Kada čovjek ima neželjenog vremena viška, na
poseban se način odnosi prema njemu. Troši ga i na ono na što nije kanio.
Bio sam najprije riješio ne bilježiti u dnevnik
ništa dok ne dođem do pouzdanijih informacija. Višak vremena me predomislio. S tim
da se opredijelih da ovaj put napravim izuzetak u odnosu na ranija pisanja.
Neću pisaiti sve kako sam čuo, već kako ja sve to shvatah. Ako ništa, imam
pravo - bio sam gore.
Juka je od početka rata iskazivao neko svoje
viđenje ovoga rata, a i sami smo se uvjerili par puta u to. Ne mogu zaboraviti
naš dolazak po prve puške, odnosno njegovo tadašnje ponašanje. Još više, način
na koji je izbjegao svoje učešće u operaciji Koverat.
Koverat nije uspio, ali je Komanda 1. Korpusa
očito vidjela jedan bataljon, spreman da obavi i neke od specijalnih zadataka.
Samo, nisu računali na Majora. Na jednog i jedinog Zaima Bešovića! Koji je
dobro razmislio, i odlučio ne sudjelovati u tome. Jedini način da to izvede,
bio je da nas skloni dok sve ne prođe. I bez obzira što je zauzvrat mu nuđeno,
kako se sada ispostavlja, da zarobljvanjem Juke preuzmemo i objekte i sredstva
koje je posjedovao.
Biće da to nije sukladno opredjeljenjima koja ima
naša jedinica, također izgleda da je istina kako svi komandanti ne misle
jednako. Očigledno je Zuki bilo dovoljno to što se s Komandom slagao kako Igman
treba, i može imati samo jednog gospodara.
Akcija je tekla jednostavno, Juka je opkoljen i
ponuđeno mu je da se preda. Garantovana mu je sigurnost, vjerovatno do nekog
suđenja.
Ali, u tom slučaju je lahko zamisliti i presudu.
Zato Juka nije mogao prihvatiti poziv na predaju. Ali, iako je time mnoge
iznenadio, nije želio ni unutarbošnjačko krvoproliće. Znao je da bi u tom
slučaju palo previše mrtvih glava.
Znao je to i Jukin najbliži suradnik, skoro
jednako čuveni i poznati Kruško. Ali, nisu se razumjeli. Valjda, i prvi put od
kako su zajedno. On je htio borbu.
I dobio ju je. Dobio borbu, koju je jedino i
mogao izgubiti. Sam nije mogao ništa. Postao je jedina žrtva tog čitavog
sukoba. Što je u svemu i najljepše, to što nije izginulo više ljudi, s bilo
koje strane.
Juka je bio mudriji nego ikad. Uspio je spojiti
što izgleda nespojivo. Izbjegao je sukob, predao je Igman, spasio vlastitu glavu,
ali i obraz - nedoživivši poniženje, što njemu bi jednako bitno kao i sama
glava.
Njegovom se prijedlogu druga strana nije mogla
usprotiviti, bio je korektan. Ponudio je svojim borcima izbor, ostati na Igmanu
i predati se Zuki, ili se s njim skloniti s Igmana. Bilo je onih koji su njemu
više vjerovali, ali i onih što su rađe prešli Zuki.
Juka je otišao s Igmana, ali ne i iz rata. Već su
stigle vijesti i iz Konjica. Tamo je Juka razgovarao s još nekim armijskim
komandantom, ponovo svojim borcima nudeći isti izbor. Jedni su ga ovdje napustili,
dok je s onim najvjernijima završio u Mostaru.
Ako je tačno, tamo se priključio HVO. Sada je
teško nagađati šta će s njim biti, sada kad je počeo naš međusobni sukob. Neki
se odgovori, ipak, moraju i vremenu prepustiti.
Vremenu ću ostaviti i praznog prostora u svome
dnevniku. Što sam već napisao, bilo da pripada onome što sam čuo ili onome što
sam zaključih, brisati neću. Bude li novih saznanja, dodaću.
U svakom slučaju je najvažnije da ne bi više od
jedna žrtva, a teško da ih je manje moglo biti. S tim da ja dodah kako je dobro
i to - što je sve bez nas prošlo!
Jusuf
Juka Prazina, samozvani general ARBiH, heroj pa izdajnik
