Zeleni se, zoro,
zelena livada.
Zeleni se, zoro
moja,
zelena livada.
Na livadi
bunar voda
hladna. sredina februara 1993.
Nemoj piti
vode sa bunara.
Tu su vodu
vile otrovale.
Otrovaće
i tebe i
mene.
I normalan život je ironija, pa se ovom što
nas snalazi nemamo pravo ni čuditi. Sa strana nas gledaju kao da smo mi krivi
što smo još uvijek ovdje.
Dolaze vijesti kako neki već odustaju od
dogovora i da je sve više onih koji se priključuju drugim jedinicama. Izgovor
je identičan, glad. Većina ih tvrdi da je to privremeno, samo žele sitiji
dočekati dan povratka.
Ne znam, nisam siguran, i ne razmišlja mi se.
Ali na pominjanje jednog imena ne ostajem ravnodušan. A i tako sam obećao još
jednom posjetiti Zenicu.
Adil Tito Kovačević je iz Tarčina otišao odmah
drugo jutro, u Zenici mu je sestra. Pred polazak me tražio, želio je vratiti kapu
koju sam mu posudio. Ne idem tamo da je tražim nazad, samo želim porazgovarati
s njim. Ako će s nama nazad na Igman, svakako mu treba, a ako je odlučio
ostati, neka mu je za uspomenu. Ionako mu nemam šta drugo dati.
***
Zenicu sam pomjerio za koji dan.
Najprije ću do Fojničkog raskršća, nekih sela
kod Kiseljaka, rekoše mi da i tamo imam neke rodbine. Tačnije, jedna od naninih
sestara se onoga rata tu udala i ostala. A pošto je i Fikova žena iz tih
krajeva, nisam mogao odbiti, propustiti tu priliku.
Sem mene i Fika pošli su još Dževad i Salem.
Idemo kod Fikovih, a usput ćemo uvratiti do mojih.
Podranili smo, drukčije nismo ni mogli. Skroz
nam je pješke, preko Moštra i Radovlja, gdje napravismo i prvi odmor kod tetke Munire,
da bi odatle krenuli uz Lisovo, brdo o kojem puno slušah zadnjih dana.
Da je hođa bolja, da nije ovoga snijega,
sigurno da bi i moji utisci o njemu bili pozitivniji. Ovako, uz sve smo još i
ožednjeli.
***
Prvo selo u koje uđosmo bijaše Svinjarevo.
Dočekaše nas bunari, dok Fiko pojasni kako tu gotovo i nema žive vode. Nismo
pitali odakle selu ovakvo ime, činilo nam se kako nam je jasno.
Dok smo razmišljali kako bi i kojem bunaru
prišli, nestvarno nam djelova kad ugledasmo pred jednom kućom česmu. Salem odmah
uđe u avliju, dok ga ja pratih u korak.
U momentu kada je otvarao vodu, a ja kao
stajao u redu za njim, na kući se otvori prozor. Mahinalno okrenusmo glave.
-
Izvini, djevojko,
je li valja piti? – Salem joj se obrati samo zato što to smatra redom, a pipu
odvrnu nečekajući odgovor.
-
Ne valja! – Salem
ju je jasno mogao čuti, dok sam ja i vidio lagani osmijeh, poslije kojeg se
dopuni – u nas je Ramazan!
Salem se najprije zagrcnu, potom odmahnu
rukom, odahnu, te se vode napi i više nego je prvobitno kanio. Ni ja nisam
razmišljao o Ramazanu.
-
Joj, na to nismo
kontali – Fiko, ipak, jeste – ovdje Ramazana ima. Možda nam i neće biti kako bi
inače bilo.
Ne odgovorismo ni jedan. Vraćati nam se nije,
biće nam kako će biti.
Oči su nam zalud prebirale po selu, nigdje da
ugledamo još koju djevojku, možda bi se napili vode i iz kojeg bunara.
