Vodu gazim – žedan
hodim,
po vazdan, po svunoć,
što ja, jadan, ne
pijem?
Kud god hodim, Boga
molim,
po vazdan, po svunoć,
da se s dragom
sastanem!
kraj februara 1993.
Hljeba nosim – gladan
hodim,
po vazdan, po svunoć,
što ja, jadan, ne
jedem?
Kud god hodim, Boga
molim,
po vazdan, po svunoć,
da se s dragom
milujem!
Sve pokušavasmo. Da sami sebi dokažemo ono što
nije, da budemo spremni na ono što se dogoditi neće, te da zanemarimo ono što -
mora da se dogodi. A samo smo u pravu u vezi onoga što - ne znamo.
Robovati vremenu nije lako. Uživati u njemu,
puno je lakše i ljepše. Čekanje ne odgađa ono što se čeka, a prihvata ono što
se nudi.
Život nije samo rat. Samo što u ratu, i ljubav
kao drukčije izgleda. Čovjek da može, jednim bi korakom na sve strane svijeta.
Dževadu se dopadoše sve tri moje rodice, a ja - nimalo bolji. Za Sabinom
čeznem, a ne bih se ni ostalima kao zamjerio.
Još mi i u Radovlju rekoše za jednu curu.
Srećom, nekako izbjegoh susret s njom. Možda mi malo pomože dojam pod kojim
bijah.
Ovo je bilo četrvti put da sam dolazio tetki
Muniri, a svaki put me dočekivao bolji ručak. U vremenu ratnom, opšte
neimaštine, teško je i povjerovati kako je to sasvim slučajno. Tetka je to prva
primijetila, pa mi reče da sam „nafakali kao Ramo rahmetli“. Naravno da sam
drago prihvatio to da sam nafakali, ali baš...
Imali smo i mi svoju teoriju gladi. Po njoj -
čovjek ne može predugo osjećati glad. Nekad je dovoljno samo da zamisli kako je
jeo, pa da se već osjeća sit. A po drugoj varijanti, dovoljno je sjetiti se da
ima i gladnijih.
Pamtiću, tako, jednu konzervu, nekakav
narezak. Nekom sam nešto pomogao ovdje, slučajno, i dobio taj narezak. Osjetio
sam da je s halalom, pa odmah pomislio kako će mi, kao u nekim bajkama,
koristiti kada mi bude najpotrebniji. Prosto mi ga je bilo žao pojesti onako,
ljubomorno ga sam od sebe skrivah. U podsvijesti sam to već povezivao s putem
preko Lašve. Padao mi je na um i Hemingvej, odnosno njegov „starac“, a opet sam
i znao kako nikad neću biti gladan sve dok je te konzerve u džepu.
Bilo je i nešto što me tjeralo da je se čim
prije riješim. Pri tome su mi kroz glavu strujale riječi Zika Madeška, koje čuh
posljednjeg boravka u Zenici, kojima je on objašnjavao kako mu se roditelji
nikada bolje nisu hranili, jer je prije rata uvijek ostajalo nešto za psa,
mačke ili krave, a sada - nikad ništa ne ostaje. Šta god da je ručku, uvijek
sve pojedu.
O cigaru duhana je već izlišno i govoriti.
Kako tek on zamijeni cio obrok, to nikada razumjeti neće ko osjetio nije.
Pamtim i jedan slučajan susret s jednim
unproforcem. Egipćaninom, a Ramazan u punom jeku. Ja baš prolazeći kraj njega
palim cigaru, a on se ibreti. Razumijem njegovo „vela havle“, ali i znam da on
mene neće i ne može razumjeti. I da znam neki od stranih jezika, ne bih se
trudio objasniti mu.
Baš kao što, onu narodnu „što je ruha - na
meni je, što je kruha - u meni je“, ni mi nekad prije ne shvatasmo, a i sada je
razumije samo onaj ko je „kao ti“.
***
Ova me razmišljanja mučiše u vozu, na putu za
Zenicu, pojačavajući moju želju da se i one konzerve što prije, i po svaku
cijenu nekako riješim.
Ta želja prijeđe u opsesiju, pošto nas dočeka
vijest kojoj se ne nadasmo. Džo je već otišao! S njim, još jedino Zijo Džamalija
i još par diverzanata.
Od Trošnjana nije niko ni pošao, Senad i Latif
kažu da nisu ni nuđeni. Jednostavno je Džo odabrao koga je želio, o nama koji
smo u Visokom i ne razmišljajući.
Salem je bjesnio, već pominjao kako će sam da
pravi drugu grupu. Pod prvo, računa na Dževada i mene. Ja sam pokušavao biti
smiren, opet sve prebacujući na ona ista pleća sudbine, jasno sam ponovio kako
iza Salema jedino mogu izostati ako me ne bude zvao, gdje me i ona konzerva sve
više svrbjela.
***
Šetao sam sa Salemom, razmišljali smo glasno,
dogovarali se. U momentu nam obojici pažnju privuče žena srednjih godina koja
je rovila po obližnjem kontejneru. Slika, koja je prije rata još i imala
smisla. Danas, uglavnom svi jedu kao i Zikovi roditelji, pa i psi i mačke
lutalice sve više umiru od gladi. Kakva je, onda, nada ove žene da će nešto
naći!?
Sjetih se sebe. Pitah se, zbog čega i ova žena
jednostavno ne zamisli da je nešto našla, i...
Znam. Jedino može biti, da ima malu djecu.
Koja ne znaju lagati, nikoga pa ni vlastite stomake.
Ovo je prilika koju sam čekao. Prilika da se
riješim konzerve, i da pritom njom najedem nas nekoliko. Salem će me razumjeti,
i on će biti sit kada vidi šta sam uradio. Kao i žena - kada vidi šta djeci
nosi.
Iznenadi me svojom iznenađenošću, zbunjenošću,
vidno drhtavom rukom pružajući ruku ka pruženoj konzervi. Mene cijelim tijelom
prođe neka nervoza. Tek shvatam još neke surovosti ovoga rata, shvatajući šta
su ljudi spremni, primorani uraditi...
Gotovo da joj ubacih konzervu u ruku, i hitro
i žurno se okrenuh nazad, prihvatajući i Salemovu želju da se što prije
udaljimo. Bog će nam zahvaliti.
***
Ova je konzerva uljepšala ovako tužan dan.
Nije ga više mogao pokvariti ni Dževad, po našem povratku u Visoko, svojim
kolebanjem da ne trebamo žuriti s polaskom iza Džoa, da je pametnije sačekati i
čuti kako je on prošao.
Zapravo je to bio više dijalog njih dvojice,
dok sam ja kao držao sredinu, ali duboko u sebi navijajući za Salema. Čak sam i
zavrtio glavom, a pošto Salem na kraju prista da svi zajedno sačekamo još
čitavu heftu.
Vidio sam ja na njemu da ga ne muči toliko ta
hefta, koliko je počeo da sumnja i u Dževada i u mene. Čak to nije ni skrivao,
na kraju nas upozoravajući da - ako nas dvojica odustanemo, on kreće sam.
Ljutilo me to njegovo nepovjerenje, više nego
Dževada njegova upornost.
Možda najbolju njegovu sliku predstavi Bešir
Kovač, živahni stračić koji je sa ženom živio u jednoj sobi Anđine, kuće u
kojoj je i Memo živio:
-
Slušaj, Saleme,
možda se i naljutiš na mene, ali ti moram reći: Ti si mi, neki, veoma hairli
bravak!
Čovjek uvijek ima snage za nasmijati se, na
dobronamjernu šalu. A Bešireva je to bila.
Čovjek se na zbilju ljuti, a ona nam trenutno
nije dobra. Koliko god se ljudi oko nas trudili da nam ugode, ima ono nešto
unutra, u čovjeku, što nas čini kakvima jesmo, što više ne mora ni patriotizmom
da se zove, već jednostavno ponosom, ili obrazom.
Tome, htjeli ne htjeli, jedino sami možemo
ugoditi.
