Pošetao gondže
Mehmed-beže,
po Vratniku,
b'jeloj mahali.
Gledale ga
Vratničke djevojke,
gledale ga pa mu
govorile:
„Mila majko,
lijep ti je Meho!
Da nam hoće ostat'
na Vratniku,
dali bi mu po
Vratnik mahale, početak marta 1993.
i najbolju
Vratničku djevojku!“
Govori im gondže
Mehmed-beže:
„Ne bih vama
ost'o u Vratniku,
da mi date i vas
Vratnik listom,
i najbolje četiri
djevojke!
Čobanija, od
zlata kutija,
i u njojzi moja
jauklija.
Dogovorenu heftu treba i izdržati. A svako ima
svoje načine. Salemu, sve postaje opsesija. Koju nam dođe otkriti, a pošto iz
Zenice donese najnovije vijesti o Džou. Nije prošao!
Nije prošao, ali se nije ni vratio. Zadržao se
negdje u blizini Fojnice, priključivši se nekoj lokalnoj jedinici tamo, sa
željom da im pomogne. Zapravo je presječen i put kojim se Džo htio probiti
prema Igmanu.
Nagađali smo šta je od svega istina, ali
bijahosmo jednoglasni da je to, ipak, ono što mi ne želimo. Tako je sada i ova
naša hefta puno dalja od svoga kraja, više je i Salem prestao da joj broji
dane.
Ono što je izvjesno, zamrzio je Zenicu za cio
život. Zamrzio je i rat izvan uniforme, a sudbinu proklinjući upravo u dijelu
kojim tjera čovjeka da se hrani uz one koji ni sami nemaju.
Ponovo je Memo zaradio nešto para, pa smo sva
četvorica trebali do kafića.
Ja sam im se morao zahvaliti, već sam bio
obećao tetku. On je pozvan od svog najboljeg ahbaba, koji je jednom, pred rat,
s njim i u selo nam dolazio. Meni bi bilo i svejedno, da nisam već obećao, i
tako i tako ću piti - bez da išta platim. Mada, sutradan će neki ponovo pričati
o mojoj intuiciji!
Njima nije bilo ugodno kao prvi put. Za stolom
rakija, u mislima trenutna situacija, cijelim tijelom nervoza, a u kafiću i
neke lokalne kabadahije, kojima sve istvoremeno i odgovara i smeta. Žešći su
sukob izbjegli, ali je ružan osjećaj dodat želji da se odavde ide čim prije.
Ni oni ljepši načini razbijanja svakodnevnice
ispunjene nejasnim iščekivanjem, više nisu dovoljno prijatni.
Sve poče previše da liči već preživljenom,
samo drugim riječima kazivano, pa odlučih dnevnik držati zatvorenim.
Mislim da je tako
bolje, ne znam koliko će ova hefta još trajati, a jednako ne mogu znati ni ko
će sve doći u iskušenje da zaviri unutra.
Čekao sam de se desi nešto bitno. A to i
jedino može biti naš odlazak. Sve drugo je u odnosu na to nebitno.
Tako se i ponašah svih narednih dana, pogotovo
pred kim sam to i posebno želio.
***
Ostaviću neubilježeno, ali ću pamtiti. Jedna
je noć otvorila razgovor suprotno od toga kamo su moje misli i želje gledale.
S početka se nije takvim činio. Bilo je
iskrenosti s obje strane više nego ju je ranije i nedostajalo, a ljubav je
jedina riječ koja to ispravno opisuje.
Znano mi je da se svaka prava ljubav suočava s
iskušenjima, znano mi je da su mnogi za ljubav i teže stvari činili, ali je za
mene to bilo previše. Čak i ako logičnim zvuči da ako nekoga voliš trebaš se
truditi da što više vremena budeš pored njega. A mene iz Visokog, bar za sada,
niko ne goni!?
Niko me odavde ne goni, ali me nešto otuda
zove. A to bi onaj ko te voli trebao jednako razumjeti, kao svoje „Volim te“. U
ovom slučaju rečeno tako surovo „Ako ostaneš ovdje, još i ima šansi da se nas
dvoje zavolimo“.
Vjerovao sam da se već volimo. Da do te noći
lagasmo jedno drugo, sebe ne.
Ljubav, ucjena, iskušenje. Gdje smo tu mi,
jesu li izbor i odluka isključivo moji? Možda mi se samo sviđala, možda sam je
počeo voljeti, možda ću je i dalje voljeti. Ali, nikada toliko!
Snašao sam se, pred njom. Zatvorio sam oči, da
kroz njih dušu mi ne čita, dok riječima prihvatih kako u njenim željama nema
ništa ružno.
Njenom bratu ću već reći da na takav uslov ne
mogu pristati, ali da će mi on i dalje ostati šura.
Pred sobom ostajem nesnađen. Moleći sudbinu da
krene ovo rješavati.
