Rasla je ruža do
b'jela dvora,
do b'jela dvora mladog
Omera.
Tu je mlad' Omer konja
potkiv'o,
s pendžera njega draga
gledala.
S pendžera njega milo
gledala,
iz sveg se glasa na
njeg smijala.
Njojzi govori
dilber-Omere:
„S pendžera siđi,
lijepa djevojko.
Ukovah konja na te
gledajuć',
gledajuć' tvoje oko garavo!“
„To sam i htjela, moje
gledanje,
da ga ukuješ – da ne
putuješ!“
Možda sam se budio, možda nisam imao želje da
ustanem. Znam da mi se išlo. Jednako kao što bijah svjestan otvarajući oči - da
neću otići.
Poodavno je bilo svanulo, kao što postajem
svjesniji da me nisu ni budili. Bio sam bijesan, na sebe, ne na tetičnu koja je
bila obećala. Njoj je svakako važnije ono što su joj tetak i tetka rekli, nego
šta će o meni moji saborci reći.
Sebi se neću izvinjavati, tetku i tetki hoću.
Neobično sam bio sretan kada već nakon par sati na vratima vidjeh Dževada i
Salema, koji me ne dođoše koriti već upravo suprotno. Oni su mislili da iza
moga nepojavljivanja na dogovorenom mjestu - stoji neka moja intuicija.
Objasnio sam im kako se sve odigralo, te
ponovio obećanje da ostajem uz njih. Nade je bilo, po onome što oni
ispričaše čak je posrijedi i neki sukob unutar HVO.
Ovi na punktu na ulazu u Kiseljak su se samo
nasmijali pokazaoj propusnici, pred njima je pocijepali, te dodali kako još
trebaju biti i sretni što su oni dobre volje te ih vraćaju nazad, a ne - predaju
četnicima, za šta bi bili dobro plaćeni!
Dvije se stvari posebno ističu. Najprije, ono
teško pitanje „Šta nam je sada činiti“, a ponajviše zbog onog drugog, činjenice
da ih je bilo pošlo tek dvadeset. Od Trošnjana su na kamionu iz Zenice još bili
Latif Odobašić i Senad Pekas, dok ostalo uglavnom bijahoše diverzanti.
Džou nije dopušteno da se lično obrati Komandi
u Kiseljaku, tako smo sve bliže uvjerenju kako je na redu ona druga varijanta,
to jeste dugo i naporno pješačenje i probijanje preko Lašve i Kaćuna. Sva
trojica se osjećamo spremni, a koji ćemo dan put Zenice kako bi saznali tačno
vrijeme polaska.
U jednome trenutku sam se i slatko nasmijao.
Mogao sam zamisliti kako su se osjećali na kamionu, još se na njihovim licima
daju vidjeti tragovi osjećaja poslije, nakon što su vraćeni, i to nije nimalo
smiješno. Mene je nasmijalo da su oni tužni što otišli nisu, dok sam ja
radostan.
Uvjeren sam da sljedeći odlazak neće biti bez
mene, o tome kako će on izgledati razmišljaću kada dođe.
***
Neko međuvrijeme mora postojati, a ja sam pun
ideja kako ga iskoristiti. Ljetovik mi bi najbliži, pa tamo prvo pojašnjavah
razloge svoga neodlaska.
Od Tidže sam dobio potvrdu da je sinoć bilo
upornog ponavljanja nečijih osjećaja da nećemo otići. Možda je sada tu nada da
sudbina djeluje u tome smjeru, ipak su se moje misli pele uz Križ.
***
Već sam narednog dana gore ja pričao kako je
ovaj put sudbina pokazala svoja jaka pleća, zaustavljajući me u najiskrenijim i
najpatriotskijim namjerama koje sam mogao imati, te neskrivao nadu da će mi u
ovih nekoliko novih dana pokazati svoju ljepšu stranu.
Ružniju je sudbina odmah, i veoma glasno
predočavala. Umjesto da se situacija s HVO smiruje, postajala je sve napetija,
sukobi sve žešći. Zapravo je Salih Hadžialić u svojim ratnim izvještajima sve
manje prostora davao ratištima prema četnicima.
Doduše, mi nismo plaho prihvatali sve što
čujemo. Na njegovom primjeru, a za ovo vremena ovdje, jasno smo uočili kako svi
naši ratni izvještači ni blizu nisu kao naš Šemso Tucaković.
Ako je Šemso, još takav kakav je, tek znao
javiti da je neko selo gorjelo dva ili tri puta, Salih je bio kadar po nekoliko
puta ponoviti da smo zauzeli jednu te istu čuku.
Nije sve ni do Saliha. Tufo Buza je započeo
jednu snažnu ratnu vezu Visokog i Zenice, ali se ovih dana sve glasnije po
gradu priča o jednoj drugoj.
Tako je, a opet po tim istim pričama, u
početku ovdje bjesnio pravi rat, i tada su svakodnevno u ispomoć dolazili
dobrovoljci iz Zenice. Tada je nastala krilatica koja ni dan-danas ne prestaje
kružiti gradom i okolinom, po kojoj će se „Visočani boriti do zadnjega Zeničana“.
Ali, kada je kasnije trebalo uzvratiti,
scenario se znatno promijenio. Tek što bi se iz Zenice obratili za ispomoć,
ovdašnja Komanda bi svojim artiljercima, inače smještenim na Gradu, kosi podno
Križa, brzo javili da „zapodru“, ispale par granata prema Ilijašu i Čekrčićima,
na što bi četnici odmah i višestruko uzvratili, što bi dalje bio znak da na
scenu stupa Vojna policija - koja po gradu kupi sve one koji su se zadesili na
redovnom odmoru. Naravno, Salihov se izvještaj potrebno razlikovao, govorio je
o žestokim borbama, stradanjima civila od granatiranja... dok se ja ne
uspijevam sjetiti da iko poginu, za ovo vremena što sam ovdje.
***
Tako i ne čudi da bih kao uspomenu na svoj
boravak mogao ponijeti jednu našu, a ne četničku granatu.
Tog predvečerja je Memo zaradio nešto više
para, pa smo nas četvorica otišli odsjesti u kafiću, poznatom kao „kod Vampe“.
Kao da smo htjeli, bar nas trojica, provjeriti znamo li se još ponašati
na sličnim mjestima.
Skoro smo se uvjerili, za susjednim stolom
sjeđaše mi tetična iz Liješeve sa svojim drugaricama. Ugodno se družismo,
Dževadu obećah da ćemo, ako nam to okolnosti dozvole, jednom i zajedno do moje
tetke tamo.
O tome smo baš pričali kada smo izašli iz
kafića, ja sam mu je pokušavao predstaviti koliko sam je i sam poznavao. Neke
mu osobine i nisu sasvim pasale ali je nekoliko puta ponovio da će mu biti žao
ako bar ne pokuša.
Usput se tek pomalo privikavasmo na prestanak
buke koju je stvarala glasna muzika u podrumu kafića, i koja nas je, na neki
način, i istjerala ranije.
Snažna eksplozija nas u sekundi vrati u punu
stvarnost. Iznenađeni, bacismo se hitro na cestu. U narednoj sekundi nas
trojica vidjesmo kako smo jedini koji tako uradismo.
I dok su nam se neki samo čudili, neki još i
smijali, Memo nam požuri objasniti da je to bilo ispaljenje iz naših haubica, a
ne četničko granatiranje.
Shvatili smo mi to bili i sami, počevši se
smijati sami sebi, i jače od drugih, ne prestajući sve do Ljetovika.
Bilo kako bilo, shvatili smo još nešto: makar
i nesvjesno, već smo počeli zaboravljati kako rat izgleda iznutra.
