Ja se najmih kod daidže,
kod daidže, kod amidže.
Rekoše me oženiti,
pa rekoše, pa slagaše.
Ja se pođoh sam ženiti,
kad u selo razbih
čelo,
kad u drugo razbih
uho,
kad u treće razbih
pleće.
U četvrto kolo igra,
i u kolu moja Duda:
aršin duga, dva široka,
u njojzi je šeset
oka.
'Stavih kola kod olova,
i upregoh sto volova.
Gdje je brdo vo dršće,
gdje je strmo kolo
pršće.
Prepade se moja mati,
kako će joj ručak
dati.
Nemoj se mati prepadati,
lahko ćeš joj ručak
dati:
dva ovna ispod zvona,
dva džaka mliva,
četir' seta šljiva.
Plan sam precizno napravio. Želim ponijeti što
više uspomena, obavezati se da ponovo dođem.
Jednu malu, ali dragu, nosim i iz Zenice.
Sve mi se čini kako nisam slučajno upoznao
Josipa. Tamo je izuzetno popularan, posebno što se ne mijenja kako je i s
Hrvatima počelo. Prijeratni boem, a trudi se isti biti u ratu. Koliko bude
moguće, koliko izdrži.
Osim boemskog ponašanja i razmišljanja, ističe
se odorom. Maskirna uniforma i lovački šešir nadopunjuju njegov izgled, ali
prioritetno mjesto zauzimaju dvije značke na šeširu. Jedan ljiljan, ali veliki,
savršeno stoji uz šahovnicu. Kao da i sam prkosi gluposti koja se evo događa,
koja nama ne da nazad.
Nisam siguran da ću Josipa nekad ponovo
vidjeti, ali rodbinu svakako hoću.
***
Naredni dan sam proveo u Poriječanima, Radovlju i Liješevi, gdje opraštanje s familijom proteče kako sam i zamislio.
***
Druga je noć znatno mijenjala moje
raspoloženje.
Počelo je odmah kod daidže Bećira. Iako je
govorio sasvim razumno, potpuno razumijevajući i uvažavajući moje želje i
namjere, ipak je ukazivao na prednosti koje bih postigao drukčijom odlukom,
pokrenuvši prvu lavinu moje tuge. Postavio je pitanje onih koji su prvi
napustili i izdali Foču, s iskrenim smijehom isprativši moju priču o našem
nekunoćašnjem dogovoru u Radakovu. Zapravo, na taj je način podržavao ono što
je Šefa rekao.
Meni je taj razgovor i prvi u kojem mi se
otvoreno sugerisalo da bih trebao, i mogao ostati u Visokom. U priči je stigao
istaći da će se uglavnom vratiti oni što nemaju gdje i kod koga ostati, dok sam
ja srećan pa imam.
Ne znam je li u sve uključen i daidžić, tek
drugu noć pred moj povratak me ubijedi da idem s njim gdje će omladina taj put
sjediti. To je postao adet, svake se noći komšiluk iskuplja, stariji u jednoj,
omladina u nekoj drugoj kući.
U ovih petnaestak kuća bi nekoliko djevojaka.
Lijepih, a i godina prema meni. Jedino sam ja imao umišljenu predrasudu da sam
na sve prikasnio, da je sve to već nekako, ja bih rekao „ratno“ raspoređeno.
Iako sam te svoje predrasude vezivao uz
odlučnost da se u ovakvim okolnostima ne vezujem, ne mogoh biti gluh i slijep
na ono što su svi sem mene i čuli i vidjeli. Jedna je bila slobodna, i još s
mojim dolaskom počele su mahalske priče našega povezivanja. Lijepa, potiha i
skromna. I prijatna, ne baš kao njen brat, ali ni odbojna poput roditelja,
kakvim ih se najčešće predstavljalo. Na mene, kao već dobrog ahbaba s njihovim
sinom, i nisu mogli baš tako djelovati. Još ako bi u meni prepoznali pravu
priliku za svoju kćer...
Možda bih se nekako izborio, ostao imun na
ćaskanje koje, evo, i među omladinom krenu, da mi ova noć ne poče davati još
jedan odgovor. Jedna je djevojčica svu priču teže podnosila i od mene samog.
Mi ljudi, čudna smo vrsta. Čudna nam
osjećanja. Teško nam je uvijek nekog drugog shvatiti. A nekad, još teže samog
sebe razumjeti. Ta neraspoložena cura je prva koja me ovdje zainteresova, ali
svojom nežurbom primijetih kako nju povezuju s drugim, sasvim se povukavši nakon
saznanja da je još djevojčica, ni punih četrnaest, iako je bila i razvijenija i
zrelija od većine vršnjakinja. A meni je ova noć trebala da shvatim ono drugo.
Ne želim teške uspomene u srcu, ne želim takav
teret po Igmanu da nosim, i kuda me već sve rat bude vodio, a ne željeh ni ovu
noć kvariti. Ni jednoj, ni drugoj. Ni sebi. Kad bi to bilo kako moguće.
Meni ostaje da sam pokušao, uglavnom sam s
jednom pričao, a s drugom razmjenjivao poglede. Čak mi se činilo i da sam
uspio, da prvoj nisam pokvario, a da sam drugoj bar malo popravio raspoloženje.
Ahbab mi se, ipak, pobrinuo da shvatim kako
nisam mogao sve vrijeme ostati neprokužen. Izabrao je pravi trenutak, da me
pred svima zovne - šurom! Sabrano sam to odšutio, ali sam sebi ponovio kako bih
najrađe, samo da to može, odmah potpisao njega za šuru, ali komšinicu za ženu!
Još će i biti dobro što za dva dana idem,
nisam siguran da bih se već za heftu znao ponašati.
***
Cijelu noć nisam oka sklopio, a u tome mi je
pomagala daidžična, s kojom o svemu otvoreno pričah. Za ovih sam se mjesec dana
s njom više zbližio nego i s daidžićem, njoj nije promicalo, a i razumijevala
je kako se osjećam.
Teška je ovo bila noć za razmišljanje.
Potaknuto je razgovorom s daidžom. Razgovorom dobronamjernim, rodbinskim,
prijateljskim. Bez prisile. Na taj razgovor ja nisam došao. Došao sam se
poselamiti.
Lavina razmišljanja je krenula nekoliko sati
kasnije. Na kraju, trebao mi je neko da me razumije. Ne da mi pomogne.
Odluka može biti jedino moja. Jedno je
sigurno, ja do danas nisam imao dvojbi.
Nemam ih ni sada, samo mi postaje žao što
odlazim. S nijetom da prvom prilikom opet ovdje dođem. Tada
ću valjda dobiti i odgovor na pitanje koje me muči, o čemu s daidžičnom dugo u
noć pričah.
