34 Već je počelo

Pomrčina, cijelo selo spava,

Sahat-kula ponoć otkucava.

Tuđe momče kroz jabanu šeće,

tumarajuć traži dragoj vrata.

Kad naiđe na sokak, na vrata,

u momčeta srce zaigralo,

pa zakuca halkom na vratima.                                    

                                    15. juni 1993.  

Trkom trči golubica bijela:
„Što je tako, zar ne mož polako;

majku mi je zaboljela glava,

pa od glave ne može da spava.

Dođ, dragi, za pola sahata,

tada ću ti otvoriti vrata!“

Nešto će se dogoditi. Ne osjećam, nego znam. Samo lud može povjerovati kako se Admir pojavio onako, da se vidi s nekima od nas. Prije svega, iz razloga što ovdje nije ni Major.

Da jeste, sigurno je da bi bio dobrodošao. Ovako, i nije mnogo onih koji se žure vidjeti ga. Oni i što to rade, samo im je usput, s njim je došao i Ejub. O Ejubu slušam fine priče, pomalo mi žao što ga već ne poznavah, iako se s ostalima čudih - otkud ga s Admirom.

Kada se, nešto kasnije, u logoru pojavio i Šemso Tucaković, moralista u brigadi, i kada je skoro uletio u Zuhdijinu kancelariju, mogoh reći kako se to nešto već počelo događati.

Dolazak Šemsovog automobila je istjerao sve nas iz vikendica. Koji nisu znali, počeli su slutiti.

Šemso se ne zadrža dugo. Nikako duže od pola sata. Toliko je trebalo da potpuno izmijeni izraz na Zuhdijinom licu, kojeg prvi put viđamo ovakvog. Šta je on Šemsu imao reći rekao je unutra, sada više nije imao vremena ni bilo s kim da se pozdravlja, samo je bacio širok pogled po cijelim Lukama, čini se kratko zastajući na likovima nas nekolicine. Zapravo, samo je koristio vrijeme dok iz vikendice izađe i Nina.

-       Nina, idemo, pakuj stvari. Gdje je Eso!? – sve je što je imao, i mislio reći, a bilo je i više nego dovoljno da svi osnovno shvatimo.

Ne znam, možda mi se učinilo da je onim posljednjim pogledom dodirnuo i mene, ali sam sasvim siguran kako je time odmijenio nerečeno. Samo sam nekoliko sekundi dvoumio se, spuštam se cesti, Zuhdijinom džipu. Nisam se obazirao što moj primjer ne slijedi niko drugi.

Zastajem kod džipa, i čekam. Zbunjeno, ali i svjesno. Zbunjeno, jer ne znam šta ću ja jedini tu, a svjestan da ovako nikako nije trebalo da završi naše druženje sa Zuhdijom. Ma kakav da je bio, ipak nam je bio komandant. Zbunjenost preovlađuje, pa se ne snalazim da se sklonim, povučem.

Eso prilazi prvi, mene gleda oštrije nego i sve druge. Ne znam kako je prećutao da mi šta opsuje, a bio sam spreman prihvatiti ono što cijeli bataljon zaslužuje.

Nina nije izgledala toliko razočarano, njoj je od svega najteže padalo to što ono malo stvari mora pakovati. Ona se uz bataljon vezala, još manje nego Eso.

Evo i Zuhdije. Za njim još uvijek korača Šemso, ali bez namjere da ga više ustavlja. Meni sad postaje i jasno zbog čega sam sišao cesti, žuborom potočića sam se štitio da ne čujem posljednjih nekoliko rečenica koje su Zuhdija i Šemso razmijenili.

Želio sam i reći nešto Zuhdiji, ali mi bi draže što to ne učinih. Kao da sam sad uvjeren da ćemo se ponovo vidjeti!

Još sam samo sačekao da Nina donese i pisaću mašinu, i krenuo sam kada i džip. Objašnjavao sam sebi da se trebam vratiti u vikendicu, ali me noge okrenuše prema Admiru.

Noge okrenuše, svijest zaustavi na kapiji. Pravo da njega krivim znam da nemam, ali me niko neće ni ubijediti da nema nikakve veze. Prije ću povjerovati kako je Šemso slučajno navratio.

Nema slučajnosti. Nije slučajno ni što mi mijenjamo raspoloženja. Bio sam od onih što se čudiše kada ovdje Zuhdiju nađoh, sumnjah kako ga je Komanda poslala, umjesto Admira koji je bio normalan izbor. Nađoh neko svoje objašnjenje, prihvatajući Zuhdiju zato što mi je bilo dobro. Sumnjam li sada da je Admira poslala Komanda, bojim li se da nam sada neće biti dobro?

Sumnjam, vjerujem, siguran nisam. Ni u to da navijam za Zuhdiju. A i zašto bih navijao za njega? Šta bi to trebalo, moglo biti drugačije, odnosno lošije?

Podržavah one koji govoriše kako se Zuhdija treba prilagoditi nama, zašto me je strah da s Admirom neće biti tako, jesmo li ga upoznali, ili nismo ni htjeli?

Kada god o sličnome razmišljam, Major mi na um dođe. S obzirom da nije tu, nemam kuda nego Šeksu! Svijest me bila zaustavila, uslonila uz ogradu, kratko zamislila, i opet pustila kamo sam bio i pošao.

U Šeksovoj vikendici se već komentiralo ovo što se dogodilo. Ipak sam na vrijeme stigao da brzo pohvatam niti koje su mi falile. Zuhdija je, na ovaj način platio svoju svađu s Komandom, svoju borbu za nas.

Još manje mi je trebalo da dobijem potvrdu Admirove uloge:

-       Ovo je prava jedinica, a vjerujte da sam se ovih par mjeseci puno toga nagledo. Tamo je posve drukčije, čovjek se ne može ni navić. Ovaj bataljon može puno toga, samo mu treba pravo vođstvo.

Uzdržaću se da ne komentarišem ovakve Admirove riječi, mislim da je poviše onih koji bi to trebali učiniti prije mene. Koji su došli prije, koji ga bolje znaju odranije.

Ja sam čuo što sam trebao, sad mi je najbolje vratiti se svojoj vikendici. Bez obzira što znah kako se njih gore ovo i ne tiče toliko, malo se iznenadih tišinom koja me dočeka. Dvojica igraju šah, četvorica karti, i neka neobavezna priča.

Sjećam se razmjena naših prvih dojmova o Zuhdiji, tad je svima najvažnija bila priča koja je za njim došla s Jevrejskog groblja, tad se glasno razmišlja da li mi možemo postati njen drugi dio. Tada bi neki najradije uradili ovo što je sad urađeno, stalno ističući kako će se sami teško na Zuhdiju privići.

Sad je jasno samo jedno. Zuhdija je bio taj koji je došao, kome je i bilo da se prilagodi nama.

Nama, čini mi se, i jeste, ali nije uspio - Komandi!

Je li to i jedino bitno? Je li bilo upitno zašto je Zuhdija došao, a sasvim svejedno ko bi bio drugi. Je li i sada tako, je li samo važno da on odlazi, ne i ko će umjesto njega doći?

Ne mogu ni šah, ni karte da gledam, tiho i iskreno žaleći za Zuhdijom, svako malo vraćah sliku odlazećeg bijelog džipa.

U međuvremenu je otišao i Šemsov, sijelo kod Šeksa je također poodavno završeno, a niko iz naše vikendice nije ni pomislio otići saznati ishode. Biće i da su oni jasni, samo je pitanje kada će nam biti saopšteni.

Jamići i Derolovi