Pomrčina, c'jelo selo
spava,
Sahat-kula ponoć
otkucava.
Tuđe momče kroz jabanu
šeće,
tumarajuć' traži dragoj
vrata.
Kad naiđe na sokak, na
vrata,
u momčeta srce
zaigralo,
pa zakuca halkom na
vratima.
15. juni 1993.
Trkom trči golubica b'jela:
„Što je tako, zar ne mož' polako;
majku mi je zaboljela
glava,
pa od glave ne može da
spava.
Dođi, dragi, za pola
sahata,
tada ću ti otvoriti
vrata!“
Nešto će se dogoditi. Ne osjećam, nego znam.
Samo lud može povjerovati kako se Admir pojavio onako, da se vidi s nekima od
nas. Prije svega, iz razloga što ovdje nije ni Major.
Da jeste, sigurno je da bi bio dobrodošao.
Ovako, i nije mnogo onih koji se žure vidjeti ga. Oni i što to rade, samo im je
usput, s njim je došao i Ejub Fako. O Ejubu slušam fine priče, pomalo mi žao
što ga već ne poznavah, iako se s ostalima čudih - otkud ga s Admirom.
Kada se, nešto kasnije, u logoru pojavio i
Šemso Tucaković, moralista u brigadi, i kada je skoro uletio u Zuhdijinu
kancelariju, mogoh reći kako se to nešto već počelo događati.
Dolazak Šemsovog automobila je istjerao sve
nas iz vikendica. Koji nisu znali, počeli su slutiti.
Šemso se ne zadrža dugo. Nikako duže od pola
sata. Toliko je trebalo da potpuno izmijeni izraz na Zuhdijinom licu, kojeg
prvi put viđamo ovakvog. Šta je on Šemsu imao reći rekao je unutra, sada više
nije imao vremena ni bilo s kim da se pozdravlja, samo je bacio širok pogled po
cijelim Kerleta Lukama, čini se kratko zastajući na likovima nas nekolicine.
Zapravo, samo je koristio vrijeme dok iz vikendice izađe i Nina.
-
Nina, idemo,
pakuj stvari. Gdje je Eso!? – sve je što je imao, i mislio reći, a bilo je i
više nego dovoljno da svi osnovno shvatimo.
***
Ne znam, možda mi se učinilo da je onim
posljednjim pogledom dodirnuo i mene, ali sam sasvim siguran kako je time
odmijenio nerečeno. Samo sam nekoliko sekundi dvoumio se, spuštam se cesti,
Zuhdijinom džipu. Nisam se obazirao što moj primjer ne slijedi niko drugi.
Zastajem kod džipa, i čekam. Zbunjeno, ali i
svjesno. Zbunjeno, jer ne znam šta ću ja jedini tu, a svjestan da ovako nikako
nije trebalo da završi naše druženje sa Zuhdijom. Ma kakav da je bio, ipak nam
je bio komandant. Zbunjenost preovlađuje, pa se ne snalazim da se sklonim,
povučem.
Eso prilazi prvi, mene gleda oštrije nego i sve
druge. Ne znam kako je prećutao da mi šta opsuje, a bio sam spreman prihvatiti
ono što cijeli bataljon zaslužuje.
Nina nije izgledala toliko razočarano, njoj je
od svega najteže padalo to što ono malo stvari mora pakovati. Ona se uz
bataljon vezala, još manje nego Eso.
Evo i Zuhdije. Za njim još uvijek korača
Šemso, ali bez namjere da ga više ustavlja. Meni sad postaje i jasno zbog čega
sam sišao cesti, žuborom potočića sam se štitio da ne čujem posljednjih
nekoliko rečenica koje su Zuhdija i Šemso razmijenili.
Želio sam i reći nešto Zuhdiji, ali mi bi
draže što to ne učinih. Kao da sam sad uvjeren da ćemo se ponovo vidjeti!
Još sam samo sačekao da Nina donese i pisaću
mašinu, i krenuo sam kada i džip. Objašnjavao sam sebi da se trebam vratiti u
vikendicu, ali me noge okrenuše prema Admiru.
Noge okrenuše, svijest zaustavi na kapiji.
Pravo da njega krivim znam da nemam, ali me niko neće ni ubijediti da nema
nikakve veze. Prije ću povjerovati kako je Šemso slučajno navratio.
Nema slučajnosti. Nije slučajno ni što mi
mijenjamo raspoloženja. Bio sam od onih što se čudiše kada ovdje Zuhdiju nađoh,
sumnjah kako ga je Komanda poslala, umjesto Admira koji je bio normalan izbor.
Nađoh neko svoje objašnjenje, prihvatajući Zuhdiju zato što mi je bilo dobro.
Sumnjam li sada da je Admira poslala Komanda, bojim li se da nam sada neće biti
dobro?
Sumnjam, vjerujem, siguran nisam. Ni u to da
navijam za Zuhdiju. A i zašto bih navijao za njega? Šta bi to trebalo, moglo
biti drugačije, odnosno lošije?
Podržavah one koji govoriše kako se Zuhdija
treba prilagoditi nama, zašto me je strah da s Admirom neće biti tako, jesmo li
ga upoznali, ili nismo ni htjeli?
***
Kada god o sličnome razmišljam, Major mi na um
dođe. S obzirom da nije tu, nemam kuda nego Šeksu! Svijest me bila zaustavila,
uslonila uz ogradu, kratko zamislila, i opet pustila kamo sam bio i pošao.
U Šeksovoj vikendici se već komentarisalo ovo
što se dogodilo. Ipak sam na vrijeme stigao da brzo pohvatam niti koje su mi
falile. Zuhdija je, na ovaj način platio svoju svađu s Komandom, svoju borbu za
nas.
Još manje mi je trebalo da dobijem potvrdu
Admirove uloge:
-
Ovo je
prava jedinica, a vjerujte da sam se ovih par mjeseci puno toga nagled'o. Tamo
je posve drukčije, čovjek se ne može ni navić'. Ovaj bataljon može puno toga,
samo mu treba pravo vođstvo.
Uzdržaću se da ne komentarišem ovakve Admirove
riječi, mislim da je poviše onih koji bi to trebali učiniti prije mene. Koji su
došli prije, koji ga bolje znaju odranije.
***
Ja sam čuo što sam trebao, sad mi je najbolje
vratiti se svojoj vikendici. Bez obzira što znah kako se njih gore ovo i ne
tiče toliko, malo se iznenadih tišinom koja me dočeka. Dvojica igraju šah,
četvorica karti, i neka neobavezna priča.
Sjećam se razmjena naših prvih dojmova o
Zuhdiji, tad je svima najvažnija bila priča koja je za njim došla s Jevrejskog
groblja, tad se glasno razmišljalo da li mi možemo postati njen drugi dio. Tada
bi neki najradije uradili ovo što je sad urađeno, stalno ističući kako će se
sami teško na Zuhdiju privići.
Sad je jasno samo jedno. Zuhdija je bio taj
koji je došao, kome je i bilo da se prilagodi nama.
Nama, čini mi se, i jeste, ali nije uspio -
Komandi!
Je li to i jedino bitno? Je li bilo upitno
zašto je Zuhdija došao, a sasvim svejedno ko bi bio drugi. Je li i sada tako,
je li samo važno da on odlazi, ne i ko će umjesto njega doći?
Ne mogu ni šah, ni karte da gledam, tiho i
iskreno žaleći za Zuhdijom, svako malo vraćah sliku odlazećeg bijelog džipa.
U međuvremenu je otišao i Šemsov, sijelo kod
Šeksa je također poodavno završeno, a niko iz naše vikendice nije ni pomislio
otići saznati ishode. Biće i da su oni jasni, samo je pitanje kada će nam biti
saopšteni.
