Vilu ljubi Murtez
Alagiću.
Vilu ljubi devet godin
dana.
Kad deseta godina
nastala,
progovara Murtez Alagiću:
29. i 30. juli 1993.
„Tebe ljubim devet godin dana,
29. i 30. juli 1993.
„Tebe ljubim devet godin dana,
još se nisi na me
nasmijala?“
„Kako ću se na te
nasmijati,
kad mi uze krila i
košulju?“
Prevari se Murtez
Alagiću,
pa joj vrati krila i
košulju.
Kad se vila dograbila
krila,
ode vila nebu pod
oblake...
Sinoć i tako ne bih mogao zaspati, ali bih danas
djelovao kao da nije bilo tako. Svaki heroj koji ginući ode, ostavi ono što nas
tjera da smo još budniji, spremniji, odlučniji. Mujo je otišao...
A Mahir je pobjegao! Svi drugi su bliži reći kako
je samo u pitanju ponovno buđenje nekog čudnog straha kod njega, čudnog kakav
je cio, straha kakav jedino on ima. Ja, međutim, nikako da se otmem utisku da
to, jednostavno, ne može biti istina. Neko je proveo toliko vremena u Borču,
nije sve vrijeme mogao prikrivati taj neki svoj strah!
Pobjegao je, otišao bez riječi, bez objašnjenja.
A mogao je makar meni reći, ja sam mu jedini vjerovao! A šta, ako je i rekao,
onako ćutke?
Meni je sad pogađati. Ne vjerujem da se ustavio
na Igmanu, baš kao što sam siguran kako nije tek tako ni nestao.
A sve je danas trebalo da izgleda kao da će na
bolje krenuti. Galib je održao obećanje, dobili smo još mina. Još bih i
pomislio kako ćemo mi krenuti u kontraofanzivu. Vrijeme je. Samo da Mahir nije pobjegao...
A i vijesti okolo koje ispuniše dan, baš nas
tjeraše da o svemu mislimo. Nismo više jedini što tražimo smjenu, ukoliko se
nešto ne promijeni neće nas četnici morati goniti odavde, sami ćemo otići!
Baš to što i ostali traže smjenu, a što se umjesto
smjena govori tek o manjim grupicama novih vojnika koje dolaze, naše nade čine tanjima.
Rekao bih, nadamo se sve više, vjerujemo sve manje. Zato smo se i organizovali,
sprovodimo još jednu Galibovu zamisao. Svaki bataljon šalje po jedan vod na Bjelašnicu,
na kupanje i jednodnevni odmor.
A i četnici, baš se danas nešto primirili. Možda
samo vrše smjene, a možda i čekaju vidjeti hoćemo li se sami povući.
Nekako sam siguran da im je zadnje da bi mi mogli
prijeći u ofanzivu. To bi nam trebalo - da je prilika. Na kraju, da se već hoće
nešto promijeniti...
Duge noći bez Mahira. U rovu si, buljiš u mrak u
kojem ti se ponekad i pričini da se nešto pomjerilo, skreneš pogled na onoga do
sebe i vidiš da te samo - prenijelo na trenutak. Odeš do susjednog rova, i
vidiš kako je i tamo sve posve isto. Do pješadije ne smiješ, gust je ovaj mrak,
oni su još nenaspavaniji. Rijetki koji imaju sat, svako malo obavještavaju
koliko je još do zore. Zore koja donosi jedno olakšanje, a možebiti hiljade
olovnih briga...
***
Ipak, ova je zora donijela još nešto!
Evo nama našeg Mahira. Vratio se!?
Prepoznajemo ga, iako je kakvog ga nikada prije
nismo vidjeli. Veseo je bio pred onaj nestanak, kakav je sad!
Meni se čini kako je začuđen što ovo još nije
palo. Samim tim, ne htjeh ga ništa pitati.
Ipak, Ahmo i Lato smatraju kako imaju pravo na
to.
Provociraju ga. Pričom da bi i sami rado
pobjegli, kada bi imali gdje. Odnosno, kada bi ih ko htio gledati da negdje
leže dok sve ovo još traje.
Nisu ga isprovocirali, ali im je nešto rekao.
Uspio je sići skroz u Hrasnicu, proći sva tri usputna punkta. Ali, samo što je
ručao i okupao se, vojni policajci su zakucali na vrata. Sproveden je u nekakav
pritvor, gdje je držan do sinoć, dok kamion nije smio poći. Ukupno ih je tim
kamionom doveženo četrdesetak.
O tome kako mu je bilo u pritvoru nije govorio,
ali je u nečemu drugom htio ostati do kraja iskren. Ukoliko mu se ukaže
prilika, ponovo će pokušati pobjeći.
- Trale – brzo stigoh naći se sam s Jasminom Čolpom
– dva puta ne smijemo ponoviti istu grešku. Jedno oko nikad ne skidaj s Mahira.
Jebeš četnike, neće oni dok je Mahir s nama. A kada već navale, progovoriće
Mahir.
- Samo pođe li, ima da mu polomim obje noge dok ne
kaže sve što je naišaretio – iako kroz osmijeh, Trale je sasvim ozbiljno
dijelio moje razmišljanje.
Osim nas dvojice, još je i Abid Hajdarević u
potpunosti saglasan. Razumio je naše došaptavanje i pridružio nam se. Ma koliko
vješt bio, od šest očiju ne bi smio biti vještiji!
Samo da su četnici skroz stali s granatiranjima!
U odnosu na jučer, pješadijski se napadi čuju prema Proskoku i prema Hojti,
gdje najviše tuku i artiljerijom.
Povremeno ni nas ne zaboravljaju, sada nas pokoji
put počaste i kojom haubičkom. A na svaku takvu, glava uvijek mora ravno
zemlji. Da bi ostala čitava. Prvo se u to uvjeriš, tek onda oslušneš da su i
ostali nepovrijeđeni, pa na kraju gledaš je li Mahir još tu!
- Jebem ti... – nakon jedne mi se ote – da li ovo,
ljudi, može biti da je moguće?
Ne vrijedi sada da korimo jedan drugog. Glave su
nam na ramenima, a granate još padaju - nije se pametno puno šetati okolo. Ako
nisi Mahir, jer on jedini može znati kada može poginuti. Prije toga će, svakako,
pokušati pobjeći.
Pobjegao je, otišao? Ne, ovaj put nećemo reći da je
pobjegao, niti da je otišao. Jednostavno, nestao je!
Imao je par sekundi, samo su njemu mogle biti dovoljne.
Ne mogu se zakleti da je i prije par minuta još bio tu, možda nam se svima pričinjavalo...
- Trebali smo mi njega svezati... – Abid najbolje
otkri, koliko smo mi našim očima trebali vjerovati spram Mahira.
Možda je Abid i u pravu, ali je to sada glupo
komentirati. Ostaje nam jedino nada da će se desiti nešto što će nam na vrijeme
otkriti sve to što nam Mahir prećuta.
Još, nalazim i drugi način da ohrabrim i sebe i ostale.
Govorim im kako će s nama bar, sve biti u redu. Da nije tako, Mahir bi nam već
nešto rekao!
Ledići,
i padine Bjelašnice
