33 Naplakaše se Igman i Bjelašnica

Sunce bi sjalo, sjati ne može.

Kiša bi pala, pasti ne može.

Ni jedno neće od teška jada.

Sve zbog žalosti Ibrahim-bega.

Ibrahim-bega svezana vode.

Svezana vode, da ga objese.

Ibrahim-beg se natrag okreće,

imal ikoga od roda svoga.

Za njim pristaje bratac Alija:
„Brate Alija, pazi mi djecu.

Pazi i moju kao i svoju.

Kad svoju djecu vodiš u mekteb,

vodi i moju, brate Alija.

Kad svojoj djeci krojiš haljine,

skroji i mojoj kao i svojoj.

Svojoj crvene a mojoj crne.

Nek se poznaju da su sirota.

Sirota djeca, bez svoga oca!“

Traletu sam odmah rekao, večeras spavanja neće biti. Nije Mahir nestao tek tako. Do sada je stigao bar do homore pod Igmanom.

O onome što nas čeka, nije mi se ni razmišljalo, ni pričalo.

Pođem se zabrinuti, pa očima tražim nešto što će mi reći da za brigu razlog nemam. Iz očiju bije nada da se Mahir ipak negdje zamajao, da će se svakog momenta pojaviti.

Skoro pa vrisnuh ugledavši Muja Andeliju da baš sada ovuda naiđe. Prvi put ga vidim kako se zaratilo, dobri smo ahbabi, a čuo sam kako je on bio među onima što neki dan na vodi zarobiše četničkog kapetana.

Ta je priča sva neobična, prilika je da od Muja saznam punu istinu. Žurilo mu se, ali ga nagovorih da zaostane par minuta za momcima s kojima je naišao. Neće me odbiti, iako oba znamo da u tom kratkom vremenu ni ne može reći puno više od onog što sam već čuli.

Taj četnički kapetan je bio dobar topograf, na karti je vidio kako se vodi može neopaženo prići njenom vododerinom. S jednim pratiocem se privukao do pod samu česmu. Tu su čekali neko vrijeme, da se uvjere kako je na ničijoj teritoriji. Tako im se i učinilo.

Oslobodili su se, izašli i napili se vode. Sigurni u ono što su osjećali, još su i sjeli da zapale cigarete. A utom je vodi dolazio Mujo s još trojicom. Svi diverzanti, uvijek oprezni i spremni. Uočili su ovu dvojicu prije nego oni njih. Odmah su ih i opkolili...

Sada su na daljnjim ispitivanjima; onda su priznali da nisu odavde, da su iz Krajine, što dovoljno govori o snazi ove četničke ofanzive. Baš kao i krajnji cilj cijele operacije, da se Sarajevo potpuno odsiječe, odnosno da se zauzmu i Bjelašnica i Igman...

Ne pitam jesu li ovo ista trojica, već su i zamakli a i ne poznajem ih.

Njih ne znam, ali sam Muja lahko prepoznao. Upravo je onakav kakvim sam ga i zamišljao u uniformi. Kakvi i izgledaju najbolji naši borci, s kakvima mi rat ne možemo izgubiti. Zategnutih maskirnih pantalona, do pasa go, samo s jurišnim prslukom, žutom ali jakom, kofrdžavom kosom, s reckastom zelenom trakom oko glave, s obavezno mitraljezom preko ramena, Mujo je bio kakav je jedino i mogao biti. Takve je bilo nemoguće zamisliti s radio-uređajem, povodcem od konja, ili s kutlačom.

Gledajući ga takvog, na čas vraćam slike iz prošlosti. Zastajem na jednom, sigurno ne i najvažnijem događaju našega poznanstva.

Bio je turnir u malom fudbalu, moji matematičari su igrali protiv elektrotehničara. Veliki je to rivalitet bio, a utakmica koju je Mujo sudio rijetka prilika da mi pobijedimo. A zaslužili smo, vodili smo i cijele četiri minute pošto je vrijeme isteklo. Izjednačili su, nisam puno mario, bio sam siguran u sebe, da ćemo ih dobiti na penale. Znali su i oni da sam bolji od njihovog golmana, znao je to njihov razrednik Blagojević, znao je i Mujo. Navijao je za njih, produžio je još devet minuta. Dali su gol, pobijedili...

Prisjećam se toga, a s ponosom sad gledam za njim, kako prašnjavi put samo odzvanja pod njegovim koracima.

-       Mujo! – dozivam ga, ipak mu ne dam da tek tako otrči za svojim drugovima.

-       Reci – okreće se.

-       Zaboravih ti reći: Nikada ti neću halaliti onih trinaest minuta!

-       Joj njega, ja tebi neću da spominjem što si nas zezno, što nešće da nam bideš zet... A vidi njega, ni to nisi zaboravio – osjetih osmijeh koji mi se učini sličan kao kad onda odsvira kraj.

Mahnuo je rukom, uzvratio sam. Te odmah ostalima ispričao priču o tih trinaest minuta.

Kratko sam se dotakao i svoje neuspjele veze s Mujovom rodicom.

Krenuše i ostali prepričavati neke svoje doživljaje, sve kako bismo manje mislili na četnička granatiranja, a posebno kako bismo manje okretali glavu nadajući se da će Mahir, ipak, odnekle bahnuti...

                                 ***

Moglo je proći nepunih dva sata, kada naiđe još jedna grupa Fočaka koja pronosi novog ranjenika.

Radi dnevnika sam uvijek tu na putu, da pitam za ime. A svako iščekivanje je i strijepnja, uvijek je teže kada je neko poznat.

-       Ko je to? – pitam i ovaj put.

-       Mujo! – jedan odgovori.

-       Koji Mujo? – pitam, a odgovor slutim.

-       Andelija.

Mirno mi čovjek reče, a meni se učini da se tresu i Igman i Bjelašnica. Još mi se učini kako će se obje te planine na mene sručiti.

Ne pitam je li teško ranjen, vidi se po izrazima lica ovih što ga nose. Ne traže pomoć, ali ja moram ići s njima. Pridružuju se Trale, Ahmo i Lato.

Padale su i do sada granate putem, nekoliko je ljudi i tako ranjeno, ali ne marimo. Trebamo učiniti sve što možemo da Mujo što prije dođe do kamiona. Trebamo ga pokušati spasiti.

Ne može da govori, a imao bih ga šta upitati. Zamoliti.

Ne nadaju mu se životu, a ja se sve vrijeme molim Bogu. I plačem.

Ne znam čega je koliko u meni, tuge i hrabrosti, snage, iskrenosti, osjećam i ponašam se kao da se meni danas ništa gore ne može dogoditi...

                                 ***

Po povratku se nisam odvajao od telefona. Strijepio sam, plakao, uzdisao, molio se. Halaljivao! I onih trinaest, jebenih minuta, i sve što je među nama nekada moglo biti.

I, pitam se - zar sudbina zna imati takav rukopis. Momak je pošao obići cijelu liniju, podijeliti posljednju želju. Nije slutio da će sresti nekoga ko tako dugo pamti običnu fudbalsku utakmicu...

Utakmicu pamti, a hoće li zaboraviti sliku hrabrog mitraljesca plave kofrdžave kose, s prslukom i zelenom trakom!? S kojim stiže razmijeniti samo par riječi, zbog kojih se sad sve vrijeme grize za jezik!? Bilo je toliko ljepših stvari na koje smo mogli utrošiti tih nekoliko riječi...

Svakako bih jednako ovako zaplakao! Javili su, podlegao je pri pokušaju operacije. Junačko srce je stalo. Stalo, i otkinulo po komadić srca svakome ko ga je poznavao. Bio je momčina, i jaran, i prijatelj. Junačina...

Za junacima se najviše plače. A ovih dana se naplakaše Igman i Bjelašnica. I Treskavica. Zakareliju, Dževadu, Mungosu, Medinu, Remziji, Ismetu, i desetinama drugih, pridruži se Mujo. Neke sam znao od djetinjstva, neke svega nekoliko dana, neke sam vidio samo jednom-dvaput, za neke sam prvi put čuo kada su poginuli, a nekima nisam htio halaliti...

Pitam se, možda i prvi put iskreno, koliko se zaista pika nijet. Ja sam stigao nanijetiti za njegova života. Možda nije bio najbolji fudbalski sudija, ali je bio jedan od najboljih ljudi koje sam poznavao. Baš tako, zato se i kaže da takvi predosjete, da se stignu sa svima poselamiti, međusobno halaliti.

Mujov život je bio prekratak, da bi se od njega otkidala ma i jedna minuta. Zato, Mujo, izvini mome jeziku!

         

 Bjelašnica